Gdje je najstarija slastica na Mediteranu? Gdje? Tu. Na stolu, ispred mene. Kumpeta ili ćuptera. Neki kažu i mantele. Jedna, druga, treća, polako nestaju. Na terasi sam obiteljske kuće Vedrane Vele Puharić.
Na stolu i papir, službeni dopis, otprije nešto više od mjesec dana.
Piše: “Nematerijalno kulturno dobro makarskog primorja i Vrgorske i Imotske krajine”.
– Od antike do danas ta se slastica jede, puno je to godina – govori Vedrana, pa dodaje:
– Energetska je slastica, mošt se ukuha dopola, a onda dodaju začini, orašasti plodovi, cimet, muškatni oraščići, klinčići, crvena paprika, kukuruzna krupica... Nema alkohola, nema šećera. Nasjekla bi se ta masa na prutiće, a onda bi naši stari, kad bi išli na Biokovo, ili kapetani kad bi išli na plovidbu, nosili to uza se. Koliko bi kapetan broda iz Makarske ponio kumpte?, pitam.
– Za pola godine dva kilograma. Osim što mu je davao snagu, on bi mu na Novom Zelandu ili u Brazilu davao i – okus Makarske. Danas kumpete ima po cijelom svijetu. Kako su se, između dva rata, naši ljudi iseljavali, odlazili na Novi Zeland, Australiju, u Ameriku, nosili su tamo i taj recept. Zapravo, pisanog recepta nema, još je od antike sve je usmena predaja. Priča Vedrana kako je godinama skupljala papire ne bi li ta slastica dobila status našeg nematerijalnog dobra, poput samoborske kremšnite, torte makarane ili bračke hrapaćuše. – Kako sam tražila podatke, tako sam u Arhivu u Zadru pronašla sve generacije svojih baka! Znam 12 generacija baka. Dakle, šukun–šukun–šukun–šukun–šukunbaka, pa još šest njezinih baka, haha! – smije se veselo
– Mogla sam doći do 1600. godine jer unatrag više nema zapisa. A obitelj je velika, samo je moj dide imao 56 bratića! Pronašla sam iz zapisa da su se tri sestre Kokić, moje pretkinje, udale za tri brata Vela. A rođak Bože, koji je imao sedam sestara, nije se smio ženiti dok se sve sestre ne bi udale. Na kraju se oženio sestrom tog posljednjeg muža svoje sestre... Kad se ona, napokon udala, on se oženio sestrom tog posljednjeg muža. I svi su oni, kao djeca, jeli kumpetu. To je za Božić bilo najveće veselje. Ili, kad bi momak išao s djevojkom prošetati ili joj se udvarati – odnio bi joj komad kumpete. Da još bude atraktivnije, uvijek se servirala na čipki.
Diže se te donosi – korzet. Dio narodne nošnje.
– Star je 150 godina, a vrijednost mu se vidjela na ovim botunima (gumbima) koji su bili od modrih perli, od školjaka – kaže.
Vedranina je priča vezana uz makarski turizam. Od prvih koraka.
– Djed Ćiro Vela bio je pomorac, imao je brod, čak neko vrijeme i održavao liniju Bar – Bari. Ma svi su više, manje, bili na moru. Moj otac Dražen sa svojim bratom bio je prvi koji je u 60–ima vozio turiste drvenim brodom. Zimi bi lovili ribu, a onda ljeti ukrcali turiste te ih vozili od Brela preko Graca sve do Hvara. Što bi, za vrijeme vožnje, uhvatili, to bi odmah na gradelama turistima i ispekli. A ja bi se, kao mala, igrala na tom brodu.
Što se jelo?
– A što bi uhvatili, neki put pauka, neki put ugora… Danas je ideja da se ista priča vrati. Kako je turizam izgledao prije pola stoljeća, da krene opet – gosti hvataju ribu na koči, pa je odmah i pojedu. Sjećam se tog broda MB Sirena.
Priča o svojom prvom turističkom angažmanu. Kumpete na stolu više nema...
– Donijet ću druge. Nego, s 14 godina sam počela raditi u turizmu, eto to je sad 38 godina prošlo. Bila sam vodič u Podgori, dnevno bi mi kroz ruke prošlo i po 500 ‘ličnih karata’, onih crvenih. Na terasi nam se pridružuje i njezin suprug. Pričamo o spačkama. Kako ih oni ovdje zovu, makarskim fjabama. Štosovima.
– Ima ovaj kraj duha. Recimo, društvo bi ukralo pivca. Pa došlo kod njegova vlasnika, i reklo: “Ajmo’ ga ispeć!” I ovaj bi odmah pristao, a kad su ga pojeli, rekao bi: “Dobar je bio, ali tek da vidite moga, tamo iza kuće.” A gosti bi rekli: “Pokaži nam ga!. A ono, pivca nema... Gazda ga pojeo, nije ni znao. Čuj, uvijek bismo nešto izvodili. Pa bismo znali dići nekom fiću, pa ga preseliti. Ili bismo pod kokoške stavljali kamena jaja, pa bi bake ujutro bile u čudu. Bilo je to doba kad nije bilo TV-a, morao si nešto raditi, ne možeš cijele dane samo kartati...
Je l’ bilo još kakvih štosova?
– Ma bilo je nekih koji su i pretjerivali. Jedan je, eto, tvrdio kako je lovio ribu, no da je bila toliko gusta magla da je zabio brokvu (čavao) u maglu i na njega objesio kaput. Kad je magla otišla, nije bilo ni kaputa. Pa bi znali pričati kako je ljeto bilo toliko vruće, da bi kokoši snijele tvrdo kuhano jaje...