Žena i ja zaljubljeni smo u London te smo ga odlučili posjetiti i treći put, ali ovaj put s djecom, šestipolgodišnjakom i triipolgodišnjakinjom. Naravno, ne isplati se otići u London s djecom na dva dana pa treba dobro razmisliti kako izvesti da budete ondje bar tjedan dana, a da idućih godinu dana ne otplaćujete kredit zato što ste djeci htjeli pokazati malo svijeta.
Budući da danas gotovo svatko ima bar nekoga na privremenom radu u Londonu pa je tako posao ondje našla i naša vjenčana kuma Kristina, samo što ni ona još ne živi u stanu toliko velikom da bismo i mi ondje stali, nego s cimerom Turčinom koji se zabavlja tako da se nalazi sa ženama iz cijelog svijeta preko Tindera i tako označava sve zemlje na karti svijeta. Žena i ja u startu smo stoga znali da ćemo s djecom opet boraviti u nekoj kući ili stanu preko Homeexchangea, internetskog servisa za razmjenu domova, kao što smo u ljeto prije dvije godine boravili u Kopenhagenu u prekrasnoj kući u predgrađu.
Već smo tada uvidjeli da baš ništa ne može obitelji s djecom ponuditi takav komfor kao pravi i udoban stan u kojem i inače živi neka obitelj poput naše, gdje imate dječje sobe, nekoliko WC-a, kuhinju, velik dnevni boravak s više DVD-ova, knjiga, CD-ova, ploča i dječjih crtića nego što ćete ikada imati u Hrvatskoj, bicikle, vrt, drugim riječima sve ono što ljudi imaju u svojim domovima. Dapače, odlučili smo ponuditi i ženinoj sestri da nam se pridruži pa su s nama u London putovali i ona i dvoje njezine djece približnih godina kao i naša djeca.
Lako do egzotičnih lokacija
Zašto Homeexchange, a ne Airbnb? Pa zato jer bismo opet morali značajan iznos izdvojiti za smještaj, a na Homeexchangeu nam na tu stavku odlazi točno – nula kuna. Na Airbnbu možete naći dobre i velike stanove, ali teško da ćete naći cijelu kuću u vrhunskom stanju. Hoteli u toj usporedbi stoje još puno gore kad se gleda s pozicije zagrebačke obitelji s dvoje male djece zbog veličina soba i apartmana koji se ne mogu mjeriti s kućama, a za daleko više cijene. Da ne govorim da se ne može uspoređivati udobnost ugodnog doma i hotelske sobe. Jedini trošak u soluciji preko Homeexchangea je godišnja članarina od 500 kuna koja nam se isplatila već kada smo oprali zube djeci i spremili ih spavati u dječju sobu koja će biti njihova idućih sedam noći i osam dana. Mi pak nudimo naš četverosobni stan na zagrebačkom Laništu ili apartman u Ližnjanu u Istri. Iznenadilo bi vas koliko se zapravo puno traže stanovi u Zagrebu i iz kojih bi se sve dijelova svijeta ljudi mijenjali. Bio sam uvjeren da će se puno više tražiti Istra, ali Zagreb je pravi hit. Za zamjenu su nam se najviše javljali, i to svaki tjedan, ljudi iz Italije, Španjolske i Francuske, no bilo je ponuida i iz Portugala, SAD-a, Njemačke, Mađarske, Belgije, Poljske... Za Homeexchange čuli smo prije tri-četiri godine kada su neki prijatelji ili poznanici već počeli putovati na taj način, i to tako da su stalno bili na egzotičnim lokacijama diljem svijeta.
