Sladoledu je teško odoljeti tijekom cijele godine, no ovoj se deliciji ipak najviše radujemo ljeti kada je najčešće uživamo iz korneta, njezine nezaobilazne druge polovice.
Ovaj ukusni tuljac, obvezni dio ponude svake slastičarnice ili štanda sa sladoledom, svojom slatkom hrskavošću savršeno nadopunjuje mrzlu glatkoću omiljene ljetne poslastice čineći specifičan spoj okusa. Kako je pravo podrijetlo korneta žestoko osporavano, priča o njegovu nastanku ima gotovo jednako koliko i hladnih okusa kojima se iz njega krijepimo.
Pa krenimo tragom zanimljive povijesti slasnog tuljca.
U Europi su ledeni deserti još prije dva milenija bili gastronomski luksuz rezerviran samo za najviše slojeve društva. Tako su, prema predaji, za stol rimskog cara Nerona robovi iz Alpa donosili snijeg koji se miješao s nektarom, pulpom voća i medom.
Katarina de Medici je, postavši francuskom kraljicom, „osvježila“ renesansni dvor pretečom sladoleda koji je, prema legendi, osmislio jedan od njenih brojnih kuhara koje je dovela iz rodne Firence.
Do 18. stoljeća sladoled je naveliko uživala europska aristokracija, a u legendarnom pariškom caffèu Frascati, otvorenom 1789. godine, otmjene su dame iz visokog društva uz moku i sladoled kratile svoje vrijeme razgovorom, kockanjem i koketiranjem bez straha da će im ugled biti narušen. Kolonizatori su u istom stoljeću sladoled donijeli na područje Amerike, a George Washington je čak posjedovao poseban stroj za njegovu izradu. Prvi jestivi tuljci spominju se u francuskim kuharicama pa 1825. godine Julien Archambault opisuje postupak izrade – kako zarolati tuljac od malenih vafla.
No kornet kakav poznamo danas ipak još nije postojao. Kako je cijena sladoleda padala proporcionalno rastu njegove popularnosti, u kasnom 19. i početkom 20. stoljeća počeo se uživati iz malenih staklenih posuda koje su se nazivale „penny licks“ (koštale su penny i lizale su se iz posudice).
No problem takve prodaje nije predstavljao samo manjak higijene već i činjenica da kupci često posude nisu vraćali pa su upravo u to vrijeme dva prodavača sladoleda osmislili i patentirala jestive spremnike za hladnu deliciju.
Prvi je bio Italo Marchiony koji je u to vrijeme teških ekonomskih prilika bio jedan od mnogih talijanskih emigranata koji je u inozemstvo otišao trbuhom za kruhom. U New Yorku, kamo se doselio, imao je 40 kolica za prodaju sladoleda kojeg je i sam prodavao iz staklenih posudica, što je bila talijanska tradicija još od početka 19. stoljeća. Mašinu za izradu jestivih tuljaca patentirao je 1903. godine, a nešto kasnije otvorio tvornicu za njihovu proizvodnju u Hobokenu u New Jerseyju.
Marchiony je također zaslužan i za kreaciju prvog sladolednog sendviča, sladoleda između dvije polutke od vafla. Samo godinu dana prije trgovac sladoledom iz Manchestera Antonio Valvona dobio je patent za stroj koji je proizvodio jestive šalice načinjene od keksa.
Ti su prodavači bili poznati kao Hokey-pokey men, što je zapravo iskrivljena riječ izvedena iz talijanskih uzvika prodavača „Ecco un poco“ i „Oh che poco“ (što je zapravo značilo: „Evo malo sladoleda“, „ Za malo novca“).
