Ove su mame uspješno uskladile svoj poslovni život i obiteljski, a sada kada su njihova djeca odrasla mame imaju vrijeme samo za sebe. Odlučile su ispričati kako se nose s odrastanjem djece i čime se bave sada kada su njihova "mala" djeca odrasla.
Prvi puta susrela sam se sa sindromom odvajanja kad se Bruna počela sama tuširati. Mama, sama ću, pusti me! – rekla mi je kad je imala oko 6 godina. OK, odem ja, sva zbunjena i najednom suvišna, pomalo tužna, van iz kupaonice. I, kaj da sad radim? Prvo ću sjest. Vidi, televizija! Koji ono programi uopće postoje? Ili naprosto, buljiti u zid, ništa ne raditi, ništa ne planirati, za promjenu! Ali ne, nije to onaj smirujući trenutak, već ti u podsvijesti vrišti – više me ne treba, mooolim?! Tu nastupa mini stres, mikro durenje, strah od još većeg odvajanja, sve su to emocije koje na kraju naprosto prihvatiš jer – vrijeme ide i nastupaju neminovne promjene. A dijete ne možeš zaštititi od života, ne možeš ga držati pod staklenim zvonom jer se naprosto mora osamostaliti. Jedni rituali nestaju, drugi dolaze, promjena je stalna. Ok, javi mi ako si cool s time.
U teen godinama to razdvajanje, osamostaljenje, odnosno mijenjanje odnosa još je snažnije. Nekako definirano, čini mi se po razgovoru s mamama jer… to je vrijeme promjena, grand finale prije nezaobilaznog ulaska u svijet odraslih. Svaka od nas to doživljava na svoj način, a tu je i dodatno vrijeme – za sebe! Stvari se mijenjaju, mogu se više posvetiti sebi, karijeri, hobiju, reorganizirati život. Kako mame prolaze tu fazu? Pitala sam nekolicinu njih koje osobno poznajem i sve su to cool, uspješne žene kojima se život promijenio u određenom trenutku i novonastalu su situaciju ne samo prihvatile, već i usmjerile vlastiti život.
On je veliki dečko, a ja samo Sabina
- Kako sam postala mama na prepad s neplaniranom trudnoćom, tako sam dolaskom puberteta „smijenjena“ s te funkcije - priča mi Sabina Hercigonja. - Nisam bila klasična mama, valjda iz straha da ne dobijem "mothering" sindrom kao moja mama. Računala sam da će nam prijateljski pristup i odgoj dati više mogućnosti da ostanemo "na vezi", da se trebamo više, onako ekskluzivno. Ali, nije uspjelo. Dobila sam mothering sindrom. Ptić je dobio svo perje, a ja sms "sorry nemrem" ili "kjz", "nmg";… Ostala sam i bez cjelovitih rečenica u porukama – prisjeća se Sabina koja se nedavno odselila u Irsku, solo, a njezin sin Maks ima već 24 godine i živi u Zagrebu.
- Kako se njegova "odraslost" počela pokazivati, nastavlja Sabina, tako se moja funkcija počela umanjivati dok na kraju nisam ostala samo kao "vrišteća signalizacija" kada stvarno nešto ode po krivu ili kada me ta otkantavanja dovedu do živčanog sloma. Da stvar bude gora, na moju vrisku je odgovarao u "mute modu", pa sam naučila ponešto i o dječjoj pasivnoj agresiji. Moja frustracija je rasla, a kroz zid se nije moglo. Od kada sam ga dobila, njegovo postojanje je krojilo moj život i sjeckalo moju slobodu da se više nikada ne mogu okrenuti kao uragan na peti i otići u neplaniranom smjeru. Mislila sam da stalno moram biti u blizini, bez mog privatnog života, na stand by za njega. Ostala sam sama, na mahove sam bila ljuta što sam dopustila da mene više nema. Počela je i kriza srednjih godina. Pa kriza špigla i bora. Pa kriza kada ti se počnu obraćati s "gospođo" i moja najgora noćna mora, odnosno pitanje – jesam li ja negdje u životu krivo skrenula? Osjećala sam se kao mama iz one reklame ' jadna mama, uvijek je sama'; samo bez tuluma... Nastavilo se na zabranu lajkanja i komentiranja na društvenim mrežama i njegov komentar – iss, daj mama ne objavljuj me, nastavlja Sabina. – Blokada informacija je oko 16. godine dosegla svoj maksimum i tu sam konačno shvatila – on je veliki dečko, a ja sam samo Sabina.
