Ni koronavirus ni potresi nisu spriječili 40-godišnjeg Vedrana Alića da otvori restoran Lončić usred drugog lockdowna i svaki dan dostavlja Zagrepčanima domaća kuhana jela.
– Od same ideje do otvaranja Lončića prošle su dvije godine, a ovaj lockdown činio mi se kao idealno vrijeme za počinjanje s radom – kazao je Vedran, ujedno vlasnik i jednog kafića u Zaprešiću u sklopu staračkog doma za starije i nemoćne s 5 zvjezdica koji je zatvoren odlukom Nacionalnog stožera.
Kava je iz restorana i kafića prešla u kućne ‘urede’, a maloprodaja u lockdownu porasla je i 40 posto:
– Kako su nam zatvorili kafić, otvorili smo restoran jer bilo je sve spremno i čekali smo samo uporabne dozvole. I službeno smo počeli s radom 1. prosinca – govori Alić ističući da obožava kuhanje.
– Cijeli život kuham, prvo sam kuhao sebi i ženi, a kad nam se rodila kći, nisam htio da jede brzu nezdravu hranu pa sam i njoj počeo svakodnevno kuhati. Prije sam se bavio i turizmom, iznajmljivanjem apartmana, kada je to bilo aktualno. Tako sam došao na ideju i krenuo sa svojim restoranom. Nisam htio ići na neki ogroman restoran, već na nešto manji, ali da bude atraktivan, s dobrom hranom. Prostor od 44 kvadrata postao je mali topli restoran u kojem se čovjek osjeća kao da je kod kuće – kaže Alić, ističući kako se smatraju najboljim jer njihovi gableci nisu klasični, već je to ustvari napola à la carte.
– Zagrebački, recimo, pečemo tek kada ga netko naruči, ne prije. Jelovnik se svakodnevno mijenja i uvijek su dostupna tri ili četiri stvarno vrhunska jela i ne idemo u širinu. Kada prodamo ono što smo skuhali taj dan, onda je to gotovo i ne radimo više. Ne želimo gomilati hranu da nam stoji. Skuhamo, prodamo, i to je to za taj dan – govori Alić, dodajući kako u svojoj ponudi imaju većinom domaću hranu.
Svaki dan druga jela
– Vršimo i dostavu, ali za sada samo unutar naselja. Želimo da naša hrana iz dostave bude topla i fina kao i kada dođeš u restoran i sjedneš za stol. Jer kad se ohladi, jelo više nije to što je čovjek naručio. Zbog toga smo u ovom momentu usredotočeni na dostavu samo unutar naselja – govori Alić, kojeg smo upitali kako slažu jelovnik u jednom danu.
– To primjerice mogu biti tri jela: dalmatinska čičvarda, odnosno varivo od slanutka za 40 kuna, varivo od kelja s domaćom dimljenom svinjskom obrazinom, također za 40 kuna, i mala porcija sarme s krumpirom za 30 kuna – kazao je Alić, ističući kako bi lagao kad bi nam rekao da im se sada ne isplati raditi.
– Naše su cijene pristupačne i imamo malu zaradu. Najvažnije je da možemo pokriti troškove i nešto malo zaraditi. Bolje i to nego sjediti doma i biti na teret državi. Ono što želim reći, i to bez prepotencije i skromnosti, da smo mi u četiri tjedna uspjeli napraviti više nego većina restorana koji također imaju dostavu i rade već nekoliko godina. Ono što mi je najviše drago što ljudi prepoznaju naše kvalitete. Evo vidite, sada su dva sata, a mi smo prodali gotovo sve – ponosno govori Alić.
I naš je razgovor često bio prekidan jer je Vedran Alić morao izdati narudžbu gostima koji su čekali ispred restorana.
– Kada se otvorimo nakon lockdowna, imat ćemo dnevne menije i jela će se mijenjati svaki dan. Napravit ćemo i à la carte meni, na kojem će biti jela poput zapečenih palačinki ili odreska od tune, koja su najbolja kada se jedu odmah u restoranu, a ne iz dostave. Imat ćemo malo širu ponudu jela, divlju tunu i neku specifičnu hranu, ali sve ćemo napraviti po domaćem receptu. Imamo mesnicu koja radi posebno za nas. To znači da je za tri-četiri klase bolje meso. Npr. buncek koji koristimo pravi je drniški. I idemo u tom smjeru. Ne kupujemo po centrima gdje je jeftinije, već nam je na prvom mjestu kvaliteta robe bez obzira na cijenu – govori Alić koji je jako zadovoljan jer, iako su tek krenuli, stalni gosti, odnosno oni koji zasad naručuju, vraćaju se svakodnevno.
