“Ščukin berek” na standardni bi se hrvatski prevelo kao “štukin rukavac”, a tko je gledao serijal Gruntovčani, zna da se tako zvao ficlek zemlje uz rijeku Dravu na kojemu je Draž Katalenić Dudek “brao” trstiku želeći se obogatiti. Neuspješno, naravno. Kad je Miroslav Evačić kao 16-godišnjak prije 27 godina osnovao svoj prvi sastav, nazvao ga je Ščukin berek, očito intuitivno odredivši ono što će ga kasnije proslaviti u glazbenome svijetu – spoj bluesa i rocka s tradicionalnom podravskom i međimurskom glazbom. Prvim samostalnim albumom Čardaš blues iz 2003. godine dao je i ime glazbenom pravcu koji je izmislio.
Fasciniran Indijom
– Nisam završio muzičku školu i relativno sam kasno počeo svirati, i to bugariju u tamburaškom orkestru KUD-a Koprivnica. No, oduvijek sam slušao puno glazbe i privlačio me koliko stari blues i rock, toliko i fuzija s tradicionalnom glazbom. Slušalo se Leb i sol, Yu-grupu, Smak, tu je bio Boško Petrović, koji je unio puno folklora u džez. To je bilo prije nego što je itko znao za termin world music. Tako smo i mi počeli svirati podravske narodne teme – prisjeća se Koprivničanac koji izgleda poput kakvog indijskog gurua, što vjerojatno nema veze s njegovom fascinacijom Indijom, koju je posjetio triput, i indijskom tradicionalnom glazbom.
Krajem 90-ih Ščukin berek se raspao jer je članove sastava život raspršio na razne strane. Evačić se zaposlio kao snimatelj u lokalnoj produkcijskoj kući i nije imao glazbenih planova. – Gotovo četiri godine nisam ozbiljno radio na svojoj muzici, a onda se dogodilo to da se studio u kojemu sam radio zatvorio. Ostao sam bez posla, rodio mi se klinac, razmišljao sam što da radim i skužio da znam svirati, pa sam snimio demo album.
Želio sam ga nazvati Čardaš blues i rock’n’roll, ali mi je Kruno Jajetić iz Šarenog dućana, koji ga je izdao, rekao neka ostavim samo Čardaš blues. Ono, kao jazz-rock ili rock-blues. I tako je počelo, album je završio u Londonu i nastao je svjetski boom – kaže Evačić, koji je postao poznat po upotrebi tradicionalnih instrumenata poput tambure bisernice i cimbula.
Prisjeća se da je u koprivničkom dućanu s glazbalima zapazio jednu bisernicu, a gazda mu je rekao da je ne može prodati jer je imala jako zvonak ton, bila je glasna. Odmah se zaljubio i kupio je.
– Kad sam došao doma, supruga me pitala zašto opet dovlačim instrumente jer kao što ću s tim... Pamtim još danas da sam joj rekao da ću s tom bisernicom obići pola svijeta. Tako je i bilo – smije se Evačić.
Ove je godine potpisao za veliku diskografsku kuću Universal i upravo snima novi album, koji će se distribuirati na internacionalnom tržištu. – World music, etno ili roots, kako god to zvali, na umoru je u komercijalnom smislu i to ne samo kod nas. Svi trendovi, a world music bio je to od 90-ih, dođu pa nestanu, od klasičnog rock’n’rolla, pa simfo rocka, pa punka, disco-muzike...
Počelo je sa Simonovim albumom Graceland, Peterom Gabrielom, Youssouom N’dourom, oni su bili okosnica u mainstreamu. Trajalo je jako dugo, ali interes je polako počeo slabjeti – kaže Evačić, koji je uskočio u taj vlak i nakon albuma Čardaš blues pobudio interes najprije britanskog i američkog tiska.
Etno više nije ‘in’
Magazin fRoots uvrstio je album među deset najboljih u svijetu, pojedine stvari našle su se na kompilacijama, davao je intervjue, a počeo je i koncertirati po Europi. Uslijedili su albumi Esencijalno, Blues reke Drave i Fulmination, a primirisao je i domaću estradu nastupom na Dori 2007., kada je njegova pjesma Volim ja dobila najviše glasova žirija. Tada je dobio i Porina za najbolji etnoalbum, jedan od dva takva kipića u karijeri.
– Jako sam osjetio na autorskim pravima kad je moje stvari puštao radio BBC-ja. Puno se toga tada događalo, bio sam i u magazinu Sing Out!, upoznao sam američkog novinara i glazbenika Johna Krutha, koji je uglazbio pjesme Tina Ujevića, a s njim sam snimio i album. Bilo je to dobro razdoblje, makar se nisam dugo zadržao među srednjestrujašima. Došao je i ugovor s Croatia Recordsom i snimio sam avangardan album Fulmination te se svojevoljno maknuo od estrade – prisjeća se podravski bluzer.
U to doba etno je bio “in”, sviralo se svugdje. Lidija Bajuk, Legen, Cinkuši, bilo je normalno da Bodan Arsovski svira na festivalu u Neumu. S jedne strane publika se zasitila etnoglazbe, a s druge te se šprance zasitio i Evačić. Novi uradak zato će, kaže, biti bliži tradicionalnom countryju, bluesu, popu i rocku. Njegova životna i poslovna suputnica Gordana pjevat će na engleskome. Sastav koji čine još Matija Evačić na gitari, Ivan Grobenski na basu i Goran Vdović na bubnjevima vježba u Evačićevu kućnom studiju u Koprivnici, u kojemu je snimio svih svojih sedam albuma.
– Ovaj zaokret u stilu nije došao niotkud ili iz nekakvog razočaranja. To je normalan slijed mog glazbenog razvoja. Zapravo, i ovo što sada radim ima roots dimenziju, samo to više nije čardaš blues. S bendom radim na pjesmama i album izlazi krajem godine – najavljuje Evačić.
>> Podravina postaje dio biciklističke rute 'Željezne zavjese'