Srećom, profesija i posao brand managera su me povezivali s ljudima puno mlađim od mene pa me kriza srednjih godina nije zgrabila za gušu, već je, srećom, moj infantilni dječji duh preživio. Prekretnica je bila kada sam shvatila da sam kao pas koji je konačno pušten s lanca,ali još uvijek se vrti u krugu dvorišta jer ne zna da može van, gdje god poželi! Jedan dan me prosvijetlilo i rekla sam si, fućkaš ti sve ovo, moram se maknuti, izaći iz komfor zone, resetirati se. Situacija u našoj zemlji i atmosfera u društvu tome su samo pogodovali i tako sam se odselila. No, ne zato što nisam više VIP mama, već je i puno drugih stvari tome dodatno pridonijelo. I evo, resetiram se u Dublinu.
Veli da nije stvorila šok kod sina jer Maks danas ima stabilan posao, u vezi je i ima ispunjen život. - Prekrasan je čovjek, osim kada sam ljuta na njega. Ponekada mislim da je čak ponosan na mene što sam se odlučila za jedan poprilično šašav korak na pragu pedesetih… i inače je potajno volio sve moje šašavosti. Ali, ponekad, ako ustanem na lijevu nogu pomislim da nije ni primijetio da sam otišla.
Sin me mijenja
Promjene su, kad joj je sin malo odrastao, nastupile i za Kristinu Fazinić, fotografkinju i dizajnericu torbi. - S obzirom na to da imam privatan biznis – priča mi Kike, majka 14-godišnjaka – postalo mi je puno lakše jer sam mogla ići gdje hoću i dogovarati poslove kako hoću. Iako, oko 10. godine mi je sve bilo neobično jer dijete koje je do tada bilo jako vezano za mene,najednom kao da me više toliko ne treba. Kad bih ga nazvala da pričam s njim, shvatila bih da moram biti konkretna s pitanjima, jer kao da sam mu naporna ako stalno provjeravam i pitam… Ja sam kao roditelj stalno u strahu, a on me uči i mijenja svojim stavovima, koji me svakim danom sve više iznenađuju!.
Rodila sam mlada
Sanja Benco, voditeljica farmaceutskih brendova u jednoj velikoj kompaniji, sada ima dvije odrasle kćerke, od kojih je jedna završila studij. Ovo je njezina priča: - Zalažem se za rano majčinstvo, a sve radi svog super iskustva… Rodila sam sa 23 godine, prva u društvu, taman smo frendice i ja završavale fakultet. Tada nisam shvaćala da mi je rano majčinstvo vjerojatno bila jedna od najboljih odluka u životu (iako nije baš svjesno donesena…). Nisam se odmah zaposlila nakon diplome, već sam se posvetila kćerima i bez pomoći teta čuvalica ili baka servisa (što je danas nezamislivo) provela s njima prve četiri godine. Bilo je to najbolje ulaganje u budućnost, a to sam shvatila tek kasnije. Jer kada sam ušla u nezaustavljiv vrtlog posla, usavršavanja, napredovanja… stres oko usklađivanja privatnog i poslovnog života postajao je sve veći – priča mi Sanja. - Nakon nekog vremena shvatila sam… odrasle su!
