PUTOPIS IZ MOZAMBIKA

Afrička pustolovina Sare i Dušana: 'Kada smo vidjeli kako oni žive, shvatili smo koliko je dobro u Hrvatskoj'

Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
Foto: Privatni album
Sara i Dušan
19.08.2021.
u 07:00
– Tek kada dođeš na takva mjesta vidiš kako mi dobro živimo, iako često kukamo kako nam je loše. Bili smo u školi koja je u stvari nadstrešnica u kojoj boravi desetak djece. Morali su nositi maske zbog korone, no oni nemaju novca za prave maske, nego nose potrgane papirnate maske tko zna koliko stare. Ta djeca su bosa, loše obučena – veli Dušan
Pogledaj originalni članak

Glumac Dušan Bućan (44) jedan je od najpoznatijih domaćih avanturista, a nakon što je s Borisom Veličanom jahao konjima do Crnog mora, prije nekoliko dana se vratio iz Mozambika, gdje je s djevojkom Sarom Hdaghom snimao novi dokumentarac o zemlji razorenoj građanskim ratom, podjelama, ali i zemlji u kojoj je siromaštvo veliki problem. U Mozambik su otišli 10 srpnja, a vratili su se 10. kolovoza.

– Glavna nam je ideja bila ići plivati s kitovima i dupinima. Prvo smo htjeli ići u Oceaniju, međutim granice su bile zatvorene. Jedina destinacija koja još to nudi, a u koju se može ići jest Mozambik. Dosad nikad nisam bio u unutrašnjosti Afrike, a Sara je već nekoliko puta bila tako da je imala iskustva. Problem je što je u Mozambiku ratno stanje, odnosno sukob između sjevera i juga – kaže nam Dušan. Mozambik je zemlja s lošom infrastrukturom, a jedino što imaju vrijedno spomena su prirodni resursi koji se baziraju na ribi. No veliki je problem s nestašicom vode pa ljudi uzimaju vodu iz cisterne.

– Mi nismo navikli na njihove bakterije pa smo morali prati povrće u flaširanoj vodi. Svejedno smo nakon nekoliko dana dobili proljev, a nakon toga smo se navikli. Trudili smo se izbjeći gradove i vidjeti kako žive ljudi u unutrašnjosti, u selima. Dosta su siromašni. Nije da nemaju što jesti, međutim sve je oskudno. U većini mjesta je doslovno srednji vijek. Nema struje ni kanalizacije. Idete kroz grmlje i dođete na očišćeni dio na kojem su glinene kuće. Kada padne mrak, upale vatre i to je jedino svjetlo. Po vodu idu desetak kilometara i peru se krpicom – veli Dušan. U Mozambiku se govori portugalski, no dio ljudi govori engleski. Naravno, Dušan i Sara sa stanovništvom su se sporazumijevali univerzalnim jezikom pokreta.

– Tek kada dođeš na takva mjesta vidiš kako mi dobro živimo, iako često kukamo kako nam je loše. Bili smo u školi koja je u stvari nadstrešnica u kojoj boravi desetak djece. Morali su nositi maske zbog korone, no oni nemaju novca za prave maske, nego nose potrgane papirnate maske tko zna koliko stare. Ta djeca su bosa, loše obučena – veli Dušan, a Sara se nadovezala.

– Izvadili smo 50 dolara i htjeli dati nekoj od njihovih mama da im kupi hranu i odjeću. Nitko se nije javio da ga uzme jer je to velika odgovornost. Oni za 50 dolara mogu pokupovati hrane za cijelo selo za pola godine – dodala je Sara. U Mozambiku vlada velika korupcija i tamo je normalno da se policija podmiti novcem, ali i bocama vode.

– U Mozambiku je policijski sat nakon 21 sat i može se kretati jedino s dozvolom. U unutrašnjosti je vojska svakih 30 kilometara i nije ti svejedno. Srećom, dobro smo prošli, a tko zna što je moglo biti. Kada smo išli u nacionalni park Gorongosa, zaustavila nas je vojska i kazala kako su točno na tom putu prije mjesec dana islamski fundamentalisti pobili cijela sela, silovali djevojčice, a dječake odvodili sa sobom – iskreno kaže Sara.

