Držim mobitel u ruci, šaljem poruku, a kad ono – “nema usluge”. Što je ovo?
– Što imaš, Vip ili T–mobile? – pita me Vice Stančić (39), vidi da sam u čudu.
– Vip – odgovaram.
– E, onda za njih moraš ići kod onog drveta, vidiš tamo u daljini. E, prošeći se, tamo ćeš uhvatiti signal. Ako nema, idi još malo gore više. Da su ovi drugi, trebao bi ići na drugu stranu, tamo prema kući Gospodnetićevih...
I stvarno, prošećem se s mobitelom u ruci, buljim u njega i hodam uzbrdo, a kad ono, na mjestu gdje mi je rekao – pojavi se crtica signala. Mašem Vici, a on u daljini diže prst!
– Bravo!
Kuće stare 500 godina
“Poruka poslana”. Eh, kakva sreća. Spuštam se natrag, vraćam u njegovu konobu “Gušti škoja” te mu kažem:
– Idem se malo prošetati, vratit ću se za pola sata.
U Dolu sam na Braču. Ne Bol, već Dol. Malo misto u srcu Brača, bez signala za mobitel i – bez kafića. Jedan dućan, stotinu stanovnika i kuće stare i pet stotina godina. Turizam ovdje još nije napravio svoje. Nema štandova, nema sladoleda, nema turista u kupaćima. Nema ni škole, ni pošte... Nijednog državnog zaposlenika. Nema ni nezaposlenih, jer većina ih radi u Sardini, tvornici nekoliko kilometara dalje. Ma ovako se živjelo prije. Ponavljam, nema signala za mobitel. To je to. Treba li ti više?
Ispred jedinog dućana u mjestu, Studenca, nema ovdje ni Konzuma, sjedi čovjek na klupi. Pije sok. Pozdravimo se.
– Dobar dan...
Produžim, a na dolskoj loži, na mjestu gdje je najveći hlad u ovom kraju, sjedam s Anticom, Ninom, Ljiljanom, Sekom i Katicom. Tu se, ispred crkvice, okupljaju. Druže se. U mirovini su, odmaraju se...
– Novinar, ha? A koliko ćemo dobit šoldi za fotografiju – smiju se gospođe. Veselo se namještaju za snimanje, ponosno. Zanima ih kakva je slika. Fora im je.
Ćakula se nastavlja – koliko je tko izvadio krumpira, kad će penzija, tko je doša’ u njihovo misto...
Netko će, u jednom trenutku, ispričati.
– Nema kafića pa se momci nalaze i svaku “sedmicu” ispeku janje. Nedavno su skinuli rekord, pojeli janje za 16 minuta!
Kuće oko nas tu su stotinama godinama. Neke umjesto stražnjeg zida – imaju brdo. Brdo! Poslije Škripa, oni su najstarije mjesto na otoku. Ali, jedini su ostali sačuvani. Crkvica je u Dolu iz – 10. stoljeća.
– Škrip je stariji, ali je izgubio svoj stari sjaj. A naš Dol je zadržao stari stil gradnje, ovdje nema novih kuća. Nema aluminija, ni PVC–a, škure su. Kad stranac to vidi, kao da je došao u kameno doba, očekuje da će vidjeti Kremenka – šale se u Dolu.
I Wilmu?, pitam.
– He he, da, i Wilmu. Pa eto ti, iza je spilja, tamo su ljudi živjeli.
– Svak ima masline, ovce, ljeti turizam. Tko voli raditi, može lijepo živjeti. A obitelji rade u tvornici. Ujutro ti riče tovar, ne treba ti sat. Isto ka i pivac, javlja se u zoru – kažu u Dolu.
Love i puhove
Čovjeka s magarcem srećem nešto kasnije. Potkiva ga.
– Pa snimi, što ima veze – kaže on, baci pogled pa nastavlja raditi, kuckati. A magare mirno...
U njihovu je mjestu, od stotinu stanovnika – čak 11 magaraca. Ili 12, ne mogu točno prebrojiti.
– A na Hvaru je jedan, na Visu nijedan! – poentiraju.
Vice me čeka, priprema peku, dolaze mu gosti, zvali su za rezervaciju.
– Znaš, mi ovo što tu imamo ne znamo cijeniti. Navikli smo. A kad dođe stranac, onaj koji živi u neboderu, tu padne u trans. Gleda, tu nema satelitske antene, nema novih kuća, sve staro stotinama godina. I onda je Amerikanac ili Nijemac u čudu. A još se više čudi kad mene vidi da mu radim, recimo, grdobinu ispod peke. Pa se začudi kad čuje da sam je ja sam ulovio. Pa mu oči žmirkaju, pa se naginje, pa je sav u šoku... A tek kad proba! A nama to sve normalno. Eto ti...
Kaže da svu oboritu ribu s menija konobe ulovi sam, od škarpine nadalje. Janjetina je od punice Vinke, sir domaći isto je njezin.
– Imam i domaću veprovinu. Mislim, domaća je, jer je s Brača.
Stiže i Jerko Gospodnetić (43), čovjek kojem sam – na početku dolske priče – slao SMS poruku. Dobio ju je negdje u Postirama, kad se vraćao s posla. Tamo ima signala. On je drugi čovjek mjesta, pjevač u zboru, glumac, vodi udrugu Hrapaćuša...
– Ma tko će se tog sve sjetit... Znaš, kažu nam drugi da smo čudni. Jer, nitko nije toliko aktivan kao mi! Od nas stotinu bar polovica nas aktivno sudjeluje u svemu što se u mjestu radi. Ma i više! Tko god može. Mi smo iz Dola, kažu, hiperaktivni. Sami pripremamo cestu za asfaltiranje, sami pripremamo za postavljanje ograde uz cestu, čistimo mjesto, klincima radimo igralište, a jedini smo na otoku koji...
Što?
– Lovimo puhove!
Prekida ga Vice pa vodi ćakulu u drugom smjeru.
– Si čua’ za onoga veprića što je neki dan preplivao Brački kanal? Eh, da sam ja bio taj dan na moru, sad bi on bio tu s nama, ispod peke...
Na dolskoj je loži najveći hlad, na klupi ispred crkve se ćakula, tko je koliko izvadio krumpira, kad će penzija, tko je došao u njihovo mjesto
Izleti
Kad ste na Braču, najbolje je sjesti u automobil pa od Supetra, Postira, Pučišća, Sumartina, Splitske, Škripa... Sve je blizu, a mjesta su živopisna. Pamtit ćete ih...
Pustinja Blaca
Mjesto koje izgleda kao da ste na – Tibetu. U samostanu iz 16. stoljeća žive dva brata, Zoran i Luka Vranjičić. Mjesto su sagradili svećenici koji su bježali od Turaka, a i danas se do njih može isključivo pješice. I to kozjim putovima. Ili s gornje strane kroz šumu ili s morske. Kao nekad. Slikovito, nevjerojatno mjesto. No, treba hodati, a po suncu je tu potreban – oprez.
Kuća u kući
U samom Bolu tri brata gradila kuću u kući težaka koji im je nije želio prodati. Kad su odlazili po materijal za gradnju kuće, poginuli su u nevremenu na moru...
1. zadar91
2. rovinJ87
split87
4. primošten86
5. RAB 85
6. bol 83
šibenik83
tRogir83
8. pula82
9. biograd
na moru81
poreč81
11. novalja80
punat80
rijeka80
14.vir79
15. cavtat00
16. dubrovnik00
17. hvar00
18. krk00
19. makarska00
20. orebić00
22. vela luka00
23. vis00
Kvaliteta ugostiteljske ponude
