Rijetki ljudi su ostavili trag na domaću glazbu kao što je to učinio pokojni Dorđe Novković. Proljetos se navršilo 17 godina od odlaska velikog autora i čovjeka na čijem radu su izgrađeni temelji hrvatske glazbene scene, a koji bi danas proslavio 81. rođendan. Tim povodom Borisa se prisjećamo prošlogodišnjim tekstom kojeg u nastavku prenosimo u cjelosti:
Dragi čitatelji, ovo je jedan tužan tekst. Naime, već je i samo prisjećanje na velikog glazbenika i skladatelja, zbog činjenice da ga više nema na ovom svijetu, tužno. No, dodatno u meni izaziva grč i činjenica da je i dobar dio sugovornika koji su o njemu govorili, već odletio među oblake. Teško. Tužno. Ali, upravo ovakvim tekstovima u Ekranu pokušavamo ih oteti zaboravu i posvijestiti si da su među nama živjeli veliki talenti, vrijedni autori koji su nam glazbom i tekstovima uljepšavali dane na Zemlji. A i ostavili nam pjesme zauvijek.
"Ne postoji ono što ljudi govore, šta ja znam, inspiracija tijekom nekih šetnji i tako, ja to ne prihvaćam. Mislim da je skladatelj čovjek u svom svijetu, on može biti u jednoj sobi i unutar te male sobe i unutar tog malog prostora, on izlazi u svoj svijet."
Tako je govorio najuspješniji i, ako želite, najproduktivniji skladatelj zabavne glazbe u Hrvatskoj, pa i šire, autor nekoliko tisuća pjesama od kojih su mnoge zaživjele kao vječni hitovi. Glazbenik i dirigent, ali prije svega skladatelj, Đorđe Novković, proslavio bi drugog dana rujna osamdeset i prvi rođendan. Umjesto proslave, a budući da slavljenika ne možemo vidjeti još od 2007., u Ekranu ćemo se posvetiti njegovu liku i djelu. A među djelima najpoznatije su pjesme pisane za Mišu Kovača, pa grupu Pro Arte, Srebrna krila, Nedu Ukraden, Gabi Novak, Kemala Montena, Daniela, Severinu, Tomislava Ivčića, Tonija Cetinskog i mnoge druge. Opustite se i, analizirajući sve što su u dokumentarnom filmu Glazbenog saveza Unison koji sam radio rekli i on sam i njegovi suradnici, uronite u svijet jednog od glazbenih genijalaca koji je, izravno ili neizravno, ozbiljno utjecao na mnoge mlađe skladatelje ovih prostora.
GALERIJA: Prije 17 godina iznenada je preminuo veliki Đorđe Novković, upravo on dao je prvi posao Rajku Dujmiću za ovaj hit
Naime, mali je Đorđe već kao dijete u rodnom Sarajevu svirao klavir u muzičkoj školi. Diplomirao je dirigiranje, ali i odlučio uhvatiti glazbeni, a i općenito umjetnički val koji preplavljuje rodni grad. Godine 1967. osniva grupu Pro Arte.
"To je bio jedan krasan period te, kako su zvali, sarajevske pop rock škole u koju pripadaju mnogi danas afirmirani umjetnici. Imao sam sreću da ja budem s njima, da živim u tom vremenu. Bilo je to vrijeme entuzijazma, rekao bih, jedno vrijeme gdje su vrata studija svih glazbenih institucija nama bila širom otvorena. Mi smo mogli unutra ulaziti, čak i angažirati sarajevski Filharmonijski orkestar, gdje smo pisali aranžmane, dodatne aranžmane na matrice koje smo radili, gdje su ljudi jednostavno dolazili i svirali", prisjetio se Đorđe.
"Ja moram reći da smo se mi družili od najranijih dana moje karijere kao amatera, tada gimnazijalke, a njegovih prvih koraka na Radio Sarajevu kao urednika. Dakle mi se znamo iz tog najranijeg razdoblja, koncem 60-ih i početka 70-ih godina u Sarajevu", priča Neda Ukraden.
"Bio sam osmi osnovne kad su me iz škole u Banja Luci poslali na emisiju 'Čarobna pošiljka', TV Sarajevo. Tada je Đorđe Novković bio glazbeni urednik te emisije i tada smo se prvi put uopće upoznali", prisjeća se Zrinko Tutić.