U Mozambiku je bilo puno stvari za pamćenje. Sara i Dušan plivali su s jatom dupina, o čemu su oboje maštali. Osjećali su se kao u filmu “Veliko plavetnilo”. Iz blizine su vidjeli i kitopsine od 10 metara, bića koja izazivaju samo strahopoštovanje. Družili su se i s lavovima i osjetili prirodu na najbolji mogući način.

– Sada kada se sliježu dojmovi, shvaćamo koliko je Mozambik pun prirodnih ljepota koje se sve brže gube zbog zagađenja i ogromnog izlova ribe. Njima u ribolov dolaze Kinezi i uzimaju ribe pa jedva što da ostane lokalnim ribarima. Oni nemaju ni uvjete, nemaju zamrzivače kao mi, pa kada se vrate nakon šest sati s mora, riba im već počinje pomalo zaudarati. No oni su na to navikli. Meso im je žilavo, ali to je stvar tehnologije – priča Dušan. Zato su cijene hrane za naše prilike odlične. Primjerice, kilogram jastoga je 70 kuna, kamenice su 20 kuna, a poseban specijalitet je gomoljasta biljka manioka koja prehranjuje cijela sela.

– Donijeli smo je sa sobom u Zagreb. Rekli su nam da je poput afrodizijaka pa se može koristiti umjesto afričke šljive – šali se Sara.

Od manioke se radi tradicionalno jelo matapa, koje se miješa s kokosovim brašnom i kikirikijem te jastozima ili rakovima.

Sara i Dušan su i naučili praviti taj specijalitet pa će se u njegovu kvalitetu moći uvjeriti i u Hrvatskoj.

Još jedna stvar koju posebno valja izdvojiti jest i zdravstvena skrb, koja je jako loša u Mozambiku. Na 5000 ljudi dolazi samo jedan liječnik, a to nije najgore. Naime, ljudi tamo više vjeruju lokalnim vračevima, tzv. curanderima.

– Recimo, kada čovjeka nešto boli, ne ode u bolnicu, nego mu curandero baci tri školjke i kaže: “Boli te zato što je tvoj tata bio nevjeran tvojoj mami.” Onda mu uzme novac i kaže kako još pet puta treba doći k njemu pa će biti u redu – kaže Dušan. Naravno, u takvom kvazilječenju česti su i smrtni ishodi.

– Pričali su nam o čovjeku koji je imao opstrukciju crijeva. Otišao je u bolnicu i završio na infuziji. No za nekoliko dana došla mu je obitelj i tražila da ga skinu s aparata jer je tako rekao curandero. Ubrzo je umro – dodala je Sara.

Edukacija je najveći problem Mozambika jer se država u tom smislu ne brine za stanovništvo. Najmanje se ulaže u školstvo i, nažalost, sve se vrti u krug.

– Nije sve tako sivo. Priroda je zaista prekrasna. Gdje god zaroniš, prekrasno je. Ljudi su susretljivi. Recimo, ime južne pokrajine Inhambane na njihovu jeziku znači “zemlja ugodnih ljudi”. I doista je tako. Naravno da na bijelce gledaju kao “hodajuće bankomate” pa će vas na početku probati prevariti. No vrlo brzo smo se dogovorili. Razlog tome je neimaština i to što nemaju veliku mogućnost zarade. Turisti su im najbolji izvor prihoda. No, bez obzira na sve, oni se uvijek smiju. Nismo doživjeli da nas je itko pokrao ili bio neugodan prema nama. Ipak, zaboljelo nas je kada smo vidjeli nasmijana dječja lica koja žive u lošim uvjetima. Onda se stvarno trebamo zapitati gdje je pravda. Ta djeca nisu ništa kriva, a nemaju priliku za bolji život – zaključio je Dušan.

VIDEO: Pogledajte vjenčanje Vucine kćeri 

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.