Ovamo su me poslali – domaći. Restoran s pričom, jedan od dva u Bolu u kojem je – s koljena na koljeno, obiteljska tradicija.
Na šanku restorana Riva dočekuje me najmlađi član obitelji Eterović. Lovre, kojem je 18 godina.
– Djed Nikica otvorio je ovdje restoran, živio je dugo godina u Njemačkoj pa je sav novac koji je zaradio uložio u svom Bolu, sagradio kuću i otvorio restoran. Kasnije je posao prepustio sinu Josipu, a to je moj tata – kaže mi Lovre pa dodaje:
– Tradicija nam je adut! Eto, sad je 37. ljeto kako radimo. Ribu kupujemo od lokalnih ribara, s Brača, Visa, Hvara, Lastova. A cilj nam je – da pjat bude bogat.
Glavni im je kuhar Makedonac Zoran Krstevski, koji je zbog gužve na terasi samo kratko stigao mahnuti.
– Čeka me 27 tanjura, ne mogu sad nikako razgovarati... – nasmijao se i nestao u kuhinji. Ovo je restoran, koji je, za domaće, ipak – prilično skup. Juha s rajčicom 57 kuna, jela koja stoje više od 300 kuna. No strancima je omiljen.
– Oženili smo se! I sad u Bol došli slaviti – kaže Hrvat koji se oženio Australkom.
– Da, moja zaručnica i ja – počinje priču, a ona ga prekida:
– Ne zaručnica, žena!
– Da, da... Treba se naviknuti, friški smo.
Za stolom 15 ljudi, jedu, uživaju. Slave. Još u restoranu, svaku večer, gitarist tiho i nenametljivo svira. Turisti pjevuše. Ali, to ovdje treba i platiti.
Tuna s grila je 160 kuna, kao i sabljarka. Losos s pistacijama u umaku od škampa 205 kuna, a rolani lubin s lososom 235 kuna. Pohani sladoled 50 kuna.
S menija pažljivo biram – slane srdele (45 kuna) i mediteranske rezance (205 kuna).
JA TURIST
Šveđani su ludi za Bolom. Njihova TV serija “Božić na suncu”, koja je snimana ovdje, privukla je mnoge.
– Nikad čuli za tu seriju – veli bračni par iz Jönköpinga.
– Mi smo u Bol došli jer je najbliži suncu! Nama sa sjevera ono itekako treba. A u Hrvatskoj je ljepše nego u Italiji – kaže Agnetha Artursson. Kad sam je pitao jesam li dobro zapisao ime, ona je kazala: – Da, kao Agnetha iz ABBA–e! Suprug Roland se smije pa kaže:
– Cijene su nam vrlo pristupačne. Pijemo Karlovačko, puno je jeftinije nego u našem gradu, tamo su cijene alkohola otišle u nebo, nema pive ispod 70 kruna...
Pričaju mi kako su obišli Tajland, da su na odmoru bili na Jamajki.
– Biciklom smo prošli Španjolsku, Italiju, ma i penjali se na Alpe! – kaže Roland, a supruga ga ispravlja: – Ne biciklom, motorom.
– Da, da motorom! – ispravlja on svoj engleski (cycle – bike) pa kaže: – Više nismo mladi. Nema više motora. Idemo automobilom. I nije nam daleko. Do Bola imamo oko 2000 kilometara, prespavali smo dvije noći u Austriji i eto nas. Doći ćemo mi opet!..
Prekrasno aranžirano, baš da čovjek ogladni. A rezanci od bifteka, to se rijetko vidi na našim menijima... Fino je. Samo da je malo jeftinije, bilo bi idealno. No domaći turisti na našoj su obali ionako postali rijetkost. A stranima, pretpostavljam, nije preskupo. Uostalom, kad Šveđane, kojih je ovdje puno, pitate kako se snalaze s cijenama, oni kažu:
– Uživamo! Sve nam je pristupačno.
Nama, domaćima, baš nije tako veselo. Ali, to je već druga priča...
– Ekipa, je l’ može nešto kratko? Na kuću – pita konobarica neke Slovence koji žustro raspravljaju o boksačkom meču Mayweathera i McGregora. Popili su, eto, par rundi pa kuća časti. To je i za zagrebačke kvartovske kafiće neobično.
– Može! – vesele se oni pa jedan pita: – Je l’ može, umjesto žestice, mala piva?
– Može i velika – smije se konobarica. U kafiću pokraj morate čekati četiri konobarice da naplate račun, igraju s vama ping-pong. Odi do ove, odi do one, za poludjeti. A u Big Blueu – opušteno. Tu oni časte!
Iz zvučnika svira TBF, Mayales, Pipsi... Ako ste u Bolu, dođite ovamo, to je mjesto koje tražite.
1. Zlatni rat
2. Bili rat
3. Lovrečina
4. Paklina
5. Murvica
kupanje moze biti bilo gdje samo ako je more potpuno cisto koja razlika