Dvorac u Kutjevu, nekadašnja rezidencija slavonskih isusovaca, svjedok je prošlosti i zaštićeni spomenik graditeljske baštine. Podignut je na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije Honestae Vallis, koja se u zapisima iz 1700. spominje kao ruševina. Gradio se od 1721. do 1735. prema projektu superiora požeške isusovačke rezidencije Josipa Kraljića, a danas je to kompleks koji se prostire na gotovo 3500 četvornih metara s okruženjem od 15.000 kvadrata uređenog perivoja.
No kutjevački dvorac stotinama godina čuva i svoje tajne, a najpoznatija je vezana uz vinski podrum smješten ispod zidina povijesne građevine. Prema legendi, carica Marija Terezija u 18. stoljeću za jednog je posjeta Slavoniji u tom podrumu provela sedam dana i noći s barunom Franjom Trenkom. Na zidovima su ostavili recke, a na kamenom stolu udubinu, za što se tvrdi da su svjedočanstva njihovih ljubavnih okršaja.
No krenimo redom. Slavna austrijska nadvojvotkinja, češka i ugarsko-hrvatska kraljica, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom te bila poznata kao velika reformatorica, imala je znatno starijeg muža pa je navodno među dvorjanima i vojskom nerijetko pronalazila ljubavnike. Rodila je četrnaestero djece, a budući da ju je pratio glas o sklonosti aferama, govorilo se i da je velik dio njih došao na svijet zahvaljujući kraljičinim pustolovinama s mladim krajišnicima. Kada je pak 1741. Marija Terezija iz Beča s velikom pratnjom i puno kočija krenula u obilazak svoje istočne provincije, na putu za Osijek u podrumu kutjevačkog dvorca jedne ljetne večeri ugostio ju je barun Franjo Trenk, glavni vojskovođa ovih krajeva koji je bio poznat i kao avanturist. Kako bi je zadivio, otvarao joj je i s njom isprobavao najbolja vina, za koja se tvrdi da imaju afrodizijačka svojstva pa se Marija Terezija u njega zaljubila. – Barun je caricu dočekao kod kamenog stola.
Služile su se vrhunske kapljice, a ono što je potom uslijedilo nije zapisano akademski, ali se prepričava. Narod voli tu legendu zato što može dati mašti na volju i zato što govori o djelotvornosti vina – kaže sommelier Drago Humski, koji legendu rado prenosi posjetiteljima podruma tvrtke Kutjevo. Kao što je poznato, vino najprije zabavi, a zatim zavede, oduševi i na kraju raspameti pa je nakon tko zna koliko čašica tako bilo i s dvoje ljubavnika u podrumu. Naredili su slugama da ih napuste i zatvore te punih tjedan dana, a i noći, naravno, uopće nisu izlazili.
Donosili su im hranu i piće, a sve vrijeme čuvale su ih vojne straže. Kad su se napokon odvažili napustiti podrum, rastali su se bez pozdrava te je carica naredila skupljanje šatora u dvorištu i nastavak puta prema Osijeku. Tek su tada podrumari otkrili koliko su butelja popili, ali su na zidu primijetili i 70 urezanih recki koje je par ostavio. Prema kutjevačkim pričama, svaki put kad bi vodili ljubav, urezali bi jednu. No legenda kaže da su ostavili trag i na kamenom stolu, na kojemu su podrumari primijetili udubinu te zaključili da je također posljedica strastvene ljubavi.
Kako je nastalo udubljenje na stolu, do danas nije poznato. No žene iz dvorca vjerovale su da je carica bila toliko vatrena da je otopila čak i kamen. Teško je pouzdano reći i koliko je točno bilo recki na zidu jer tko god priča tu storiju, može ponešto dodati i oduzeti budući da nema pravih zapisa. Neki si daju mašti na volju i nakite, a ja sam, vodeći računa o ljudskoj fiziologiji, govorio o tridesetak – ističe Humski. Proširila se i legenda kako, zahvaljujući jakoj energiji carice i baruna, kameni stol ima čudotvorna svojstva pa se svakome tko na njemu ostavi otiske dlanova ubrzo ostvaruju ljubavne želje, ali samo one žarke i konkretne.
Danas je poznat kao “stol ljubavnih želja” i još ga se može vidjeti među drvenim bačvama kutjevačkog podruma, a dodiruju ga svi, i stari i mladi. Udubljenje u stolu, pak, vlasti su neposredno po završetku Drugog svjetskog rata zabetonirale kako se među narodom ne bi širile nemoralne priče. Međutim, kako su ljudi jači od dekreta, nastavili su legendu potiho prepričavati kad malo popiju. A koliko u njoj ima istine? Humski podsjeća kako je akademik Grga Novak svojedobno dokazivao da carica Marija Terezija nikada nije bila u Slavoniji, dok neki njegovi kolege danas osporavaju te tvrdnje.
– U svakom slučaju, ljudi su oduvijek voljeli legende, a ne smijemo zaboraviti ni to da je ova priča nastala u vrijeme patrijarhalnih odnosa i da su njezini detalji rezultat oslobađanja od krutosti naše civilizacije – zaključuje Humski.
Vojskovođa koji je u 18. stoljeću uspješno ratovao sa svojom četom dragovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri te za svoje zasluge dobivao vrijedna imanja inspirirao je pak još jednu legendu. Barun je, naime, često boravio u nekadašnjem vlastelinskom sjedištu u Trenkovu pokraj Velike, gdje se i danas nalazi njegov dvorac, a priča kaže kako je ondje pred hrastom visokim 30 metara donosio presude kmetovima te na njemu vješao neposlušne seljake ili protivnike. On je pak svoj burni život skončao u 39. godini u tamnici u Spilbergu pokraj Brna.
A mozda su smazali 70 butelja vina i plesali na stolu