Taj dan kad sam se s prokletog tajlandskog otoka Koh Tao na kojem sam pao s motora i unakazio nogu zaputio u Kambodžu, promijenio sam šest prijevoznih sredstava. Prvo me na otoku do luke odbacio lokalni kauboj u svom prašnjavom kamionetu. Potom sam se brodom cijelu noć ljuljao do obale Tajlanda, buncajući u ogromnoj hali prepunoj kreveta na kat koji su šetkarali na oštrim valovima. Potom sam se do Bangkoka prevezao u tijesnom i tjeskobnom mini busu u kojemu sam se nekoliko stotina kilometara mučio gdje staviti svoju slonovsku nogu, i konačno nakon 16 sati neprekidne vožnje predahnuo i pojeo omiljenu kokosovu juhu u Bangkoku. Potom je uslijedio jedini udoban prijevoz – klimatiziranim Uberom do zračne luke, gdje sam se ukrcao u polurasklimani avion u vlasništvu Mr. Noa koji je preletio do Siam Reapa. Nakon kratkog vađenja vize na aerodromu ugledao sam Kmera mojih godina s papirom u ruci na kojemu je pogrešno stajalo moje ime – Trober Bubalo. Jasno mi je bilo da to ne može biti nitko drugi nego ja.
'Ja sam taj Trober s tvog papira', rekao sam mu i sjeo u njegovu rikšu kojom me prevezao do vile u kojoj sam spavao. Inače kad kažem vila, to doista jest vila, ali noć s doručkom sam plaćao 12 dolara (oko 50.000 kambodžanskih riela). A njihove rikše prilično su drugačije nego u susjednom Tajlandu: dok su po Bangkoku to razna sklepana vozila na tri kotača, ovdje vašu kočiju zakače na motor i on vas vuče, a ja sam u svakom zavoju strepio da se ne otkačim s prikolicom i završim u muljavoj rijeci.
Mango ukrao majmun u šumama oko Angkor Wata
Sudar sa Siem Reapom bio je pravi šok: takvo blještavilo nisam vidio nigdje dotad na istoku. Grad je prepun restorana, kafića, diskoteka, tržnica radi gotovo cijelu noć, motora ima više u ovom gradu nego na cijelom američkom Srednjem zapadu, zapadnjačka muzika trešti sa svakog zvučnika i očito da se brojni kineski turisti ne mogu izboriti za dominaciju svoje kulture: mladi zapadnjaci kojih je na tisuće više troše i Kambodžanci su im se potpuno prilagodili.
'Osim toga', kaže mi lijepa Kmeranka, konobarica u jednom restoranu dok mi na stol pristavlja pribor za pravljenje jela, 'Kinezi se prema nama ponašaju bahato. Mislim da si utvaraju da su oni gospodari cijele Azije. Vole nas ponižavati'. Prije nego što se vratim svojoj Kmeranki, koju sam upoznao drugog dana boravka u Siam Repu, imao sam zanimljiv susret na doručku s direktorom vile. Više se ne sjećam kako se zvao, no osobno mi je poslužio engleski doručak – slaninu, grah, tost i jaja – i isti mi je doručak donosio svakog sljedećeg jutra.
'Pitaš me zašto nemamo kambodžanski doručak? Zar bi jeo pržene tarantule, amigo?', upitao me šeretski, jer ni Kambodžanci ne jedu za doručak baš škorpione i paukove. Iako je grad pun uličnih prodavača koji prodaju pune tepsije friganih kukaca, prženih ličinki svilenih moljaca, tarantula u pikantnom umaku ili crvenih mrava s jajima, nisam baš primijetio da se turisti lijepe za tu egzotiku. Prije bih rekao da okreću glave od ovih proteinskih bombica i ne pada im na pamet riskirati.
Nakon kratkog razgovora o kukcima mladi direktor ispričao mi je svoju životnu priču koja traje tri dana pa ću je preskočiti. No na kraju mi je hrabro otkrio da ima čak 32 godine, ali da se prodaje kao da ima manje. 'Ovdje nam daju nogu čim prijeđemo tridesetu. To je za gazde prestara radna snaga. Stoga moram lagati i održavati kondiciju i fizički izgled. Nema pića i noćnog života'.
Vraćam se s pričom na svoju Kmeranku. Dakle, kad sam sjeo u njezin restoran, prvo što sam vidio je rupa u stolu. Uskoro je došla i u rupu umetnula neku čudnu spravu, polulonac-poluroštilj, i objasnila kako ovdje sam sebi pravim klopu. Ne baš sve, ali većinu toga. Nije me to previše obradovalo, ali podlegao sam njezinu šarmu. 'Imate li nešto gotovo, da za početak spasim život od gladi', pitam molećivo, jer mi je jedini obrok – mango – tijekom dana ukrao majmun u šumama oko Angkor Wata. 'Imam spring-role'. Naručio sam ih i bile su osvježavajuće, omot od prozirnog tijesta ispunjen šarenim sirovim povrćem.