Upute preko WhatsAppa
Naše iskustvo govori mi da se može naći smještaj praktički bilo gdje ako na vrijeme počnete tražiti obitelj na željenoj destinaciji spremnu za razmjenu. Idealno je godinu dana prije, a mi smo primjerice lokaciju u Londonu za ovaj Uskrs išli tražiti prošle jeseni i doista nam nije trebalo puno vremena i previše kontaktiranih obitelji. Na internetskoj stranici Homeexchangea vrlo se lako može poslati jedan upit za čitav niz obitelji koje ste odabrali i koje vam odgovaraju. Gotovo svaki član stranice Homeexchange ima označeno za koju je državu zainteresiran iduće godine tako da vrlo lako možete naći npr. Engleze ili Španjolce koji su već istaknuli da su zainteresirani za Hrvatsku, pa je logično da su vam šanse za uspješan dogovor s takvim ljudima puno veće.
Ovaj put smo relativno brzo našli obitelj iz Londona koja je bila zainteresirana za dolazak u Zagreb u vrijeme Uskrsa kada smo i mi mogli putovati jer je sin ženine sestre školarac. Trebao nam je ovaj put koji tjedan slanja pitanja i razmjena poruka s nekoliko zainteresiranih obitelji. Na kraju je termin odgovarao Robu i Monici s troje osnovnoškolaca koji imaju trosobni stan u istočnom Londonu, tik do Olimpijskog parka i danas stadiona West Hama gdje je donedavno menadžer momčadi bio naš bivši reprezentativac i izbornik Slaven Bilić. Rob i Monica imaju dvoetažni stan u prizemlju zgrade te vrt iza zgrade koji cijelom površinom ima drveni pod pa je djeci ugodno za igru i čak mogu ondje igrati nogomet. Budući da je riječ o dvoetažnom stanu u prizemlju, čovjek može imati dojam da je u kući. Veliki je plus što autobus staje ispred zgrade i upotrebom autobusa i podzemne željeznice za nešto više od pola sata u širem ste središtu grada ili na nekoj od važnijih postaja podzemne ili nadzemne željeznice. Rob i Monica prije razmjene s nama već su takvom razmjenom bili u Stockholmu, Budimpešti, Parizu, Madridu i Barceloni. Pri dogovaranju razmjene nismo imali ni jedan problem, osim onoga koji nije imao nikakve veze s Homeexchangeom, a financijski nas je dobro zabolio. Naime, u London smo odlučili putovati niskobudžetnom kompanijom Monarch i uredno smo platili karte za taj let, ali je mjesec dana kasnije kompanija bankrotirala pa su nam karte propale i morali smo kupiti nove. No i to smo lakše preživjeli budući da nismo morali gomilu funti potrošiti za smještaj u jednom od najskupljih gradova Europe. U mjesecima do samog puta još smo nekoliko puta preko stranice Homeexchange razmijenili poruke s nekim pitanjima poput dogovora o tome tko će kako ostaviti ključ od stana, na što treba pripaziti u stanu i slično. Primjerice, naši partneri u razmjeni pitali su nas mogu li nam ostaviti mačku, a ako nismo za to rekli su da će je ostaviti kod svojih prijatelja. Mačku smo morali odbiti jer se naša najmlađa kći boji mačaka i ne osjeća se uz njih ugodno, a naravno da želimo da se djeca na putu osjećaju kao i kod kuće.