Dobre su, pristojne, pametne djevojke, a ja sam ušla u najbolje godine u kojima se mogu više posvetiti poslu, prijateljima, sebi… Tako sam počela vježbati, razvijati nova prijateljstva, uživati u druženjima, peći kolače, putovati, a istovremeno razvijati karijeru. Sada sve stignem, smirenija sam i osjećam se mlađe, uživam u društvu svoje djece i općenito u životu - .Kad si mama malog djeteta ne sine ti koje te još promjene čekaju, no ove su žene dokaz da se uvijek može kormilariti vlastitim životom.
Promijenila sam život
Često se među mamama spontano otvori ova tema, a nedavno mi je i Vesna Bilman, plesna sutkinja, otvoreno rekla da je kad joj je sin napunio 10 godina svjesno odlučila promijeniti život. - Dala sam otkaz na tadašnjem poslu, otvorila Plesnu školu i počela konačno raditi ono što volim. Naravno da sam imala i malo više kontroliranog vremena i počela se iz hobija baviti fotografijom. Danas mi ona pruža 50 posto prihoda. Kako smo sin i ja počeli provoditi više vremena skupa, tako se i komunikacija popravila. Onda sam nam ispunila još jednu želju, kupila sam psa i tako smo obitelj povećali za još jednog člana. Danas moj sin ima 19 godina, studira, ali i polako radi sa mnom u području fotografije.
Krenula sam u poduzetničke vode
Famoznu je karijeru nakon odrastanja kćeri nastavila i Sanja Varlaj. Čak je nastavila školovanje i otisnula se u poduzetničke vode. – Kad je Sara krenula u srednju školu, tako sam se i ja mogla puno više posvetiti nekim svojim ciljevima i ambicijama. Upisala sam i
završila i NLP Practitioner i Master programe, od kojih svaki traje 11 mjeseci, osnovala vlastitu firmu te se otisnula u poduzetničke vode. No, nastavila sam edukaciju i nedavno završila godinu dana posebnog studija na Učiteljskom fakultetu. Ono što je divno je to da više kvalitetnog vremena provodim s prijateljicama i to mi je jako važno.
Kod mene je to bio sklop životnih okolnosti koje sam prepoznala i prihvatila kao priliku da se konačno mogu posvetiti više sebi i svojim željama bez grižnje savjesti i staviti sebe na 1. mjesto. Kada sam to prihvatila kao dobru stvar koja ne odaje sebičnost, već normalnu potrebu da budemo zadovoljni sami sobom i moja je obitelj to primijetila i sve je bilo lakše, protočnije i s više zadovoljstva.
Sada imam više vremena
Posao, prijateljice, after work party… sve je to relativno novi gušt i za Zrinku Belinić, managericu u jednoj vinoteci. - Moji sinovi, od 15 i 18 godina, već imaju svoje ciljeve u životu, u čemu sam ih uvijek podržavala i bila tu za njih. Vrijeme leti, tako da stariji sin uskoro odlazi na studij u inozemstvo te nekako ne mogu zamisliti da ga neću moći svaki dan vidjeti uživo – priča Zrinka. - Mlađi upisuje srednju školu i sve više osjećam koliko su obojica samostalni i kako su prošli oni dani vozikanja po raznim sportskim aktivnostima kada sam i po nekoliko sati provela u autu. Poslije posla sada mogu ostati na „after work“ druženju s kolegama. Mogu si priuštiti otići na vikend ili neko putovanje, a zimi često idem na vikend skijanja i mogu se opustiti znajući da će doma sve biti OK.
Sin mi je poslovni partner
A što se dešava kad radiš sa sinom, odnosno on ti postane poslovni partner? Pitala sam za iskustvo našu poznatu dizajnericu, Loredanu Bahorić, čiji je sin Tomi također uspješan modni autor. - Kad imaš dijete, čini ti se da bi trenutak odvajanja s njim razbio ravnotežu, narušio balans... Međutim, dođe taj trenutak i to bude nešto najprirodnije na svijetu. Jednostavno - to se dogodi! Ne znam kako je kod drugih, ja to nisam osjetila kao "odcjepljenje" možda zato što radimo zajedno, dijelimo studio i zapravo smo s vremenom postali najbolji prijatelji i međusobno se podržavamo.
