Čak i nekoliko sati tjelesne aktivnosti na tjedan, poput šetnje i sadnje cvijeća koje traju kratko i traže tek skroman napor, može smanjiti opasnost od prerane smrti u vremešnih muškaraca, pokazuje studija objavljena u Britanskom časopisu za sportsku medicinu (British Journal of Sports Medicine).
Ukupna količina tjelesne aktivnosti, čak ako je doista lagana, povezana je s manjom prijetnjom smrti bilo kojeg uzroka, ističu autori u studiji objavljenoj u utorak.
Svakih dodatnih pola sata lagane tjelesne aktivnosti na dan, primjerice sadnja lončanica i šetnja sa psom, smanjuje opasnost od smrti za 17 posto.
Nadalje, svakih pola sata dodatne aktivnosti koja nije laganog, već umjerenog intenziteta, smanjuje opasnost od smrtnosti za 33 posto.
"Britanski i američki naputci za tjelesnu aktivnost ne spominju nikakve prednosti aktivnosti laganog intenziteta", kaže Barbara Jefferis, epidemiologinja na University College u Londonu.
"Međutim, rezultati provedene studije govore da je blagotvorna svaka aktivnost, koliko god ona skromna bila", ističe Jefferis.
Prema važećim britanskim preporukama potrebno je barem 150 minuta na tjedan umjerene do snažne tjelesne aktivnosti u trajanju od najmanje 10 minuta.
Studija je pratila 1200 sedamdesetgodišnjaka i osamdesetgodišnjaka koji nemaju srčanih tegoba te pokazala da se samo njih 16 posto bavilo takvim aktivnostima u trajanju od najmanje deset minuta.
Dvije trećine tih ispitanika uspjele su postići preporučenu aktivnost, ali u trajanju kraćem od 10 minuta.
Za studiju su korišteni podaci britanske studije za bolesti srca koja je počela 1978. i pratila gotovo 8000 muškaraca u dobi od 40 do 59 godina u 24 grada u Velikoj Britaniji. Od 2010. do 2012., obavljen je liječnički pregled nad 3137 sudionika koji su još živi, a oni su odgovarali na pitanja o načinu života i režimu spavanja.
Konačno se studija usredotočila na 1181 muškaraca koji su imali uređaj za praćenje obujma i intenziteta tjelesne aktivnosti tijekom sedam dana. Ti su muškarci u prosjeku imali 78 godina i zatim su bili nadzirani pet godina tijekom kojih je 194 njih umrlo.
Ukupno vrijeme provedeno u obavljanju tjelesne aktivnosti važnije je od vremena na koje je aktivnost podijeljena. Tako muškarci koji obavljaju kratku umjerenu tjelesnu aktivnost (žustra šetnja, košenje travnjaka, plivanje...) imaju jednake izglede produljiti životni vijek kao i oni koji to čine redovito i u trajanju od deset minuta i dulje.
U obje skupine, opasnost od smrtnosti bila je za 40 posto manja od muškarac koji se praktički ne dižu iz svoje fotelje čitavog dana.
Autori podsjećaju da ovakav tip studije, koja se naziva opservacijska, ne dopušta da se uspostavi relacija između uzroka i posljedice.
Nije utvrđeno da se takve opservacije mogu primijeniti na starije žene, iako a priori nema razloga pretpostaviti da bi rezultati promatranja ženske skupine bili drukčiji, kažu voditelji studije.
Bio sam veslač. Ostario sam. Lijeva klijetka uvečana. Sve je bilo ok do jednog dana i nenadane fibrilacije atrija. Ako se istovremeni sastanu ovi faktori (fizički napor, nerviranje, hrana sa jakim glikemijskim indexom) eto me u fibrilaciju. Dugo ne gledam rukomet i košarku. Ne pijem pivo na ex niti alkohol u većoj količini pogotovo ne ako naporno radim. Ipak poslije prve fibrilacije nakon tri godine evo druge. Pitam doktoricu na hitnoj da me puste optrčatu krug oko hitne jer me ne uspijevaju konvertirati. Ona se križa od iznenađenja. Zadnja (4.) fibrilacija. Dođem do hitne ali više stotina metara prije parkiram i jakim tempom pješke do hitne. Mislim se blizu sam pa kako bude. Dođem na šalter prijavim se sjednem a srce se samo konvertira (smiri se). Sad čim mi je malo što sumnjivo ja u šetnju. Malo ribljeg ulja. Aspirin i piči. Dokad. Dok srce ne kaže, e sad je vrijeme za lijekove koji su mi odavno propisani. Ja sam glavni doktor. Tijelo je drugu, a doktor treći.