Jedino pitanje koje je meni izazvalo neugodu bilo je o utakmici Dinamo – Rijeka u polufinalu Hrvatskog kupa u srijedu popodne. Odmah sam zamislio tri tisuće ljudi na Dinamovu stadionu u usporedbi s najslabijom utakmice Premijerne lige i oblio me hladan znoj. Roba je zanimalo je li na našim utakmicama sigurno i može li se na njih ići s djecom. Rekli smo mu da je sigurno, ali da je posjećenost utakmica mala i da, nažalost, na stadionu ne očekuje neki veliki komfor, odnosno da ga uopće ne očekuje. Budući da su naši Englezi slijetali u Zagreb u petak uoči Uskrsa oko 23 sata, bilo nam je neugodno nekoga od prijatelja maltretirati da na Veliki petak čubi u našem stanu sve do poslije ponoći, odlučili smo se za to da im ispod otirača ostavimo ključić za poštanski sandučić, a u sandučiću ključ od stana. Oni pored ulaznih vrata u svoj stan imaju sigurnosni pretinac sa šifrom ispred kojeg još stoji kanta sa smećem pa su oni svoj ključ ostavili ondje. Koji dan prije puta Monica nam je poslala preko WhatsAppa nekoliko videouputa, a među njima i upute o tome kako da uzmemo ključ, gdje je bojler, kako ga reguliramo i slično. Prije puta smo ih pitali trebaju li im preporuke za aktivnosti, restorane i muzeje, ali su odgovorili da su već sami sve istražili i da imaju isplanirani svaki trenutak svog boravka u Zagrebu. Moram priznati da se supruga i ja uvijek brinemo hoće li tim ljudima iz Londona ili nekim drugim strancima biti dosadno tjedan dana u Zagrebu i uvijek ispadne da smo se uzalud brinuli. Svi su oduševljeni kvalitetom zagrebačkih restorana i njihovim pristupačnim cijenama, Sljeme tik uz grad, velike zelene površine u gradu i puno predivnih čuda prirode u krugu od dva sata vožnje od Zagreba. Mi smo našim Englezima ostavili i automobil ako ga požele koristiti te mogućnost da odu i do našeg apartmana u Ližnjanu gdje je i moja majka u svojoj kući koja će ih rado ugostiti, što su poslije i iskoristili te su bili oduševljeni ljepotama i ponudom Istre i Pule, kao i Senja koji su također posjetili na putu. Nama se pak u Londonu najdramatičnija situacija dogodila odmah nakon dolaska kad smo morali ući u kuću.
Budući da smo letjeli preko Ljubljane, do koje smo doputovali autobusom, a posebna je tema da sve manje letova i mogućnosti imamo iz zagrebačke zračne luke Franjo Tuđman, u London smo došli predvečer i još smo u Londonu imali gotovo dva sata puta od zračne luke do “naše” kuće, uz presjedanja s klasične na podzemnu željeznicu. Kada smo kilometar od kuće u kojoj moramo provesti idućih tjedan dana uzeli taksi jer smo imali puno prtljage i dvoje djece, supruga je otkrila da nemamo kućni broj na koji moramo doći! Uhvatila nas je velika panika! Ljudi s kojima smo se mijenjali u tim trenucima bili su negdje u zraku bez mogućnosti primanja poruka. Zar ćemo sada provesti dva sata na ulici u Londonu? U porukama smo vidjeli svojevrsni poštanski kod i to je dovoljno da vozač Ubera nađe ulicu, ali sada je bio izazov pogoditi iza kojih se od gomile bijelih vrata krije naša londonska destinacija. Ivica Todorić nakon dolaska u London sigurno nije imao takvih briga, pomislio sam u sebi. Nismo čak bili ni 100 posto sigurni je li to prava zgrada, ali vozač Ubera je tvrdio da je po tom kodu to upravo ta zgrada. Nismo imali drugu opciju nego da pitamo neke ljude koji su sjedili na trijemu ispred stana znaju li slučajno Roba i Monicu i koji je broj njihova stana? No, oni nisu bili sigurni! Naravno, supruga i ja odmah smo započeli prepirku tko je kriv što “naše Engleze” nismo pitali na kojem su kućnom broju, ali je u jeku svađe mojoj ženi sinulo da su nam WhatsAppom poslali gomilu videouputa. Već u prvom videu vidjeli smo bijela vrata i broj 77! Aleluja! Samo dvadeset metara niže uza zgradu i bili smo pred stanom! Gledajući upute lako smo došli do ključa i ušli u stan. Na stolu u dnevnom boravku dočekala nas je boca pjenušca, neki uskrsni kolač, prigodni slatkiši i pismo dobrodošlice! I mi smo njima ostavili pismo dobrodošlice i osvježenja u hladnjaku uz upute da slobodno koriste baš sve što nađu u kuhinji. Zajedno s djecom istražili smo stan i svi smo bili jako zadovoljni. Mene je oduševila gomila knjiga, ploča i DVD-ova koja je ispunjavala cijeli najveći zid dnevnog boravka! Koliko knjiga za čitanje i filmova za gledanje! Da London pogodi kakva klimatska nepogoda, imao bih što raditi svih sedam dana, a bome bi i djeca imala gomilu crtića i slikovnica.