Drugačije raspoređujem vrijeme
Pričala sam o ovome s još jednom dizajnericom, koja je nedavno napravila veliki skok u karijeri: Nuša ima 16 godina i sve je samostalnija, a njezina mama Martina Vrdoljak Ranilović dobila je fantastičan posao u Varteksu! Kod nje se, ističe, nije promijenilo mnogo toga, već su jedne obaveze zamijenile druge… - Govorim o količini vremena koje imam. Umjesto čekanja pred glazbenom, plivanjem i tenisom, sada čekamo pred Močvarom i Tvornicom! Tako da, vrijeme koje smo nekada trošili na praćenje svakog njenog koraka i pokreta, sada ulažemo u iscrpljujuće dugotrajne pregovore i debatiranja oko svake odluke koju treba donijeti. Ne kaže se bez veze - malo dijete, mala briga, veliko dijete, velika briga.
Poboljšao mi se odnos s mužem
Osim pregovora i debate, Renata Radić, brand managerica, u teen godinama se posvetila više poslu. - Što se tiče naše kvalitete života kao roditelja, recimo da je malo lakše, ali sukobi i prepirke sa sinovima znaju biti žešći. Oni sada misle da su najpametniji na svijetu, stoga je ovdje povjerenje jako bitno. Jako cijenimo vrijeme kad smo suprug i ja solo, tako da se na neki način poboljšao i naš odnos, možemo provoditi više zajedničkog vremena. Renata je novonastalu slobodu iskoristila za karijeru te ističe kako se sve uvijek stigne jer klinci tako brzo odrastu!
Radim sve propušteno
Marina Karamatić Sopić, suvlasnica PR agencije, mi veli da su te promjene sitne i lagane i počneš ih zapažati tek naknadno… - Karla ima 16, a Petar 12 godina. Kako djeca rastu, u jednom trenutku život postane malo jednostavniji i kao mama kao da prodišeš, jer djeca nisu toliko fizički ovisna o nama. To znači da mogu ostati sami doma, čak i navečer, da si znaju spremiti neko jelo, da spremaju sami svoje stvari, a zadaće i škola postaju njihova briga... Tu sad kreće faza u kojoj je potrebno jako puno i otvoreno razgovarati s djecom jer je to zadnji trenutak prije nego što ih “uzmu“ prave tinejdžerske godine. Čini mi se da je faza starijih razreda osnovne škole temelj za povezivanje koje će tek kasnije biti ključno posebno za djecu koja su dio generacije Z i koja trebaju čvrst oslonac i odmak od brojnih utjecaja sa strane .
Sada ima malo više vremena za sebe pa je, ističe, polako počela nadoknađivati sve ono što nije stigla kad su bili manji. - Pokušavam se više družiti s ljudima koji su mi važni, pročitati knjige koje sam propustila, a nije loše ni kad dođeš doma i vidiš ispeglanu hrpu veša ili pokošenu travu jer uvijek postoji lista čekanja. Klinci se odvajaju i to treba prihvatiti jer osamostaljenje je očito put do uspjeha, ne samo njihovog, već i našeg. Jer stavljanje same sebe na 1. mjesto dolazi s pojačanom grižnjom savjesti koja je uvijek prisutna u principu od poroda… Mogu li bolje, mogu li više, je li to dovoljno? Da, svakoj je mami to teško prihvatiti, ali možemo mi to. I s grižnjom savjesti, ona će ionako uvijek biti dio svih nas mama.
Bruna je sad krajem škole krenula ići solo doma, na jesen će u 3. razred i imat će nastavu u dva turnusa. Svake sezone promjene u ponašanju i općenito u sazrijevanju sve su veće. Osamostaljivanje uzima maha - nadam se da ću te naznake nove slobode prepoznati na vrijeme. I pustiti je da samostalno, što bezbolnije i realnije, uz veliku podršku tate Hrvoja i mene, raširi svoja krila. A onda ću se više posvetiti karijeri i hobijima… trčanju, vrtlarenju i klaviru.