Velebit je najduža hrvatska planina, duga čak 145 kilometara, a zauzima površinu od čak 2200 četvorna kilometra. Planinski se masiv proteže uzduž Velebitskog kanala, od prijevoja Vratnik nad Senjom do kanjona rijeke Zrmanje na jugoistoku. Dijeli kontinentalnu Hrvatsku gdje ga okružuju Gacko, Ličko i Gračačko polje s rijekama Gacka, Lika i Otuča, a s druge je strane Jadransko more. Velebit je širok od deset do čak 30 metara. Zaštićen je kao Park prirode Velebit, na čijem području su i Nacionalni parkovi Paklenica i Sjeverni Velebit u sklopu kojega su i zaštićeni strogi rezervati Hajdučki i Rožanski kukovi. Na Velebitu, osim bogatih šumskih predjela i planinskih masiva, raste oko 2000 biljnih vrsta, od čega sedamdesetak endemičnih. Najpoznatije biljne vrste jesu reliktna hrvatska sibireja i endemična velebitska degenija. Velebitske su šume obitavalište medvjeda, vuka, risa, divlje mačke. Od ptica je najpoznatiji veliki tetrijeb, a od gmazova velebitska gušterica.
Velebit je dug čak 145 kilometara. u sklopu parka prirode ima 14 planinarskih staza
Velebitske planinarske staze omiljena su odredišta posjetiteljima. U sklopu Parka prirode je čak 14 staza, od laganih do teških, što širokom rasponu posjetitelja omogućuje neposredan doživljaj planine i okruženja. Za sve je potrebna planinarska obuća i odjeća i dovoljna količina pitke vode, a posjetitelji odabiru onu stazu koja im odgovara po težini i dužini, budući da, primjerice Premužićevom stazom od Baških Oštarija do Velikog Alana morate prijeći čak 30 kilometara. Inače, Premužićeva staza najpoznatija je i najlakša staza na Velebitu, a osim do Velikog Alana, njome možete doći i od vrha Veliki Kozjak. Manje staze duge su od 800 metara do svega nekoliko kilometara.
Majstorskom cestom od Sv. Roka do Obrovca
Jedna od zanimljivosti na Velebitu je svakako Majstorska cesta koja spaja Sveti Rok i Obrovac preko prijevoja Mali Alan na nadmorskoj visini od 1045 metara. Cesta je nastala po nalogu bečkoga dvora početkom 19. stoljeća kako bi se skratilo putovanje do Zadra i Dalmacije. Duga je 41 kilometar i pod zaštitom je Ministarstva kulture kao povijesna cesta i kulturno dobro koje privlači brojne zaljubljenike u prirodu. To je planinsko područje poslužilo i kao kulisa za snimanje kultnog njemačkog filma o Winnetouu, pa je tamo ostao i njegov grob. Uz to, duž dionice su i zanimljivi ostaci austrougarskih svratišta gdje su se putnici noću sklanjali od hladnoće, zvijeri i razbojnika.
Velebitske vile živjele su na Tulovim gredama
Velike, uspravne stijene uz Majstorsku cestu, nazvane Tulove grede, zanimljive su jer se za njih vežu legende i narodne predaje. Prema njima tamo su se izlijegali zmajevi, a u njima su živjele i nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim stijenama je Crna Kraljica koja je donosila nesreću. Upravo po toj legendi je i tamošnji planinski prijevoj dobio ime Kraljičina vrata. U podnožju Tulovih greda je crkvica sv. Franje pomalo neobične arhitekture, s trijemovima na obje strane – prema moru; Karinskom i Novigradskom moru i prema planini Velebit.
Deset Božjih zapovijedi uklesano na 1751 metar
Šetnja južnim Velebitom neka vas svakako nanese na Sveto brdo, na čak 1751 metar nadmorske visine. Vrh Svetog Brda jasno se ističe na horizontu gledanom s morske ili sjeverne kontinentalne strane, na području od otoka Paga do otoka Pašmana. Sam vrh je prostran, zatravljeni kamenjar i iz daljine podsjeća na stog sijena. Pogled s vrha otvoren je i neometan u svim smjerovima, a najljepši je u Hrvatskoj. Označen je razbijenom granitnom pločom s uklesanih 10 božjih zapovijedi. Tu je i veliki drveni križ. Neposredno ispod vrha je kutija s upisnom knjigom. Žig je ugrađen u stijenu pored kutije.