– Počeo sam od sreće plesati i pjevati po vinariji. Bilo je to pravo čudo. No, nisam zapravo uopće bio iznenađen pobjedom moga chradonnaya koji sam proizveo u Chateau Monteleni 1973. i koji je te 1976. proglašen pobjednikom Pariške presude. S osvojena 132 boda ostvarilo je najbolji rezultat od 20 vina koja su sudjelovala. Nakon svega mislim da je Pariška presuda važan događaj, i to ne samo za mene i sve vinare iz doline Napa nego za sve ljude diljem svijeta koji su vezani za vinarstvo. Razbijen je mit da je potrebno francusko tlo kako bi se uzgojila najbolja loza i proizvelo najbolje vino. Naša je pobjeda dala novu energiju kalifornijskoj vinskoj industriji te sjajan poticaj vinarima diljem svijeta, primjerice u Argentini i Čileu, da shvate da i oni mogu proizvoditi vrhunska vina, ako možemo mi – prisjeća se slavni vinar Miljenko Mike Grgić.
Njegova priča mnogima je poznata. Rođen je 1. travnja 1923. u selu Desne u dolini Neretve, u obitelji koja je generacijama proizvodila vino. Maleni Miljenko pomagao je u obiteljskom gospodarstvu. Radio je sve, od čuvanja ovaca do proizvodnje vina. Ubrzo je shvatio da ima odličan osjećaj za vino, da ga intuitivno razumije, ali je osjetio potrebu i za stručnim znanjima, koja je potražio na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon toga odlazi u Ameriku, gdje uči od najboljih te skromno, kao zaposlenik u tuđim podrumima, proizvodi vino. O vinarstvu kao umjetnosti naučio je, kaže, najviše u vinariji Souverain Cellars, o proizvodnji kvalitetnog crnog vina od Andréa Tchelistcheffa, a o bijelim vinima od Roberta Mondavija. Postaje enolog u vinariji Chateau Montelena, a nakon pobjede u Parizu i razlazu s vlasnicima 1977., osniva vlastitu vinariju Grgich Hills s partnerom Austinom Hillsom.
U ovom poslu imao sam, naravno, mnogo uzora, no glavni su mi uzori oduvijek bili moji roditelji. Nisu imali novca koji bi mi mogli dati, ali dali su mi dragocjene savjete kojih sam se pridržavao u svemu što sam radio. 'Sine potrudi se da uvijek budeš okružen ljudima koji su pametniji od tebe i pokušaj od njih što više naučiti. Sve što radiš, radi najbolje što znaš i svaki dan stekni barem jednog novog prijatelja', govorio je moj otac, prisjeća se vinar koji je od 2008. godine cijenjeni član Kuće slavnih vinara Američkoga kulinarskog instituta.
Svoje znanje i ljubav prema vinima Miljenko je prenio i svojim nasljednicima – kćeri Violet, akademskoj glazbenici, koja je u obiteljskoj vinariji zadužena za prodaju i marketing. Također, tu je i njegov glavni enolog, nećak Ivo Jeramaz, diplomirani inženjer strojarstva, koji se u vinarstvo zaljubio nakon što je kao mladić stigao u Kaliforniju kako bi, uz pomoć Miljenka, pronašao posao u struci. – Nema toga posla u vinariji koji nisam radio. U vinariji Grgich Hills vino proizvodimo na tradicionalan način, kao što je radio moj djed. Bez kemikalija i pesticida. Miljenko me naučio da moraš uzgajati kvalitetno grožđe kako bi mogao napraviti kvalitetno vino. O proizvodnji vrhunskih vina ne možeš mnogo naučiti iz knjiga. Potreban ti je mentor, a ja sam svog mentora pronašao u Miljenku. Svaki dan razgovaramo o poslu i kad god zatrebam savjet, rado mu se obratim – govori nam Ivo Jaramaz koji veći dio vremena provodi u vinogradima, a ostatak u podrumima, gdje nadzire što se ondje zbiva, kuša vina da vidi kako napreduju, sastaje s s distributerima i kupcima... Jednom rječju, radi možda najbolji posao na svijetu.
I Miljenkova kći Violet krenula je otpočetka i uspela se do visoke funkcije suvlasnice zadužene za prodaju i marketing. – Moj otac uvijek govori da je proizvodnja vina poput lanca s mnogo karika. Karike započinju u vinogradu i nastavljaju se dok se butelja vina ne otvori, vino natoči u čašu i napokon uživa u njemu. Svaka karika jednako je bitna, bez obzira na to koliko se možda nama činila beznačajnom. Prije definitivno nisam bila svjesna važnosti Pariške presude. Svijest o značenju toga događaja razvijala se s vremenom. On nije bio samo nadahnuće vinarima diljem svijeta da pokušaju proizvesti što bolje vino, nego je i ljude osvijestio o važnosti konzumiranja kvalitetnoga vina, ali i hrane – kaže vinareva kći.
Godine 1966. Miljenko Grgić odlučio je pokrenuti posao i kod kuće, u Hrvatskoj. Kupio je vojnu karaulu u Trsteniku na Pelješcu i osnovao modernu obiteljsku vinariju. 2015. vinariju je zadesila velika katastrofa – požar koji je uništio veliku količinu vina. – Izgubili smo golemu količinu vina, od koje je velik dio bio spreman za izvoz u Kaliforniju jer ondje je velika potražnja za vinima koje radimo u Hrvatskoj. No naši vrijedni ljudi sanirali su štetu i omogućili da vinarija u Trsteniku ostane otvorena – zahvalan je Miljenko Grgić. Njegova vinarija na Pelješcu proizvodi plavac mali i pošip od grožđa s najboljih položaja Pelješca i Korčule. Na Pelješcu je uveo dotad neuobičajenu metodu odležavanja vina u bačvicama što je plavcu malom dalo mekoću, a pošipu, koji se dotad na Korčuli proizvodilo kao masovno vino, posvetio je pozornost i dao mu mjesto koje zaslužuje u vinskom svijetu.
(Tekst objavljen u magazinu Večernjakov gourmet, 2016. godine)
Sretan rođendan