– Posebno su pohvalili naš zagrebački odrezak, njega pripremamo s domaćom šunkom koju sami kuhamo. Hvale i našu teleću juhu te bakalar – istaknuo je Alić, objašnjavajući nam da su izabrali jela koja smatraju najboljima iz svakog dijela Hrvatske.
Ne kuhaju samo kontinentalne specijalitete, nego i sve ono što je autohtono i tradicionalno i za Dalmaciju, Zagorje ili Istru. Stolovi u restoranu trenutačno nisu posloženi, ali čim Stožer da zeleno svjetlo za otvaranje, postavit će ih. Alić je lokal sam uredio, a htio je da zrači toplinom i da se ljudi osjećaju kao doma.
Domaća atmosfera
– Nismo išli na ‘fine dining’ gdje je sve nekako hladno, nego na domaću atmosferu. Htjeli smo da ljudi znaju da će kvalitetno pojesti kada dođu k nama i da će pojesti jela kakva su pripremala naše mame i bake. Ime sam izabrao jer Lončić zvuči simpatično i drugačije, a i riječ je o kuhanoj hrani, a za kuhanje vam treba lončić. Osim toga, to me ime vraća i u djetinjstvo. U tim su lončićima kuhale naše bake. Moja baka nije radila, već je meni i mom bratu ručak kuhala svakodnevno u lončiću. Nije bilo posuđa kakvog ima danas. A i za naše kuhanje treba nam lončić. Kada otvorimo restoran, čak ćemo i neku hranu posluživati u lončićima – govori Alić koji je vlasnik, kuhar, ali i dostavljač.
– Kad hoće raditi, čovjek radi sve bez izuzetka. Glavnu riječ u kuhinji ima gospođa Marijana s kojom se nadopunjavam što se tiče kuhanja i menija. Iako imam puno planova za budućnost, zadovoljni smo ovim što imamo. Kako kaže narodna poslovica: ne treba odmah zagristi veći kolač, već početi od najmanjeg, polako. U ovom trenutku najvažnije mi je da držim kvalitetu i da mi dolaze ljudi. Evo, jučer mi je došla jedna gospođa i uzela pet zagrebačkih za ručak ukućanima. Kada smo otvorili, ona je probala našu hranu i sada nam je redoviti gost, a i preporučuje nas svakome. Ta gospođa zna da imamo kvalitetnu hranu i kad ne kuha sama, dođe k nama – kazao je Alić.
Glavna kuharica gđa Marijana Rešćek kaže kako je njoj kuhanje kao dječja igra.
– Mi se u kuhinji igramo jer obožavamo kuhanje. Nisam profesionalna kuharica. Imam visoko obrazovanje, ali kuhanje je moja strast. Od svoje 19. godine radim u ugostiteljstvu. Ova domaća jela su tradicionalna jer ja sam Zagrepčanka. Ali sam znatiželjna što se tiče drugih kuhinja, dalmatinske, zagorske, istarske kuhinje i sve kuham. Nekoliko sam godina radila kao à la carte kuhar. Riba mi je specijalnost, bifteci, kvalitetno meso. Mi, recimo, zagrebački pečemo na tavi. Fritezu uopće ne koristimo. Kad pečete zagrebački, pratite proces, okrećete ga, gledate kada je gotovo, nije svaki komad mesa gotov u isto vrijeme. Mi se oko njega zapravo šuljamo i zato ispadne sočan. Najviše me veseli što nam se, iako radimo samo četiri tjedna, svi naši gosti i kupci vraćaju. Znači da su zadovoljni i da je hrana super – zaključila je Marijana Rešćek.
Ovo su fotografije koje su obilježile 2020. godinu:
Nemaju veliku zaradu na porciji od 40kn?? Ma dajte molim vas.