Zanimljiva je putanja nekih rock glazbenika. Iako se u inicijalnoj fazi karijere može činiti da su u drugom planu, razvoj događaja i neočekivani obrati od nekih „drugih violina“ s vremenom su, a i oni sami naravno, napravili protagoniste glavnih uloga na rock sceni. Možda ih nije uputno staviti u istu rečenicu, ali dva bubnjara vrlo su dobri primjeri: Phil Collins i Dave Grohl iz Nirvane.
Točno prije 20 godina objavljen je prijelomni album Nirvane „Nevermind“ s kojim je mala ali snažna grupa iz Seattlea, uz Pearl Jam predvodnici grunge navale, prešla u poziciju utjecajnih protagonista srednje struje suvremenog rocka. Pored Kurta Cobaina, glavnu ulogu u trojci igrao je basist Krist Novoselic, porijeklom s otoka Paga, dok je bubnjar Dave Grohl povučeno „lupao svoje“.
Pune stadione po svijetu
Novoselic je osnovao nekoliko sastava i, da nije ostavio vidljivog traga, uskoro nestao sa scene, dok je Grohl samostalnom karijerom ostavio najdublji trag. Utemeljio je Foo Fighterse, prebacio se s bubnjeva na gitaru i vokale i grupu doveo do pozicije jedne od najvećih američkih atrakcija koja puni stadione po svijetu.
Pravi renesansni čovjek američke rock scene 21. stoljeća danas se više i ne mora prisjećati slave s Nirvanom. Foo Fighters su postali svjetska atrakcija, a kad sam ih pred dvije godine gledao u Slane Castleu pored Dublina, pred sedamdesetak tisuća ljudi na njihovu najvećem samostalnom koncertu, postalo mi je još jasnije koliko su Foo Fighters daleko dogurali. Grohl je našao vremena i za druge projekte, od kojih je ulazak u postavu Queens Of The Stone Age dao sjajne rezultate, kao i članstvo u supergrupi Them Crooked Vultures u kojoj je svirao s Joshom Hommeom iz Queens of the Stone Age i Johnom Paulom Jonesom, basistom Led Zeppelina. Gledao sam ih pred sedam godina u münchenskom Zenithu i Grohlovoj sreći iza bubnjeva nije bilo kraja. Uostalom, kad su Foo Fighters nastupali na londonskom Wembleyu, pridružio im se i sam Jimmy Page u izvedi klasika „Rock and Roll“ Led Zeppelina, čime se Grohlu ostvarila javna želja da bar jednom „glumi“ bubnjara Johna Bonhama.
Vrativši se svom prvom poslu bubnjara, nakon što se s Foo Fightersima prihvatio električne gitare i vokala kao prednji čovjek benda – Grohl je iz projekta u projekt potvrđivao status ključnog preživjelog člana Nirvane i jednog od najsposobnijih, ali i najambicioznijih glazbenika svoje generacije. Osim što su ušli na vrhove top ljestvica, Foo Fighters su ušli i u kinodvorane, pa i u zagrebačke, kad im se ondje prikazivao dugometražni dokumentarac „Foo Fighters Back and Forth“ kojim su saželi dotadašnju povijest. Pridodamo li tome i izvrsnu televizijsku seriji od osam epizoda „Sonic Highways“, u kojima je, snimajući u američkim gradovima, „objasnio“ povijest rocka „po (američkim) regijama“, i dokumentarni film „Sound City“, jasno je da se Grohl pokazao daleko sposobnijim nego mu je to itko po raspadu Nirvane bio spreman priznati.
No, kako to obično biva, trpio je i prigovore o komercijalizaciji i prevelikom rastu Foo Fightersa, ali još od optužbi The Clash za „prodaju“ svima je jasno da ulazak u srednju struju ne znači ništa loše, samo drugačije.
Upravo objavljen novi album Foo Fightersa „Concrete and Gold“ potvrđuje upravo takvo usmjerenje. Nije čudno da im Paul McCartney svira bubnjeve u pjesmi „Sunday Rain“, kad se melodijski utjecaji Beatlesa osjete širom albuma, ne samo u toj pjesmi nego i u uvodnoj „T-Shirt“, „The Sky is a Neighborhood“. Završna „Concrete and Gold“ kao da je sišla s „The Wall“ Pink Floyda ili Rogera Watersa, a u njoj na vokalima gostuje Shawn Stockman iz Boyz II Men.
Pomak od ranijeg zvuka
Produkciju albuma potpisuje pop-maher Greg Kurstin iz indie-pop benda The Bird and the Bee, zbog čega album potvrđuje najavu da se radi o susretu “hard rock ekstrema i pop senzibiliteta“, što je ujedno i najveći pomak od ranijeg zvuka Foo Fightersa. Kurstin je, među ostalim, producirao i hit „Hello“ Adele, a upravo su Foo Fighters pred nekoliko godina „skinuli“ Adele s prvog mjesta top-ljestvice albuma svojim „Sonic Highways“. I prvi singl s albuma, pjesma „Run“, popeo se na prvo mjesto Billboardove ljestvice singlova, a čitav album smjesom tipičnog agresivnog modern-rocka, himničnih melodija i žestoke svirke ima lijepu budućnost na tržištu. Doduše, pitanje je što je danas moderno, jer cijelim albumom „vire“ utjecaji Beatlesa, Led Zeppelina i Pink Floyda, provučeni kroz poznatu dinamičnu svirku Foo Fightersa. Ostali gosti uključuju vokale Alison Mosshart iz The Kills – koji su pred nekoliko tjedana gostovali u zagrebačkoj Tvornici – u pjesmama „La Dee Da“ i „The Sky Is a Neighborhood“, te Inara Georgea u „Dirty Water”. Upravo „Dirty Water“, „Arrows“ i „Happy Ever After (Zero Hour)“ čine drugu stranu vinilnog izdanja albuma i predstavljaju najbolji, „pomaknut“ niz pjesama s „Concrete and Gold“. Sveukupno je točna tvrdnja da se trude zvučati kao da Motorhead obrađuju Sgt. Peppera, ili Black Sabbath susreću Pink Floyde, ali Dave Grohl nikada nije niti krio svoje utjecaje. Ukratko, „Concrete and Gold“ još je jedan praktičan primjer koliko je Grohl sa svojom ekipom glazbenika sposoban napraviti tečnu glazbu po današnjim mjerilima, a ujedno i dokaz koliko se promijenio od dana s Nirvanom. Nekima će to biti pozitivna, a drugima negativna činjenica, ali prvih je dakako više.
