Šlikrfi, šiškrlini... Stranci bi mogli lomiti jezik izgovarajući ta jela “onak po domaći”. Englez će zato radije šlikrfe naručiti kao “traditional ravioli”, a Austrijanac šiškrline kao “hausgemachte Schnupfnudeln”. U prvom slučaju riječ je o jastučićima punjenim mesom, a u drugom o vrsti njoka od krumpirova tijesta, koje u Međimurju, a sad smo u toj našoj najsjevernijoj županiji, zovu i – luleki. Jer im oblik, eto, podsjeća na muška spolovila. U restoranu Terbotz šlikrfe će vam ponuditi punjene plučecima na slaninama, a šiškrline kao prilog trganoj junetini i jelenjem butu u umaku od korjenastog povrća. Oba ta jela možete kušati uz plemićku kuriju u Železnoj Gori, međimurskom selu u općini Štrigovi, poznatoj po sjajnim vinima koja su se na pitoresknim brežuljcima spravljala još u vrijeme starih Rimljana. Restoran je smještan na imanju s 200 godina starom kurijom, obitavalištu mađarske obitelji Zichy-Terbócz. Lokalno stanovništvo brijeg na kojem se kurija nalazi zovu i Terbočovka. Kurija je zazidana 1804. godine, a u vlasništvu plemića bila je do 1957., sve do smrti posljednje vlasnice Ilone Terbócz, pokopane na groblju u Štrigovi. Na žalost, kako to već često biva, vrijedna povijesna zgrada u kasnobarokno-klasicističkom stilu desetljećima je propadala kao državno vlasništvo, sve dok je prije 19 godina na javnom natječaju nisu kupili novi vlasnici, vinarska obitelj Jakopić. Kupili su je s namjerom da se ozbiljno bave s turizmom, urede sobe. Osam godina rješavali su imovinsko-pravne odnose nad okolnim zemljištem i napokon postali svoji na svome u onom dijelu koji su i zamislili. – Možemo sad napokon dalje raditi. Vizija nam je stari dio preurediti u smještajne kapacitete, u hotel baštine, i tako zaokružiti priču od proizvodnje grožđa i vina do ugostiteljstva i smještajnog turizma – kaže Branimir Jakopić. Restoran je novi dio, sagrađen je na starom podrumu iznad kojeg je nekad bila konjušnica. Danas su tu restoran, kušaonica vina i podrum iz 1803. godine. Sve okolo su zelene gorice, vinogradi...
Pomiču granice
Branimira smo zatekli u berbi grožđa koje se odmah i prešalo. Cabernet sauvignon se brao, nešto, kaže eksperimentiraju s oko 2500 litara. Istražuju mogućnosti sorte, pa će vidjeti što će ispasti. – Pomičemo granice – dodaje. Prvi je granice u obitelji pomaknuo njegov pradjed Filip. Još u podrumu čuvaju drvenu bačvu s urezanim inicijalima J.F. Jakopić Filip. Vinarija se nasljeđivala s koljena na koljeno. Branimir ju je preuzeo od oca Martina, a već mu pomaže i sin Filip, koji je magistrirao na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Branimir i njegova supruga Nada imaju i mlađe sinove Martina i Vinka koji također uskaču i pomažu. Obitelj Jakopić danas ima šest bijelih i tri crne sorte koje rastu na oko 88.000 trseva.
Svoja vina, ali i vina drugih međimurskih vinara, nude i restoranu u kojem se pripremaju brojna tradicionalna jela od namirnica koje se rijetko gdje koriste, poput heljde i prosa. I zasitna su to jela. Na primjer, hladni mesni tajer (tanjur) s domaćim sirevima. Na njemu ćete pronaći suho meso, domaće kobasice, sir z vrhnjem, sir turoš, domaći pečeni kruh na slaninama i slanine. To je jedno od hladnih predjela. Ili namaz od gusje jetre, plata od divljači koja se sastoji od jelenjeg pršuta, kobasica od vepra i jelena, tradicionalno suho meso... Topla predjela? Heljdini žganci preliveni vrhnjem i zapečenom slaninom, trganci s dinstanim zeljem i suhim mesom. Od juha ističu se pretepena juha od štrukli od sira i međimurska pretepena juha sa suhim mesom i crvenom paprikom. Za glavno jelo plemićka puretina, puretina punjena heljdinom kašom i džemom, biftek Zrinski s umakom od gusje jetre i porto vina ili biftek Terbotz s umakom od vrganja, trgancima z vrhnjem i slaninama, njoki od palente, kozjeg sira i bobičastog voća, jelenji but u umaku od korjenastog povrća i crnog vina s domaćim šiškrlinima kao prilogom. Ima nečeg i za vegetarijance, na primjer, domaći njoki s tostiranim orasima, slani štrukli, sirni vangaloci, odnosno žličnjaci od svježeg kravljeg sira i blitve, popečki od tri vrste žitarica – heljde, ječma i prosa. Od slatkog tu su međimurska gibanica sa sladoledom od buče, kuruzna zlevka, domaći sladoled raznih okusa, pa i od buče, ili po međimurski tikve. Novost je heljdin kolač od bijele čokolade s karameliziranom jabukom i kremom od vanilije i bučinog ulja.