Englezi ne boje jaja
Po uputama, u kupnju smo išli u obližnju veću trgovinu Tesco. Najsmješniji trenutak dogodio se kad je moja supruga došla na ideju da ipak obojimo jaja kako bi se djeca mogla njima na uskrsno jutro tuckati. Sumnjao sam da Englezi imaju boje za jaja, ali zaintrigirao me i taj eksperiment. Lutajući između polica Tesca nisam pronašao ni boju za jaja ni išta slično, ali sam odlučio iskušati sreću kod simpatične blagajnice Lucy. O.K., možda nisam najbolji govornik engleskog jezika, ali nakon što sam pitao za „colours for eggs, for Easter“, rekla mi je da pogledam na policama do ulaza. Ali, poslala me na police s „cards for Easter“, odnosno čestitke. Pokušao sam ponovno s „colours for eggs, food colours“ pa me poslala na drugo mjesto. Cijelo to vrijeme ljudi su stajali ljubazno u redu i nitko nije negodovao, a Lucy se cijelo vrijeme trudila i ni u jednom trenutku nije prevrtala očima. Uspio sam pronaći samo flomastere i markere pa sam odustao. Ideju moje supruge da ćemo u Tescu u istočnom Londonu naći prikladnu opremu za bojenje jaja u subotu u 22 sata navečer ipak nisam uspio ostvariti. Ionako smo hrpu čokoladnih zečeva za potamaniti, toliku da ih četvero djece do kraja boravka u Londonu nije uspjelo slistiti.
Kad se tako mijenjate za stan ili kuću, najbolje sami na svojoj koži spoznate kako se živi u tom gradu. Kao čovjek kojeg izrazito frustriraju žute ceduljice koje naša pošta ostavlja u poštanskim sandučićima, oduševilo me kako u Londonu svaki dan poštar iskrca sva pisma i sve paketiće kroz famoznu rupu za poštu u ulaznim vratima. Iako vlasnika našeg stana sedam dana nije bilo kod kuće, sve ih je uredno dočekalo doma iako im je u tom razdoblju došla prava gomila CD-ova i DVD-ova!
Nas bi umjesto toga dočekala gomila žutih papirića, a dočekaju nas ionako i kad smo doma. Našoj djeci i djeci ženine sestre jako se sviđalo u stanu, toliko da je bilo situacija da smo ih morali nagovarati da idemo van obići još koju lokaciju, iako je itinerar bio potpuno prilagođen njima, što je uključivalo Peppa grad, Legoland, ZOO, Prirodoslovni muzej i slično. Tu su pak mogli uživati u igri u vrtu, u dječjim sobama, gledati crtiće, igrati šah i sve ostalo što bi djeca i kod kuće činila. Super je stvar bila i što smo mi u stranom gradu mogli biti domaćini našim starim prijateljima Englezima, prijateljici iz Hrvatske koja ondje živi nekoliko godina i prijatelju koji se zatekao u Londonu na proputovanju iz SAD-a u Zagreb. Napravili smo im večeru, kao što bismo to učinili i u Zagrebu, i ugodno se družili kao kod kuće. Jedino što je nas Rob pitao iz Zagreba bilo je koje gorivo ide u naš automobil, kako upotrebljavati nekoliko naših daljinskih uređaja i kako gledati filmove na DVD-u. Oni imaju spremne isprintane upute na nekoliko stranica, a među njima su i one kako koristiti koji daljinski i za što, pa sam se zarekao da ću za iduću razmjenu doma i ja pripremiti slične upute, iako sam nisam imao problema sa snalaženjem s nekoliko njihovih daljinskih upravljača. Najveće iznenađenje došlo je iz Zagreba u obliku vijesti da je našim Englezima bilo fenomenalno na utakmici Dinamo – Rijeka na kojoj su pala tri gola. Bili su jako iznenađeni što su karte bile besplatne. Oni imaju godišnje karte za West Ham koji igra u najboljoj nogometnoj ligi na svijetu. Sin i ja bili smo pak na utakmici Arsenal – Stoke i vjerujem da ne moram trošiti puno riječi kako bih dočarao sve razlike između te utakmice u tom ambijentu novog stadiona Emirates i bilo koje utakmice na kojoj sam bio u Hrvatskoj. I baš zato jer sam bio na utakmici njihove lige, bio sam još više iznenađen što je njima bilo tako dobro na utakmici Hrvatskog kupa. Ako je Englezima to bilo super, onda se stvarno nemamo čega sramiti pred njima ili bilo kim drugim.
