Samo 52 km od Buenos Airesa, preko rijeke Rio de la Plata na urugvajskoj strani obale nalazi se predivan gradić imena Colonia del Sacramento ili skraćeno samo Colonia. Sa svojih tek 27 tisuća stanovnika ovaj biser pravo je malo remek-djelo arhitekture koje su iza sebe ostavili Portugalci i Španjolci ratujući stoljećima u na desetine međusobnih ratova. Vlasti su se smjenjivale svakih nekoliko godina i onaj tko bi došao u posjed ponosno bi u svom stilu gradio zidine, tvrđave, crkve, muzeje, ulice, trgove...
I tako sve do urugvajske samostalnosti. Danas taj sudar dvaju različitih kultura i stilova pomiješanih na jednom mjestu izgleda jako zanimljivo i šaroliko, a većina tih građevina sačuvana je u izvornom obliku sve do danas. Tako se starom povijesnom četvrti zvanom 'Barrio Historico', iz kojeg je nikla cijela današnja Colonia, malo šetate širokim i neravnim portugalskim ulicama koje su apsolutno bez ikakvog reda raštrkane na sve strane, a potom užim i pravilnim španjolskim čije su okomice i paralele posložene u pravilne kvadrate, zatim opet malo jednim, pa malo drugim. Iza svakog ugla niče neka zanimljiva građevina, prvo portugalska Bazilika Santisimo Sacramento, pa španjolski muzej Municipal, zatim portugalska Casa de Nacarello, pa španjolski trg Plaza de toros Real de San Carlos, onda Portugalski muzej...
Dva najveća problema ovog grada su veličina i glavni gradovi dviju zemalja koji se nalaze u susjedstvu
I tako sve do kraja gdje se nalazi svjetionik kojeg su sagradili Španjolci. Na sve je pečat, naravno, stavio i UNESCO proglasivši ovaj grad kao mjesto Svjetske kulturne baštine. Colonia je iznimno zanimljiva i privlači na desetine tisuća posjetitelja kroz cijelu godinu. Na prvi pogled reklo bi se kako građani ovog grada žive u blagostanju guleći džepove bogatim turistima prodajući im raznorazne suvenire, hranu, turističke obilaske i smještaj po trostruko višim cijenama nego li je to slučaj u ostatku Urugvaja. O usporedbi s Buenos Airesom ne treba ni trošiti riječi. No, kako svaka priča ima dvije strane medalje, tako je to i s Colonijom. . Za sve što se može vidjeti u Coloniji dovoljno je jedno popodne, a glavna odredišta svih pridošlih turista su dakako Buenos Aires s jedne strane i Montevideo s druge strane.
Stoga je ovo prije svega tranzicijski grad u kojem turisti rade jednonoćni predah. 24 ili nešto više sati boravka u Coloniji odrađuje se u pravilu sa što manje troškova. Tako ovaj grad od turizma zapravo i nema previše koristi, štoviše, gradski proračun se prije svega puni od razvijene tekstilne industrije. U nedostatku osnovnih financijskih sredstava mnogi su se okrenuli onom najsigurnijem obliku zarade. Sunčani dan na nekih 20 celzijanera bio je kao stvoren za turistički obilazak. Predivnu popodnevnu šetnju po 'Barriu Historico' prerezao sam na dva dijela. Možemo ih nazvati uživancija i popizđivanje. Prvi dio se pretvorio u drugi u trenutku kad sam se odlučio okupati na suncu štekata jedne rupetine. Izgled tog lokala komotno mogu opisati tako. Naručim sendvič od tune, coca-colu, kavu s mlijekom i alfajor (Bog i batina što se tiče slatkog u cijeloj Južnoj Americi). Nakon dobrih 20 minuta starija gospođa grubljeg lica i raščupane kose, u roza kecelji ispod koje je virila karirana suknja do malo ispod koljena i bijelim cipelama koje neodoljivo podsjećaju na legendarne borosane, napokon mi je donijela ono što sam naručio. Ili ono što nisam.
Sendvič od tune 140 pesosa iliti 35 kuna, kava 110 što je 27, cola 120 odnosno 30...
Na plastičnoj crvenoj tacni kao u menzi. Već na prvi pogled pao mi je mrak na oči. Nadaleko poznati Plitvički hamburger za ovaj sendvič od tune izgledao je kao specijalitet kuće nekog prestižnog hotela. Bila su to tri nedovoljno nepečena brusketa, na svakom krupni komad tunjevine iz konzerve, nekoliko zrna kukuruza i fetica smeđeg avokada. Na istom tanjuriću bio je i jedan cijeli crveni luk, onako u komadu, i položeni nož. Kava s mlijekom uobičajena kao i svaka koju sam zadnjih 9 mjeseci popio u Južnoj Americi- vruća, bezokusna i na vrhu posuta tonom cimeta. Da mi je samo znati kome je samo palo na pamet miješati kavu i cimet? Svaka mu čast! Ovo se komotno može nazvati cimet s mlijekom a ne kava. Na odvojenom tanjuriću klasičan aflajor ali ružno zamotan u prozirni celofan. Poviše svega stršala je ovdje standardna boca coca-cole od 600 ml.
