Sunčeva se kugla užarila, baranjske surduke, kroz brdo usječene puteve, prži 35 stupnjeva. A iza vrata starinskih kućica duž surduka, koje su redom nalik jedna drugoj, prohladnih je 12 do 15 Celzijevih stupnjeva. Idealna je to temperatura za vino, a “postojana” je u svako doba godine. Ukopani u zemlju, često obzidani ciglom, gatori su jedinstvena arhitektura vinskih podruma. Gotovo da nije bilo kuće u Zmajevcu, mjestu u Baranji, koja nije imala svoj gator. Građeni prije više od stoljeća, danas su prava turistička atrakcija.
No, bačve se iz njih nisu nikada iselile pa i danas služe prvotnoj svrsi. Teško je procijeniti koliko ih je, a tamošnji vinari pretpostavljaju kako ih je oko 400, dok jedni “izbacuju” i brojku od 600 do čak 700 gatora u Zmajevcu.
– Služili su, u to doba, kao ostava, špajz, hladnjak, a prvenstveno za vino jer je i ljeti i zimi temperatura u njima gotovo jednaka – započinje Danijel Zajec. Gator kojim nas provodi vlasnik Obiteljskoga podruma Zajec građen je 1930-ih, a on ga je kupio prije pet godina.
– U prednjem dijelu kuće pripremalo se vino, pa se nosilo iza u gatore. Zvalo se to kuća za presanje, u prijevodu s mađarskoga, a vrata su joj bila toliko široka da se čak i traktorom moglo kroz njih proći – opisuje supruga mu Klara kako je izgledala tradicionalna građevina za preradu vina.
– Nije u tim gatorima, primjerice, trebalo hladiti vino u fermentaciji, u vrenju, jer je u njima već samo od sebe imalo potrebnu hladnu temperaturu. Danas se hladi strojevima jer su bačve puno veće. Prije su se koristile manje, baš idealne za prirodnu temperaturu u gatorima – nadovezuje se Danijel. Ljudi su tada, dodaje, jednostavno razmišljali i živjeli.
– U tim su se kućicama i skupljali, pekli pogačice, družili se, i ljeti i zimi. Sve se to nakon rata umrtvilo, šteta... – nostalgično će naš sugovornik, koji se ipak nada kako će taj starinski seoski štih ponovno oživjeti.
Klara Zajec rođena je Zmajevčanka, odrasla je u tim surducima.
– Pod surdukom smo se sanjkali, svaki je podrum bio otvoren, skrivali smo se u njima, uvijek se nešto događalo. Roditelji su nam se plašili da se ne uruše na nas, ali nas djecu ničega nije bilo strah – prisjeća se ona.
Iako ime te regije, po jednoj teoriji, dolazi od slavenske riječi “bara”, što znači močvarna zemlja, postoji i teza kako je naziv Baranja zapravo izvedenica dviju mađarskih riječi, bor – vino i anya – majka. Značilo bi to: majka vina. Ne čini se daleko od istine jer je Baranja glasovita po svojim vinskim cestama.
– Nije toliko poznato, ali do Drugog svjetskog rata ovdje se fantastično živjelo od vina, Baranja je bila velesila u proizvodnji grožđa i vrhunskih kapljica. Posvuda su se na brdima prostirali vinogradi, ovdje se mještani nisu bavili ratarstvom – govori nam poznati vinar Damir Josić.
Loza se stoljećima uzgaja na Banovoj kosi, uzvisini koja se proteže u smjeru zapad-istok duž cijelog kraja. Još su stari Rimljani “kosu” nazivali Zlatnim brdom, ali ne po rudniku zlata, nego po “zlatnoj kapljici”. Obitelj Josić među prvima se, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, upustila u avanturu oživljavanja tamošnjih gatora.
Kupili su 1999. stari vinski podrum iz 1935. godine, dug 42 metra. Obnovili su ga, restaurirali, opremili suvremenom tehnologijom, ali poštovali su pritom originalan tradicionalni izgled. Istodobno su kupili i oko 1,6 hektara starih nasada vinove loze, a kasnije još četiri gatora. Prvu berbu odradili su 2001. godine. Vinogradi im se danas prostiru na 22 hektara, a Vinarija Josić proizvede između 6000 i 7000 litara vina po hektaru.