– Naša filozofija je regija, držimo isključivo međimurska vina, ne samo naša, ono što nemamo, uzimamo od kolega vinara. Danas u Međimurju, hvala Bogu, imamo bogatu ponudu vina. Tako je i s namirnicama. Supruga svaki dan ide u nabavu. Surađujemo s 12 ili 13 OPG-ova, kupujemo od njih meso, sir i vrhnje, a imamo i tri svoja vrta s povrćem. Pripremamo i zimnicu. Tjesteninu, sladolede i kruh također sami radimo. Dosta je tu ručnog rada. Maksimalno koristimo prirodu oko nas. Rotiramo dio ponude prema sezoni – kaže. Kuhari i konobari su također domaći, gotovo svi su iz okolice, pa na posao dolaze na biciklima ili pješice. Imaju tri kuhara. Chefica Silvija Horak, koja ima položen majstorski ispit, pa može na praksu uzimati i učenike, od prvog dana je tu. Praktički je susjeda, pa i ona na posao često dolazi pješice. Silvija je osvojila trofej Chef tradicijske kuhinje 2020. u izboru gastronomskog vodiča Gault&Millau Croatia.
Obogaćen jesenski meni
Ovogodišnji jesenski meni obogatila je bučom, batatom, kestenima i jabukama. Jedno od jela s novog menija su pačja prsa punjena kremom od kestena i s pireom od batata.
– Najveća inspiracija mi je moja baka koja mi je prenijela volju i želju za kuhanjem. Volim istraživati i čitati stare kuharice naše tradicionalne kuhinje, o tome kaj su jeli naši stari. Ta jela onda spremam na malo moderniji način, a da opet ima naš tradicionalni međimurski štih – kaže chefica Silvija.
U pretkoronsko vrijeme, uz domaće goste, dolazilo je tu puno Slovenaca i Austrijanaca. Terme Sveti Martin u susjednoj općini Sveti Martin na Muri jak su magnet, s razvijenim kongresnim turizmom, pa gosti dolaze i u Terbotz na ručkove, večere i degustacije. – Negdje baš u ovo vrijeme, kad se u studenom zatvaralo ugostiteljske objekte po obali i na otocima, dolazili su vlasnici k nama na odmor. Izmjenjivali su se od studenog do siječnja. Kako će biti ove godine, ne znam – konstatira Branimir. Pogled s terase Terbotza, za koji kažu da je jedan od najljepših u kontinentalnog Hrvatskoj, nudi optimizam. Sunce obasjava vinovu lozu nakon tjedan dana magle. Železna Gora, selo s oko 400 stanovnika, ime je navodno dobila ime po starim nalazištima željezne rude, no ima i onih koji kažu da je ime dobila po čvrstim temeljima kuća sagrađenih od kamenja tvrdog “kak željezo”. Temeljima na kakvima danas žive tri generacije obitelj Jakopić. Sama općina Štrigova kraj je s bogatom poviješću. Kulinarski recepti prenosili su se s generacije na generaciju, zapisivali su se recepti u kuharice. Ako vam iz glave još ne idu oni šiškrlini, evo jednog jednostavnog recepta. Treba vam pola kilograma krumpira, pola kilograma brašna, jedno jaje, žličica soli, 150 grama maslaca i 50 grama krušnih mrvica. Krumpir skuhajte u ljusci, ogulite ga i naribajte. Pomiješajte brašno i sol, dodajte krumpir, jaje i zamijesite tijesto koje oblikujete u obliku valjka i režene na dužinu od tri, četiri centimetara, kako vam drago. Šiškrline odmah pet minuta prokuhajte u slanoj, vreloj vodi, jer stajanjem previše omekšaju, umiješajte u krušne mrvice koje ste prije popekli na maslacu, i to je to. Jednostavno, a domaće...
Osoblje restorana zgrozio postupak mladića: Okrivio je nas i odbio je platiti račun
Predstavljamo naše Dive!