U pariškom caffèu Frascati otvorenom 1789. dame su kratile vrijeme uz moku i sladoled
Ipak, najpopularnija i općeprihvaćena priča o službenom nastanku hrskavog korneta vodi nas na Svjetski sajam koji se 1904. godine održavao u St. Louisu u Missouriju, na kojem se našlo više od 50 prodavača sladoleda, među kojima je bio i Arnold Fornachou. Njegov susjed Ernest A. Hamwi, inače podrijetlom iz Damaska iz Sirije, pripremao je posebne delicije nalik vaflima, tzv. zalabije na za to predviđenoj tavi, oblagao ih je šećerom te još tople rolao u tube kako bi se lakše nosile i konzumirale.
Kako je Fornachou, prema predaji, ostao bez posuda za sladoled, upomoć mu je uskočio Hamwi, koji je zalabije zarolao u tuljce kako bi se koristili za posluživanje sladoleda. Tako su zalabie postale poznate kao „Kornukopije Svjetskog sajma“ (kornukopija – rog obilja) i koncept korneta je rođen. Hamwi je uskoro osnovao tvrtku Cornucopia Waffle Oven Company, a putujući zemljom i promovirajući proizvod, novi se način uživanja sladoleda proširio diljem SAD-a.
Britanske prodavače sladoleda, većinom Talijane, zvali su Hokey-pokey men
Šest godina kasnije utemeljio je „Missouri Cone Company“ i proizvod je postao poznat kao „ice cream cone“ (tuljac za sladoled). Nakon Svjetskog sajma mašine za proizvodnju korneta bile su česta ponuda u prodajnim katalozima, a 1912. godine Frederick Bruckman osmislio je mašinu koja je vruće vafle iz tave automatski rolala u tuljce. Potražnja za kornetima je kontunirano rasla pa ih se do 1924. godine u SAD-u konzumiralo čak 245 milijuna godišnje.
Četiri godine kasnije „Stubby“ Parker iz Forth Wortha u Teksasu osmislio je kornet koji se mogao čuvati u hladnjaku i zamrznuti zajedno sa sladoledom a da ne izgubi na svojoj hrskavosti, a njegova je „The Drumstick Company“, osnovana 1932. godine, proizvod plasirala na tržište.
Talijanski proizvođač sladoleda Spica 1959. godine izumio je proces kojim se unutrašnjost tuljca od vafla odjeljivala od sladoleda slojem ulja, šećera i čokolade, registriravši novi proizvod pod imenom Cornetto godinu dana kasnije.
Unatoč slaboj prodaji na početku, danas je to jedan od najpoznatijih sladoleda na svijetu.Tri glavna sastojka koja čine kornet su pšenično brašno, tapioka i šećer, a sva tri utječu na kakvoću procesa pečenja, izdržljivost finalnog proizvoda, ali i njegovu slatkoću. Postoji više vrsta korneta za sladoled, no najčešće se koriste tri osnovna: tzv. cake cone ili skraćeni kornet sa ravnim dnom, vafle cone ili vafel kornet grubog i nedorađenog ruba, i njegova dorađenija varijanta tzv. sugar cone ili slatki kornet glatkog gornjeg ruba, ponekad ukrašenog čokoladom.
Zbog korneta su i Amerikanci poludjeli za sladoledom
Postoje i brojni drugi oblici korneta, a od svih se očekuju da budu dovoljno izdržljivi iako ne i pretvrdi te da okusom nadopunjuju okus sladoleda.I dok prava istina tko je prvi kuglu sladoleda stavio u kornet možda nikad potpuno neće biti razjašnjena, Svjetski sajam iz St. Louisa svakako možemo smatrati službenim mjestom rođenja ovog hrskavog tuljca koji punih 110 godina živi gastronomski sklad s jednom od najpoznatijih ljetnih slastica.
>>Evo kako je iz osvete nastao čips, omiljena svjetska grickalica
>>Najplemenitiji među psima jest onaj vrući, hrani ruku koja ga grize
Googlaj Zvjezdani restorani pa ćeš naći o sladoledu od rabarbare,pive,konoplje-marihuane. Sladoled se može od svega napraviti!