– Zmajevački su gatori uglavnom u ravnini ceste, iako ima i onih pod zemljom. Nisu svi obzidani ciglom, bila je to povlastica imućnijih, koji su si to mogli priuštiti. Oni su onda od cigle gradili svodove koji su i danas jednako lijepi. U prednjem se dijelu nekada muljalo, ruljalo grožđe i držale su se kace u kojima su fermentirale crvene sorte, i prešalo se, a onda se prebacivalo u bačve.
Iako se danas uglavnom ne radi više na tradicionalni način, gatori su i dalje atraktivni, zanimljivi su kao turistička atrakcija, ali i dobri su za održavanje vina. Ciglu je, doduše, načeo zub vremena, dosta je vlažna, zahvaćena plijesni, i to ostavlja tragove. Usto, štakori i krtice ispod podruma su napravili prave tunelčiće pa su se za vrijeme ekstremnih kiša gatori i urušavali.
Mnogi su podrumi u selu tako propali – navodi Josić. On planira veliku obnovu svojih gatora novom ciglom i izolacijom kako bi ih prilagodio današnjem vremenu. Izvrstan su primjer restauriranih gatora, podignutih na svjetsku razinu, i podrumi tvrtke Belje. A koliko je zmajevačke gatore vrijeme nagrizlo, posvjedočit će i Danijel Zajec.
– Podrum nam je bio dug 20 metara, ali se urušio pa nam je ostalo 14 – prikazuje.
Obitelj Zajec živi u Njemačkoj, a otkako su prije pet godina kupili gator, počeli su planirati povratak u Hrvatsku, o čemu prije i nisu baš razmišljali.
– Kći Dalija, kojoj je 21 godina, već se doselila u Baranju, lani. Struka joj nema veze s vinarstvom, završila je za korespondenta njemačkog, engleskog i španjolskog jezika. Svi odavde bježe, a ona je odlučila doći i pokušati, pa sada i vodi cijeli vinariju dok smo mi u Njemačkoj – otkriva Klara.
Kupili su prvo kućicu s gatorom, i to isključivo za svoju dušu, zbog uspomena koje ih vežu s tim selom. Susjed Damir Josić jednom im je rekao kako je šteta da stoji prazna dok njih nema. Motiviralo ih je to da se upuste u turizam i iznajmljuju smještaj jer ga u Baranji još nedostaje.
– Gosti bi došli i pitali imamo li vina. Nismo ga imali, pa smo kupovali prve dvije godine. Odlučili smo tako kupiti i vinograd i sad pravimo vina. Tako nas je povuklo i jedva čekamo da za par godina otplatimo kuću u Njemačkoj i vratimo se.
Drži nas ondje još i mlađa kćer Dunja, kojoj je 16 godina i uči za medicinsku sestru, pa ne možemo nikamo dok ne stane na svoje noge – govori Klara. Njezini su se roditelji odselili u inozemstvo još 1969., a ona je odrasla u selu kod bake jer ju se, sve do 1995., nije moglo nagovoriti da i ona spakira kovčege i Hrvatsku zamijeni Njemačkom.
– Ne mislim ostati ondje... – odlučna je. Kada im vinarija zaživi u punom pogonu, proizvodit će 10.000 litara vina. Godišnja im je proizvodnja trenutačno 3500 do 4000 litara. Ako im manjka, otkupe od kolega. Proizvode graševinu, crni cuvee i rose. Zanimljiv im je žuti muškat, koji malo proizvođača u Baranji ima.
Zatekli smo ih dok su pravili vino od – aronije. Iako su u mnogim gatorima danas, uz one manje drvene, postavljene i velike inoks bačve, ima i vinara koji su ostali vjerni starinskim, tradicijskim tehnikama spravljanja vina. I jedni i drugi, pak, čuvaju vrijedno povijesno bogatstvo svoga kraja.
>> Pogledajte i video o najvećem sajmu u Hrvatskoj