Prije svega uživao sam u suncu jer uživati u opisanom obroku u najboljoj namjeri bilo je zaista teško. Nije prošlo dugo da sam zatražio račun, kao ono... 430 urugvajskih pesosa! Queeeeeee? U prijevodu - 107 kuna! Sendvič od tune 140 pesosa iliti 35 kuna, kava 110 što je 27, cola 120 odnosno 30 i alfajor 60 tj. 15. Muko moja, pređi na drugog! Mrak je već pojeo dan kada je na red došla potraga za smještajem. Obično se na putovanju prvo sredi smještaj pa onda krene u obilazak, ali ovdje je situacija takva da smještaja stvarno ima na svakom koraku. Posebno u ovo zimsko doba godina kada navala turista nije tako strašna. Moj izbor je pao na hostel imena Colonial. Na recepciji me srdačno dočekala djevojka od nekih 20-ak godina. Poprilično uglađena, jako zgodna i neodoljivog osmijeha. Rekli bi mi u Dalmaciji - smišna mala. "Imate li slobodan smještaj?", pitam strogo poslovno. "Naravno! Kakav želite? Jednokrevetni, dvokrevetni, višekrevetni? S televizijom u sobi ili bez? S balkonom ili ne? U blizini dnevnog boravaka ili ne? U kojoj se može puši...", nabrajala je već uigranu šablonu s osmijehom na licu i treptećim okicama. "Najjeftiniji!", prekinuo sam je. "Naravno...", kratka stanka, buljenje u ekran, zvuk klikanja miša... "Hmm... To je to, to je to... 800 urugvajskih pesosa."
"Ma čekajte, je l' vi to meni samo tako nudite prostitutku?"
"Dajte mi to", ispalio sam prvotno bez razmišljanja, a onda dok je ispisivala moje podatke počeo sam preračunavati u glavi. 200 kuna noćenje u hostelu! Pa nije malo. Čak skuplje nego li je to u Europi. Za usporedbu, u Buenos Airesu se sasvim pristojan hostel može pronaći na 60-ak kuna. A što me dere ova Colonia! "Dobro, to je to...", buljila je i dalje u ekran pružajući mi putovnicu natrag, a onda me pogledala u oči i nastavila uz osmijeh: "Možda želite malo zabave u sobi?" "Kakve zabave?", pitao sam reda radi, iako je bilo poprilično jasno na što je mislila. "Pa u sobi. Znate? Želite li da vas netko posjeti u sobi? Imam na raspolaganju slobodnu djevojku imena Ayelen. Kolumbijka, crnka, 24 godine..." "Ma čekajte, je l' vi to meni samo tako nudite prostitutku?", prekinuo sam je i upitao izraz lica koji je nagovijestio umiranje od smijeha. "Da... Zašto? To bi vas koštalo 2000 pesosa. Naravno, ako žel..." "Ma, je l' vi to ozbiljno? Je l' ovo neka skrivena kamera?", uspio sam reći prije nego li sam odvalio od smijeha. Na njenom licu stvorila se velika nelagoda. Moja reakcija kao da joj nije bila jasna. Pružila mi je ključ i uz kiseli osmijeh samo dobacila: "Soba broj 10. Hvala vam."
Polusatni odmor u šesterokrevetnoj sobi u kojoj sam se smjestio odlučio sam prekinuti šetnjom po novom dijelu grada. Ulice su bile poprilično puste, sve dok nisam stigao na istočni dio grada uz rijeku Rio de la Plata. A tamo sam imao što vidjeti. Utorak. 21 sat. Ljudi koliko hoćeš, od onih maloljetnih punjetara/ki do razuzdanih staraca/ica, i svi su ovdje samo zbog jednog razloga - dama i gospode noći! Muškarci se prešetavaju gore dole ne bi li uspjeli upecati što, a djevojke mirno i opušteno čekaju uz prometnicu kao prave kraljice trotoara. U tom trenutku sve mi je bilo jasno! Turizam u Coloniji zbog atraktivnih susjednih megalopolisa nije zaživio u punom smislu riječi, a zbog tranzicijske sudbine sve trgovačke i ugostiteljske grane nisu se razvile. Jedino što je preostalo ovdašnjim stanovnicima očito je prostitucija. Kasnije kad sam se vratio u hostel zatekao sam onu istu djevojku na recepciji. Ugledala me i dobacila ponovno onaj kiseli osmijeh. Odlučio sam se ispričati zbog moje prvotne reakcije. Kako bi ga mnogi nazvali, najstariji zanat na svijetu ovdje je sasvim normalna pojava. I upravo zbog toga mnogi i dolaze ovdje. Naravno, turiste, kad su već tu nekako treba iskoristiti. Pa kome drago.
>> U 20 godina stekao je stan, automobil, ušteđevinu... A onda se sve okrenulo naopačke
>> 'I Hitler je obožavao Bariloche. On je ovdje živio... Dugo godina iza rata'
...dragi moj Mario,da si sam malo proputovao Portugalom vidio bi da je sasvim normalno kavu piti sa cimetom...al ti jadničak raspravljaš samo iz svog sela...