“Život je maskenbal, svatko se krije, ako u sebe siguran nije...”
Čak je i u dobrim starim hitovima opjevan karneval, razdoblje kada se, barem jednom na godinu, pruža prilika da se posve sruše sve barijere i društvene norme, da se svi koji to žele na kratko “presvuku” iz postojeće kože i budu ono što žele.
Organizirane karnevalske družine koje sudjeluju na svečanostima i povorkama mjesece provode izrađujući kostime, scenarije i alegorijska kola, a osim sjajne zabave koja ih čeka, prilika je to za druženje i zbližavanje. Istovremeno, kako bi bili dio šušura koji prati te povorke, ljubitelji karnevala spremni su putovati i po nekoliko stotina kilometara i biti na licu mjesta. Karnevalski gradovi poput Rija, Nice, Venecije ili Rijeke tih su dana nalik na košnice u kojima se turisti slijevaju među maske, zaklanjaju lica, plešu, pjevaju, druže se s posve nepoznatim ljudima...
Osim što je to prilika da se nauči nešto, upozna nove gradove i običaje, u novom okruženju ljudi se osjećaju opuštenije.
– Živimo jedan život i u njemu imamo nekoliko uloga koje nam se možda ne sviđaju sve jednako ili nam se neke uopće ne sviđaju (zet zahtjevne punice, žena s ljubomornim mužem, odlična pristojna djevojka...) Maškare su stoga prilika da budemo netko drugi i tako sebi priskrbimo kratak ali sladak drugačiji život – objašnjava psihologinja Ljubica Uvodić Vranić.
– Pravila koja moramo poštovati i ljude kojima se moramo diviti u maškarama možemo ismijavati – dodaje psihologinja ističući da neki ljudi vole ples, pjesmu, a ne plešu jer možda nemaju priliku, partnera ili nemaju dovoljno samopouzdanja. Karnevalska gužva svojevrstan je izgovor da se plesati – mora.
Više nego s pravim licem
Neki će u tome biti razuzdaniji nego u svakodnevnom životu jer im je lice prekriveno krinkom pa će si dopustiti više nego kada “nose” svoje pravo lice. Osim toga, karnevali su svojevrstan “ispušni ventil” za kreativce koji se, objašnjava psihologinja, mogu osloboditi u izradi i osmišljavanju kostima, frizura, šminke...
Tu je, dakako, i kompetitivnost, pogotovo ako postoji natjecanje za najbolju ili najoriginalniju masku.
Psihologinja kaže da uza sve ovo postoji i ljubav prema tradiciji, način života te je upravo stoga maškaranje dio života u nekim krajevima. Tako se npr. zvončari vode mišlju – bolje da propadne selo nego običaj. No nisu maskenbali veselje samo za odrasle.
U danima kad je dopušteno, čak poželjno uživjeti se u neku drugu ulogu djeca uistinu uživaju bezgranično. I to već od prvog maštanja i priprema pa do trenutka kad se (pre)odjenu.
U tuđim cipelama
– Tu zabavu i običaje otkrili smo im mi odrasli, ali djeca definitivno s naročitim veseljem pristupaju maskama i maskiranju – kaže psihologinja Ivana Sabol.
– Uostalom, ona se i inače uživaju odijevati i pretvarati da su netko drugi. Tko se kao dijete nije šepurio pred ogledalom u odjeći i cipelama odraslih? Igra i zabava važne su dječje potrebe, a maškaranje osigurava i jedno i drugo. Samo maskiranje, osim toga, donosi i opuštanje, a svako ljudsko biće ima potrebu opustiti se, razveseliti i povremeno biti netko drugi. Stoga nema razloga da si takvu zabavu uskratimo mi odrasli, a kamoli da to ne priuštimo najmlađima – poručuje psihologinja Sabol.
U danima kad mnogi podjetinje, a veselja, cike i smijeha ne manjka, nije nebitno i kakvom se maskom zakrabuljimo.
– Psihološki eksperimenti pokazali su da efekta na raspoloženje ima i kad tužnog, uplakanog čovjeka postavimo pred ogledalo i zamolimo ga da se na silu nasmiješi. Raspoloženje podiže čak i taj usiljeni osmijeh.
Pokazalo se, pojednostavljeno rečeno, da se u mozgu stvara reakcija prema onom što “nosimo” na licu – kaže psihologinja Sabol koja savjetuje da se o tome vodi računa i pri izboru maske.