Putopisac Hrvoje Jurić

Slomilo me kad me jedna gospođa molila lampion za grob svog muža

19.09.2017.
u 20:15
Od prikupljenog novca Hrvoje Jurić kupio je namirnice i zatim ih o svom trošku odvezao obiteljima odabranima u akciji
Pogledaj originalni članak

Hrvoje Jurić biciklom je prešao 3500 kilometara od Londona do Istanbula. Probijao se kroz snijeg, šibao ga je vjetar, zima je u 35 dana puta, u veljači i ožujku, opako pokazivala svoje zube. Dok je pedalirao, skupljao je novac za pomoć udovicama koje su ostale bez supruga i primanja pa, dok čekaju mirovinu, i one i djeca – gladuju. Prikupio je oko 30.000 kuna i kupio namirnice za 21 obitelj iz cijele Hrvatske. Podjelu je okončao prije desetak dana.

– Kada sam jednu stariju ženu pitao što joj treba, zamolila me da joj kupim koji lampion kako bi ga odnijela suprugu na grob. To me baš sasjeklo – započinje pun dojmova 31-godišnji Hrvoje. Što proživljavaju poznato mu je jer je i sam ostao bez oca prije nekoliko godina. Rodila se ideja da im pomogne. Hrvoje je inače putopisac koji sedam godina već “krstari” biciklom po Europi, a pregazio je više od 100.000 kilometara.

Srdačan doček

Startao je u Londonu početkom veljače, prešao Francusku i kroz snježne se Alpe zaputio preko Švicarske do Italije i Slovenije. U Hrvatskoj se samo kratko odmorio i nastavio put Srbije i Bugarske te stigao u Tursku. Cijelo to vrijeme trajala je i kampanja “Zajedno možemo”, prikupljao je donacije preko platforme Indiegogo.

– Nekada bih prešao 160, a nekada 70 kilometara u danu, ovisno o terenu i vremenu. Od Basela do Verone vozio sam u društvu Jona Amundsena, poznatog biciklista iz Norveške s kojim sam u kontaktu još od prijašnjeg putovanja do Nordkappa. Prošli smo zajedno cijele Alpe. Baš je bilo hladno, boljela me Ahilova tetiva, vukao sam tu ozljedu do kraja puta, mislio sam da ću morati i odustati – otkriva. Spavao je kod ljudi koje nikada ranije nije vidio. Ugostila ih je u švicarskom Baselu umirovljenica porijeklom iz Bosne. Pripremila im je domaći ručak – ispekla pile i skuhala juhu.

– Ispričala je kako je u djetinjstvu čuvala ovce u Bosni i, kad bi neki putnik prolazio kraj njih, otac bi joj govorio: “Gladnoga nahrani, žednoga napoji”. I toga se drži cijeli život – kaže Hrvoje. Nakon 20 dana puta stigao je u Zagreb pa se spustio u Slavoniju i svoju Vrbicu nadomak Đakova. Putem su ga pratili građani i biciklisti kojima su Hrvojevi pothvati poznati.

– Kada sam došao kući, uzeo sam dan odmora, nisam se smio zadržavati jer bi mi bilo teže otići – priznaje. U nastavku rute najviše se iznenadio kako su ga toplo dočekali u Srbiji – gdje god je zastao, nudili su mu smještaj, hranu, vodu, pitali treba li novac ili popravak bicikla.

– U Bugarskoj sam susreo dva mladića na biciklima koji su u nekoliko mjeseci prošli cijelu Afriku i putovali su prema Italiji. Inače, u Bugarskoj su me svako malo ‘vijali’ psi po cesti, leže i na samoj granici sa Srbijom – smješka se naš sugovornik, kojega je oduševila gostoljubivost Bugara. Gust promet bio mu je najveća opasnost u Turskoj. Biciklirao je čak 246 kilometara – autocestom.

Isključili im struju

Skupio je oko 30.000 kuna za svoj humanitarni cilj. Prodao je u tu svrhu i stotinjak svojih putopisa, kao i neke predmete koje je nosio sa sobom. Planirao je pomoći 15 obitelji, no kada je počeo kupovati namirnice, shvatio je da ih može biti više.

– Među tim obiteljima je i samohrani otac dvoje djece koji se bori i s metastazama. Tu je i baka koja s malom mirovinom skrbi o kćeri i dvoje unučadi, dan nakon što sam im dostavio namirnice HEP im je isključio struju. Tu je i obitelj kojoj je u požaru izgorjela kuća, nezaposleni s malom bebom. Zatim samohrana majka kojoj se strop sobice doslovno raspadao pa smo ga zajedno popravili tako što smo podmetnuli tanke daščice od drva za ogrjev – navodi Hrvoje. Nakon biciklističke pustolovine sjeo je u automobil i kupovao namirnice te ih o svom trošku vozio na zacrtane adrese, od Osijeka, Slavonskog Broda, Požege, preko Čakovca, Varaždina, Zagreba do Delnica i Rijeke.

– Novac nisam nikome dao, već sam kupio brašno, šećer, ulje, pelene... Svakoga sam pitao što mu treba. Nekima će te namirnice trajati i po pola godine, a donatori će točno znati gdje je svaka kuna završila – ističe. Sve je to činio, kaže, jer se dobro sjeća koliko im je bilo teško nakon očeve smrti.

– Ja sam tu bio samo posrednik, drugi su pomagali, ali netko je trebao biti karika – zaključuje on, zahvalan od srca svim donatorima.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 9

KR
kruti194
22:42 19.09.2017.

svaka čast!!!

KI
kiselikupus
22:09 19.09.2017.

boli tebe mozak

DU
Deleted user
06:19 20.09.2017.

Neka mu dragi Bog uzvrati u ime ljudi kojima je pomogao, na najbolji mogući način.Srce mi je puno kad čujem za takvu plemenitost.Hvala mu!