Jebe se meni, stoji natpis na brodu dolje na uvali u vezu.
– Čiji je? – pitam u kafiću.
– Čiji?! Pa bio je nedavno na HTV–u, postao hit... – kažu mi.
Nisam gledao, na cesti sam, gore-dole po Dalmatini, svaki dan drugi grad. Brod je prvi glas.
– Čekaj, sad ćemo nazvati Peku... – vele djevojke.
Trinaest dana Rija s 4 dame
Ni deset minuta kasnije, eto me ispod smokve. U Pekinu dvorištu, kod vlasnika broda ‘Jebe mi se’. Taman se vratio od zubara, injekcija ga još nije pustila. Teško govori, ali trudi se...
– Ime broda? Vidi, trebamo krstiti prije dva ljeta moju novu brodicu. Stojimo na provi prijatelj i ja, došao i pop. Pitam: ‘I kako ćemo dat ime brodu?’. Veli taj moj prijatelj: ‘Jebe mi se...’. A velim i ja: ‘A jebe se i meni.’ Pogledamo popa, a on slegne ramenima i kaže: ‘Šta me gledate, jebe se i meni kako ćete vi nazvat brod!’ I ostalo je tako... – smije Ante Sokoša Peko (48).
Odlazi u frižider po led, stavlja ga na bolni zub, pa nastavlja. Peko je priča sama za sebe, lako za ime broda, to su sitnice:
– Živim kako hoću. Eto ti najboljeg primjera, iskrcao sam se s broda u New Yorku, nakon što sam se posvadio s kapetanom, te ušao u grad u kojem nikoga nisam poznavao. I ostao 26 godina. Svako ljeto, dođem u svoj Primošten – kaže.
Nadimak Peko dobio je po ocu.
– Nisam volio školu, pa me otac Josip opalio nogom u guzicu, ukrcao sa 16,5 godina na teretni brod. Prošao sam sva mora. Eto, jednom sam u Rio de Janeiru ostao 13 dana u četvrti s djevojkama s karnevala. Zadržao se. Nisam se na vrijeme vratio. One su me hranile i oblačile. Ali, nisu cure za šalu. Ako odabereš jednu, više ne gledaš druge – govori, pa se sjeća svojih mornarskih anegdota:
– Jednom sam, za kaznu, morao ostati na brodu sam na Silvestrovo. Svi u grad, a ja na brodu sam popio tri litre vina, pojeo neki fažol i na spavanje. U devet ujutro, čujem netko lupa, dere se. A cijela posada, od tri sata ujutro čeka ispred broda da se ukrca i legne spavati. Ali, nećete! Digao im ja sinoć stepenice, nisu mogli uć’ na brod. Eto vas, kad ste htjeli biti u gradu...
Što se dogodilo?
– Morao sam se zaključati u kabinu, pa glavu bi mi otkinuli da su me uhvatili... Do popodneva su se smirili.
Kako se Peko snašao u New Yorku? Sam!
– Radio sam svašta, kao izbacivač, piturao po stanovima, radio klimatizacijske sustave po velikim halama. Imao i svoju tvrtku, ali je zatvorio.
Zašto?, interesiram se.
– Jer nisam mogao dolaziti u svoj Primošten! Ne možeš, moraš se brinuti o svakom detalju, biti tamo. A sad, lakše mi je naći posao, pa kad mi pukne film, ili krene ljeto, ja dam otkaz i – evo me. Doma. Pa kad se najesen vratim, lako ću naći drugi posao... – veli.
Za naše pojmove nevjerojatno: čovjek da otkaz bar jednom godišnje. Peko iz kuhinje donosi bocu vina, sjedimo pod tom smokvom, a on kaže:
Nemoguća Daleka obala
– Boli zub, ali rekao mi zubar da će proći do ujutro...
Teško mu je, tko bi se šalio kad osjeti bol iz čeljusti. Nije ti ni do čega, samo želiš da to prođe.
Zvoni mu mobitel, on se javlja, pa par minuta kasnije kaže:
– Zoran Ukić, bubnjar Daleke obale. Kad su bili na turneji u Americi, ja sam im pomagao organizirati koncerte u New Yorku i Chicagu. Sedam dana s njima nisam spavao. Nemogući su. To nikad neću zaboraviti, a danas smo sjajni prijatelji. Dobar sam i sa Zlatkom Vujevićem, došao je neki dan na piće, a najdraži mi je igrač ipak – Blaž Slišković!
Prepričava kako je na Biloj noći, u New Jerseyju, u hotelu LA Fortuna, došao s temperaturom od 40 stupnjeva.
– Ma srce je jače od temperature! Nisam to smio propustiti. Pa kad se osnivalo Društvo prijatelja Hajduka u New Yorku, znali su koga će prvoga zvati da donese zastavu.
A Gospa od Loreta, novi kip iznad grada?
– Gospa je za mene zakon! Mati je uvik vapila Gospu, i uvijek ju je uslišala!
Kima glavom, pa vadi dres Hajduka iz ormara, oblači ga, pa kaže:
– To je moja ljubav. Kad sam imao deset godina, rekao ja ocu: ‘Hoću na Poljud’. A on kimne glavom, pa ode sa susjedom. I ostavi me kod kući. Meni, kao klincu, pukao film, uzeo hiljadarku, ukrcao se na autobus i otišao na utakmicu. I kakav peh, ispod istočne tribine Poljuda, sretnem oca. Ubio je boga u meni... Ali, poslije me uvijek vodio sa sobom, a radio je kao grobar i čistač u Primoštenu, priča.
A brod?
– E, na njemu mogu ostati 24 sata... Treba uživati što više. A ja, danas, ma živim kao Cervantes!
Zaključava kućna pa kaže:
– Idemo. Pa nećemo sad tu cijeli dan stajat...
koji pajac!!!