Ona je prva Hrvatica koja je u 68 dana prohodala stazu Via Dinarica koja se proteže na pet država (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija) i ima 1300 kilometara. Ispričala nam je kako se odlučila na taj put, kako se pripremala te koji joj je bio glavni cilj.
Od ideje do realizacije
Za takav način planinarenja koji se zove Long Distance Trail (duge staze za hodanje ili planinarenje u ruralnim područjima kojima je cilj povezivanje s prirodom, a najkraća iznosi od 350 kilometara) Tatjana je čula još prije 15 godina i od tada je razmišljala o toj ideji.
„U SAD-u postoji cijela subkultura vezana uz Long Distance Trail, a na ovim prostorima se 2014. godine počela javljati takva ideja o hodnji kroz Dinaride. Moja želja za proći stazu Via Dinarica pojavila se 2016. godine, kada je National Geographic uvrstio ovu stazu u najbolje destinacije svijeta za 2017. godinu. Znala sam da to moram napraviti. Čak 550 kilometara ove staze nalazi se u Hrvatskoj i htjela sam je proći i skupiti iskustva.“
Pripreme za put
Tatjana kaže kako nekakvih posebnih priprema nije bilo jer se cijelo vrijeme bavi planinarenjem i posljednjih deset godina edukacija za planinskog vodiča te zahtjevni tečajevi gss spašavanja su zapravo bili najbolja priprema.
„Do petka sam radila do 16:00, a u subotu me obitelj ispratila u Postojnu u Sloveniji. U nedjelju, 19. svibnja sam krenula s hodanjem. S obzirom na sve edukacije i tečajeve, osjećala sam se spremno. Znala sam što želim i što mi treba“, ispričala nam je Tatjana.
Ponijela je samo osnovno
S obzirom da se radi o duljem putu, morala je razmišljati i o prtljagi. Uzela je samo najosnovnije, a njezin je ruksak ipak težio oko 20 kilograma.
„Samo ruksak, prazan, ima oko dva kilograma tako da sam ponijela sa sobom samo najosnovnije. Šator za dvije osobe (kako bi mi i ruksak stao unutra), podloga i vreća za spavanje, osnovna odjeća, nešto hrane, nešto vode, malo kuhalo. Zapravo sam morala nositi dnevni boravak, spavaću sobu, garderobu i kuhinju, ali od svega po malo. Vodu sam najčešće pila na izvorima koje sam pronalazila pomoću GPS-a.“
Dobre i loše strane puta
Ipak, nije sve bilo tako lagano. Na 500 kilometru naoteklo joj je desno koljeno i preplašila se da je kraj puta došao prerano.
„Prvi dan je bio težak. Nakon što mi je naoteklo koljeno, satima sam se borila da dođem do planinarskog doma. Ovo je ujedno bio prvi i jedini put da san se pitala hoće li moje tijelo izdržati ovaj put. Ali, koljeno je zacijelilo, a ja sam svoj put završila.“
Na stazi je sretala razne ljude. Tako je uživala u društvu obitelji koja živi u skladu s prirodom ispod Vlaškog grada (vrh iznad Male Paklenice) kod kojih je jela domaću hranu. S druge strane je na Zavižanu upoznala par Švicarku Serenu i Njemca Marka i razmijenila s njima svoja iskustva, a oni su joj potom na križu na Vaganskom vrhu (najviši vrh Velebita) ostavili poruku s njezinim imenom i prezimenom i dvije energetske pločice.
„Cijeli put je bio jedno prekrasno iskustvo. Ta interakcija koja se događa na Via Dinarici je fascinantna. Dogodilo mi se toliko lijepih priča u ovih 68 dana. Nikada ne znate kako će se dan završiti i što vas iduće čeka. Voljela bih da više ljudi iskusi život u prirodi, da prođe barem dio ove lijepe staze na hrvatskom teritoriju. Ali, ne sami.“
Poruka za kraj
„Htjela bih se zahvaliti HGSS stanici Šibenik koji su mi omogućili da spojim stari i novi godišnji odmor i samim time otiđem na ovaj put, a neki od članova su na kraju došli po mene.“
Osim uživanja u ljepotama prirode i planina, Tatjana je imala dva glavna cilja. Jedan od njih tiče se svih žena.
„Svoj put posvećujem svim ženama. U današnje se doba puno očekuje od nas i nekada nemamo vremena napraviti ono što želimo. Ovo je za vas. Možemo napraviti sve što želimo i ako ova moja hodnja inspirira barem jednu ženu da nešto napravi, moja je hodnja ostvarila cilj.“
Drugi dio tiče se promocije ljepota Hrvatske. „Većina ove staze, 550 kilometara nalazi se upravo na hrvatskom teritoriju. Via Dinarica je poznata staza vani i imamo se čime ponositi. I zato, ajmo u planine!“
Bravo gospođo!