Rajčica, paradajz, pomidor, pomodoro – zlatna jabuka, vučja breskva, pomme d’amour ili ljubavna jabuka... rumeni i osunčani, veliki poput volovskog srca, okrugli, duguljasti ili sasvim mali tek nešto veći od trešnje ... Svaki od njih mesnata je riznica nježne slatkaste arome i topline sunca. Namirnica bez koje bi talijanska kuhinja bila gotovo pa siromašna, stiže u Europu tek nakon otkrića Amerike. Osvajači su rajčicu donijeli otkrivši je kod meksičkih Indijanaca kojima je ona simbolizirala krv i srce, sunce koje su štovali kao svoje božanstvo i stoga ga smatrali svetom biljkom. Pomorci nisu poznavali jestivost i bogatstvo arome koje plod skriva ispod nježne opne pa je – došavši konačno do Staroga kontinenta, rajčica završila među ukrasnim biljem. Cvijet joj je bio skroman, no sve iz Novog svijeta smatralo se – modernim.
ZNATIŽELJNI KATALONCI “krivi” su što se rajčica našla u hrani jer su, stoji u povijesnim izvorima, prvi zagrizli u raskošni plod otkrivši sve njegove čari. U 16. stoljeću već se naveliko uzgajala u Italiji, gdje su je objeručke prihvatili. Pomo d’ oro, zlatna jabuka, našla je mjesto u nacionalnoj kuhinji i postala zaštitnim znakom talijanske gastronomije. Talijani čak vole reći da je crvena boja na njihovoj zastavi upravo zahvaljujući rajčici, zelena bosiljku, a bijela mozzarelli. Podjednako raskošna u svježini tek oprana i narezana, u toplom umaku na pizzi, s tjesteninom svih oblika i dužina, u mesnom ili povrtnom loncu, s ribom... rajčica se zaista s pravom miješa u sva jela i baš je na svakom tanjuru dobrodošla. Slatkasta – jer ipak pripada redu voćki, vrijedna je spremanja za zimu. Osunčani plodovi prave su male riznice arome koje valja sačuvati. Sušene, poluosušene, u pireu ili pasirane u gusti sok – popularnu šalšu, u svakom će nas trenutku podsjetiti na toplinu ljeta te i najjednostavnije jelo učiniti gastronomskom poslasticom uz vrlo malo truda.
MANEKEN NA SUNČANJU nazvao je Christian Pinzan svoje rajčice je koje prepolovio i pripremio za sušenje. Duguljaste, upravo one koje nalikuju velikim šljivama prerezao je, izdubio te složio da se “sunčaju” na suncu. Najbolje bi bilo složiti ih na rešetkastu drvenu podlogu, no ni limena nije loš odabir. Neka kora ostane na donjoj stani kako bi se mesnata i vlažna unutrašnjost osušila. Posolite ih s malo krupne soli i po ukusu pospite ružmarinom ili bosiljkom, što će ih dodatno aromatizirati. Bilo bi dobro da ih noću ne ostavljate vani jer će noćna vlaga usporiti sušenje. S prvim suncem ponovno ih iznesite, a nakon nekoliko dana, kada se smežuraju i potamne spremne su za kupanje u ulju. U suhe sterilizirane staklenke slažite rajčice (ako ste vješti, ogulite im koru) i zalijevajte redove maslinovim uljem. Ovako spremljene mogu stajati cijelu zimu. Koristite se njima za pripravu umaka, pašte, uz sir...