Za glavno jelo rekao sam joj da mi sama preporuči ono što najbolje ide, pa mi je donijela u drvenoj posudi četiri vrste tanko narezanog sirovog mesa, među njima i krokodilsko, potom povrće i nudle. U vrelu vodu ubacio sam nudle i povrće na kuhanje, a na roštilj posložio meso. Dakako, najviše me zanimalo kako će izgledati krokodil, nisam imao nikakvu averziju prema tome, ali je bilo pomalo razočaravajuće: poput piletine, samo je tekstura malo gumenastija, ali ne i žilava. Očekivao sam okus divlje zvijeri koja je preživjela milenije borbi za opstanak na Zemlji, a dobio okus pitome kokoši. No, nije ni čudo, ipak su krokodilima i danas najbliži srodnici ptice. No, sve je ipak dobro kad se zalije pivom Angkor i kada dođe račun – pola litra, pola dolara.
Zemlja s najboljom rižom, imaju više od 200 vrsta
U Kambodži kao i u cijeloj Indokini dominira street food. Osim kukaca, koji su više dio atrakcije, nudi se puno ribe, lignji i rakova. Njihovo najvažnije nacionalno jelo je amok. Radi se od svježe ribe čiji su fileti pečeni u kokosovom mlijeku i onda poslagani u umaku s brojnim začinima. Jelo je umotano u lišće od banane. Naizgled kao naš brudet, samo znatno drugačije aromatiziran. Uz amok se poslužuje, naravno, riža, Kambodžanci su ovisnici o njoj. Uz Tajland, ovo je službeno zemlja s najboljom rižom na svijetu, imaju ih više od 200 vrsta, a pripremaju je na bezbroj načina. Kao i nudle, koje Kambodžanci gutaju sa svim i svačim.
Od nacionalnih jela razvikan je i prahok koji nisam probao jer sam se radije posvetio nekim drugim delicijama. Jednostavno nisam ništa privlačno vidio u samom procesu – riba se s iznutricama nareže na sitne komadiće, nakon čega se fermentira na vrućini 30-ak dana. U Kambodži ćete naići na bezbroj različitih juha koje vam rade na licu mjesta, za stolom, i u njih ubacuju ono što poželite – škampe, ribu, meso, nudle, povrće. Samo pazite – juhe poslužuju izrazito vrele.
Kambodžanci, kao i većina dalekih istočnjaka, vole jesti više puta dnevno, što se ne vidi na njihovim drobinama. Izrazito su vitki, koščati, pitam se koja im je tajna? Onda zaključujem da su to geni, ali stići će i te gene epidemija pretilosti jednog dana, jer ona se nemilosrdno širi planetom kao neki lijeni, ali pouzdani virus.
Jako mi se sviđalo njihovo voće, volim te njihove sitne banane koje vam sazrijevaju u rukama. Iako, nisam osjetio neku veliku razliku u okusu banana od onih koje kupujemo u Hrvatskoj. S mangom je posve drugačije, plodovi su golemi, sočni i kao da su začinjeni. No vole ih i majmuni, pa turistima znaju maznuti mango iz ruku, što se i meni dogodilo, a nekima i novčanik (toliko naivan ipak nisam bio da me majmun posve opljačka).
Dani koje sam proveo u Siam Reapu bili su ispunjeni upoznavanjem s tužnim ljudima koji još pamte težak građanski rat koji im se uvukao u DNK, koji su mi pokazivali svoju siromašnu, ali divnu zemlju. A posljednju noć proveo sam doslovce u nekoj kantini u kojoj pripremaju stotine vrsta kambodžanskih jela u malim porcijama, doslovce budzašto, pa sam tu isprobavao dok god sam mogao: razne povrtne kombinacije s kozicama i škampima u različitim umacima, s nudlima ili rižom, potom jedno sjajno jelo – morning glory – koje se radi od vodenog špinata, povrća iz jugoistočne Azije (ne smije se brkati s britanskom biljkom poznatom pod istim imenom koja može biti otrovna). Za kraj, kad sam već bio na izmaku snaga, ugledao sam žabe napravljene u slatko-ljutom umaku s raznim povrćem i to nisam smio propustiti.
Kako su dugo godina bili pod Francuskom tako se i u kmerskoj kuhinji osjeti europeizacija. Ali samo u restoranima, želite li okusiti integralnu kmersku kuhinju, onda jedite na ulici, stare domaćice beskompromisno pripremaju jela iz duboke tradicije. Ova je zemlja prepuna različitih jela, boja i okusa, toliko je sve razigrano da nikada nećete naići na dva ista amoka ili dvije iste juhe. Kambodža je gastronomski raj, ali ipak nije dorastao susjednoj tajlandskoj kuhinji. No zato je Kambodža jeftinija, egzotičnija, i ima ono što nitko od susjeda, pa ni Tajland nema – Angkor Wat. To je možda i najljepše mjesto na kojemu sam ikada bio.
VEZANI ČLANCI:
Te pitome kokoši kod nas se obično zovu domaće kokoši.