Bijeli album Beatlesa jedan od najboljih u povijesti rocka

 Prije sto godina završio je 1. svjetski rat.

Prije 50 godina, 22. studenog 1968., Beatlesi su objavili svoj kolokvijalno nazvan “bijeli album” (premda zvao samo “The Beatles”). Možda vam se čini da osim okruglih brojki nema poveznice između tih dvaju događaja, ali ima. Na tržištu se upravo pojavilo slavljeničko, prošireno izdanje “bijelog albuma”, a istovremeno Yoko Ono – Lennonova supruga koja je baš nakon objave “bijelog albuma” došla u fokus zanimanja javnosti i pod optužbe da je “kriva” za raspad grupe – u suradnji s novosadskom fondacijom Exit na petrovaradinskoj tvrđavi otvorit će svoju izložbu “One Day…”, posvećenu završetku 1. svjetskog rata, velike “klaonice povijesti”.

John Lennon nakon objavljivanja “bijelog albuma” s Yoko Ono je krenuo u niz radikalnih umjetničkih akcija, od zajedničkih albuma poput Plastic Ono Band i mirotvornih akcija poput amsterdamskih intervjua iz kreveta hotelske sobe te pjesme “Give Peace a Chance”. Sve skupa krajem 1969. dovelo je do raspada Beatlesa koji su se formalno razišli početkom 1970. No “bijeli album” bio je proizvod grupe na vrhuncu kreativnih sposobnosti, povratak Beatlesa korijenima, svirci uživo naspram nadosnimavanja na albumu “Sgt. Pepper” te zbirka raskošnog raspona žanrova, akustike i elektrike.

Zadnje materijale snimili su krajem 1969., sjajan album “Abbey Road”, dok je “Let it Be” objavljen početkom 1970. zapravo bio snimljen ranije, još početkom 1969., odmah nakon “bijelog albuma” kad su i zadnji put nastupili uživo na krovu londonske zgrade. Nije laž da je sve što su Beatlesi snimili zadnjih godina zajedničke karijere bilo sjajno. Odustavši od koncertnih turneja 1966., usredotočili su se na rad u tonskom studiju i snimanje albuma. Već prvi plodovi takve strategije bili su spektakularni; prošle godine obilježena je 50. godišnjica objavljivanja albuma “Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band” iz 1967., a ove je uslijedilo luksuzno višetomno podsjećanje na dvostruki “bijeli album” objavljen krajem 1968. Bio je to dug novom formatu dvostrukog LP-ja, noviteta koji je, kao i mnogo toga, prvi uveo Bob Dylan albumom “Blonde on Blonde” 1966.

Beatlesi mu nisu mogli ostati dužni, kao ni Jimi Hendrix s dvostrukim “Electric Ladyland”, pa su najtalentiraniji rock-glazbenici te godine radili duplo više i, umjesto jedne, prvi put objavljivali po dvije vinilne ploče, s otprilike dvostruko više pjesama nego što je do tada bilo uobičajeno. Prvo izdanje tadašnjeg “bijelog albuma” bilo je zapakirano u minimalistički bijeli omot – namjerni kontrast u odnosu na šarenilo “Sgt. Peppera” – i obilježeno rednim brojevima.

Na novom paketu sa šest CD-a i blue ray diskom (koji donosi 5.1 remiks i originalni monomiks iz 1968.), producent Giles Martin (sin Georgea Martina) i Paul McCartney koji je napisao uvodni esej, proširili su izvorni dvostruki album (ovdje objavljen u novom stereo remiksu) s još jednim diskom popunjenim demoverzijama pjesama koje su pripremali, te tri diska s preostalim verzijama pjesama sa studijskih snimanja 1968. Ukratko, uz 30 pjesama s izvornog albuma, slavljenički “bijeli” paket uključuje potpun prikaz aktivnosti Beatlesa u tonskom studiju, gdje su snimili puno više toga nego što im je trebalo.

Ukupno 27 pjesama u akustičnim demoverzijama (od kojih osam nije ni ušlo na tadašnji album) te još 50 alternativnih verzija poznatih klasika. Među njima su i neke do danas neobjavljene pjesme (“Not Guilty”), neke korištene tek kasnije za iduće albume (prva verzija “Let it Be”), singl izdanja (“Lady Madonna”) te za Lennonove solo projekte (“Across the Universe”). Čitajući tekstove i iscrpnu pripadajuću kronologiju u popratnoj knjizi novog “bijelog albuma”, skupa s reprintima tadašnjih razglednica s fotografijama članova grupe, teško se oteti dojmu da se radi o sastavu na vrhuncu stvaralačkih moći. No samo godinu dana kasnije sve će se srušiti, Beatlesi otići u povijest, ali će “bijeli” album ostati jedan od najboljih radova ukupne povijesti rocka.