Na Emiratesu bez strogoće
Naš odlazak na utakmicu nije imao veza s Homeexchange paketom jer nam nije palo na pamet pitati domaćine imaju li godišnje karte koje bismo mi koristili taj vikend, a West Ham ionako taj vikend nije igrao u Londonu. Žena je iznenadila mene i sina nabavivši karte za Arsenal preko svojih prijatelja Engleza, a do karata za utakmicu Chelsea – Tottenham se ni u ludilu nije moglo doći. Na utakmici me jedino iznenadilo da se na tom donjem dijelu tribine na kojem smo bili sin i ja cijelo vrijeme stajalo. Stalno slušam o rigidnoj strogoći na utakmicama engleske nogometne lige i stalno sam čekao kad će doći redari ili policija da sve upozore da moraju sjesti. No, zabranili su nam samo da na tribine nosimo piće – ne smije se ni s gaziranim sokom, nego smo to morali popiti u ugostiteljskom dijelu u unutrašnjosti stadiona pa je moj sin počeo plakati jer nije bilo šanse da u 10 minuta popije pola litre soka.
Oduševljeni Zagrebom
Na dan povratka kući, ujutro smo sve usisali i očistili kao kad i doma imamo tjedno čišćenje, sve igračke i sve slikovnice vraćene su na mjesto. Ali na kraju imali smo jednu brigu zbog koje smo morali zvati Engleze, koji su još bili u Zagrebu. Odjednom je nestalo struje u cijelom stanu jer je iskočio jedan osigurač. Kad god bismo pokušali vratiti taj osigurač, on bi odmah ponovno iskočio. Nije dolazilo u obzir da odemo u Zagreb i ostavimo stan bez struje pa da se otopi hladnjak. Kad smo nazvali Roba i Monicu, oni su nas odmah pitali jesmo li što kuhali. Kad smo rekli da jesmo, samo su pitali i je li nešto iskipjelo na štednjaku? Da, naravno da jest, iskipjela je voda dok smo kuhali tjesteninu. Voda je ušla u utore prekidača na ploči pećnice, a tada se, zbog sigurnosti, izbacuje sklopka. Sve dok se utori nisu potpuno osušili nismo imali struje u stanu! Kada smo se vratili u Zagreb i ušli u našu kuću, stan smo našli nevjerojatno čist i uredan, dojam je bio kao da nitko nije bio u stanu otkad smo krenuli na put. Sve je bilo na svome mjestu. Jedino što su nas dočekale dvije zahvalnice na stolu, jedna za nas i jedna za moju majku koja ih je ugostila u Ližnjanu. Poruke su bile pune zahvale i u njima su prenijeli da im je bilo odlično i u Zagrebu i u Istri. Doista se moramo prestati brinuti kako će strancima biti kod nas kad ponovno zamijenimo stan s nekim iz svjetskih metropola.