Snaga, volja, srčanost i pustolovni duh idu uz mladost, ali čak kad bi se i mladac otputio 2600 kilometara biciklom, od Luksemburga do Vukovara, zaslužio bi divljenje.
Kad to učini umirovljenik, šezdesetjednogodišnjak, što reći nego; kapa dolje. Na taj se pothvat odvažio ‘penzić’ Mile Jurčević, rodom iz Tomislavgrada, a od davne ‘74. sa stalnom adresom u gradiću Ettelbruck u Luksemburgu. Danas, nakon mjesec dana putešestvija kroz osam europskih zemalja, sa svojim mountain bikeom i prikolicom teškom 40 kilograma stiže do vukovarskog tornja. Pustolovinu s puno emocija i simbolike završit će kako je i započeo – bez pompe; ispratila ga je samo supruga, a u Vukovaru će ga, ako se za dolazak u međuvremenu nije pročulo, dočekati tek brat Osječanin s obitelji.
– To je neki moj osobni izraz ljubavi prema Hrvatskoj i poštovanja prema Vukovaru i svemu što je taj grad prošao – kratko i jednostavno objašnjava svoje motive gospodin Mile, kojem i inače rijetko prođe tjedan da barem triput tjedno ne sjedne na bicikl i odveze desetak i više kilometara.
Dosad je samo jednom poduzeo sličan, ali bitno kraći maraton od 580 kilometara na dva kotača, a sada, dobro raspoložen, otkriva kako je odmorniji nego što je mislio da će biti nakon dvije tisuće kilometara. Priznaje da je prije polaska iz opreza planirao kako će mu trebati mjesec i pol...
Jedite koliko možete
– Ali, bez problema sam dnevno prevaljivao stotinjak kilometara, samo me jedan dan pratila kiša i stižem dva tjedna ranije nego sam se nadao. Vjerujem da je zbog toga najsretnija moja supruga, koja je bila prilično zabrinuta kad sam kretao. Imam dvije kćeri i sina, djeca su me podržala, rekli su mi da je bolje da vozim bicikl nego da, kao većina umirovljenika, sjedim pred televizorom. Ali supruga se pribojavala kako će sve proći... – iskren je ovaj luksemburški umirovljenik.
A prošlo je da bolje nije moglo, sa samo dva-tri dana stanke. I to planirane; jednom kod sina koji studira u Karlsruheu, a drugi put kad se zadržao u Ulmu razgledati grad. Većinu puta odvozio je sam, noćio je usput i u hotelima i pod šatorom, a društvo je imao samo na potezu od Bratislave do Mađarske.
– Zapravo je najbolje voziti sam, ne morate svoj tempo nikome prilagođavati, ali na cesti nedaleko od Bratislave sustigao sam biciklista s poljskom zastavom, upustili smo se u razgovor i ustanovili da dio puta idemo u istom smjeru pa smo nastavili zajedno. On je vozač kamiona, ima 29 godina, na biciklu provodi godišnji odmor, a cilj mu je obići dvorce u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Vozili smo jedan dan zajedno, a navečer smo planirali prenoćiti u istom kampu. No, Google map malo nas je zavarao pa smo, kad smo već mislili da smo nadomak, otkrili da moramo voziti još 28 kilometara. Nije bilo lako, ali isplatilo se. U kampu su nas dočekali gostoljubivi domaćini, muž i žena, s pedesetlitarskim loncem punim odličnog gulaša. Noćenje pet eura, pivo 50 centi, večera tri eura, a domaćini ljubazni, kažu: jedite koliko možete. A nisu svugdje ljudi tako susretljivi i otvoreni, ni cijene tako niske. Najskuplja je Švicarska, tamo sam odrezak s pomfritom plaćao 30 eura, a pivo čak sedam. Ukupno sam, inače, potrošio između 1500 i 2000 eura – otkriva M. Jurčević i dodaje: – Mađari su se općenito pokazali jako prijaznima. Iako, nje lako sresti Mađara koji govori neki strani jezik. Nikome, inače, biciklist nije antipatičan, mnogi mahnu, pozdrave, prepoznaju zastavu, pitaju kuda idem... Ali, recimo, Nijemci su pomalo nepovjerljivi, Austrijanci fini, ali suzdržani, a distancirani su i Švicarci. Slovaci i Poljaci dosta su pak otvoreni... – osvjedočio se naš svjetski putnik na dva kotača.
Rupe duboke 30 centimetara
Nigdje nije doživio ništa neugodno, većinu je puta prevalio stazama za bicikliste, a najviše su ga, kaže, namučile pjeskovito-zemljane trase u Mađarskoj i Slovačkoj. U mekom pijesku kotači su znali propadati i pet centimetara, ali, veli, možda su još gore bile rupe na mađarskim stazama duboke i do 30 centimetara.
Sve je to sad, dan uoči dolaska u Vukovar, tek lijepa uspomena.
– Ne, nikome se ja nisam posebno javljao ni najavljivao, siguran sam jedino da će me dočekati brat s obitelji. U Vukovaru želim otići do tornja, zapaliti svijeću na groblju i Memorijalnom centru Ovčara. Potom ću si uzeti nekoliko dana odmora s obitelji u Osijeku, a onda dalje za Tomislavgrad, gdje će mi se uskoro pridružiti supruga. U rodnoj kući ćemo provesti ljeto, a malo ćemo i na more u Hrvatsku – otkriva gospodin Mile, koji je u pečalbu otišao sa 17, s čvrstom odlukom da se vraća za godinu dana. – Ali vratio sam se samo po suprugu – smije se Mile, koji priznaje da je čežnja za domovinom uvijek prisutna, ali život se posložio tako da danas ni za njega ni za djecu povratak za stalno više nije opcija.