I oni koji zbog godina nisu mogli čuti grupu Pro Arte s pjevačem Vladimirom Savčićem Čobijem, sigurno su bar jedanputa čuli mnogima pomalo banalan tekst velikog Novkovićevog hita:
"Tike tike tačke nema više vračke
Tike tike tačke nema više vračke
Tike tike tačke nema više vračke
Jer kog vrati mora da plati
Mora da plati sve."
Od onih koje su u publici zaživjele sve do ovih dana možda su najpoznatije pjesme grupe Pro Arte još i hitovi "Lola" i "Tužna su zelena polja":
"Tužna su zelena polja gdje smo se voljeli mi
I sad tužno plačem za njima
Moja jedina gdje si ti."
VEZANI ČLANCI:
"Pro Arte su imali svoja dva lica, kao što je i Đorđe cijeli život imao dva lica. Jedno njegovo lice, ono progresivnije, možda malo i mračnije i malo hrabrije, on je puštao, dozirao iz sebe u jednom trenutku svoje karijere na početku. I s grupom Pro Arte je to napravio, s obzirom na 'Pruži mi ruku ljubavi', koji i danas slovi kao jedan od raritetnih i vrlo progresivnih albuma iz prošlosti, jer to je bio jedan rock album benda sastavljenog od odličnih glazbenika, a Mladen Drljača je navodno bio jedan od cjenjenijih gitarista uopće na širem području ex Yu regije. Međutim, kasnije, valjda kako ti je zapisano u zvijezdama ili kakva je karma, Đorđe je snažno, i to su zapravo bili najveći uspjesi Pro Artea, zagrabio u taj neki, ali samo njegov, znan komercijalni svijet gdje su se uvijek svi iščuđavali iznova, kao ajmo vidjeti koliko je to banalno. Ali, onda shvate da kad probaju napisati tako nešto isto ispadne zapravo banalno, dok kod njega to zvuči jednostavno, ali nije banalno uopće", govori Đorđev sin, glazbenik Boris Novković.
"Moram reći jednu stvar koju nitko ne zna, samo ja. Ne znam točno koje godine, putovali smo vlakom iz Sarajeva za Suboticu na Omladinski festival Đorđe Novković, Neda Ukraden i ja. I sad u jednom trenutku kako vlak ide i ono klopara, tatatata, kaže Đorđe jao slušaj što je ovo dobar ritam tatatata. I tako je nastala pjesma tatatata i luta još taj stari Pjer... evo tad je ta pjesma rođena", prisjetio se nažalost također već pokojni Kemal Monteno.
A riječ je, za mlađe koji se i ne mogu sjećati, o već pomalo legendarnoj baladi "Stari Pjer", koju je otpjevao Ivica Percl. Manje je poznato da je pjesmu prepjevala i u svijetu proslavila Nana Mouskouri.
"Pjeru je ipak ostalo nešto
I mnogi su imali priliku
Da ga vide kako svira na usnu harmoniku
On oduvijek svira za jedan groš
A ljudi se u strahu pitaju
Da li će jednog dana i čitav orkestar biti tu.
I svira Pjer da svira još
Taj stari pjev za jedan groš."
Đorđe nakon "Pjera" shvaća da ga rad i putovanja s bendom ne vesele kao autorski rad, dakle skladanje kod kuće. Imao je nekoliko dobrih ponuda, ali je odlučio otići u Zagreb i Jugoton.
"Znate, neke druge ponude su bile pune priča i velikih obećanja, tako da su mi malo djelovale i fantastično, a nisam čovjek koji je vjerovao tim slatkim riječima. Meni je tadašnji direktor Jugotona, Slavko Kopun, rekao jednu rečenicu: 'Ukoliko želite doći, vrata našeg studija u Jugotonu su vam otvorena, možete ući kad god želite i možete snimati što god hoćete.' Mislim da je to možda i najveća ponuda koju sam mogao dobiti", govorio je Đorđe uz kojeg su, kao neku vrst mentora, stasali mlađi skladatelji, ponajprije Rajko Dujmić i Zrinko Tutić:
"Period života s Đorđem je kao da si na laganoj vatri stalno, jer on, on je mudar. Nikad nije hvalio, ali nije ni kudio, nego je, ako smo zapeli negdje, što ja znam, onda nas je vratio na početak. Onako očinski ćemo reći, čak ću reći ovčarski", pričao mi je danas već nažalost pokojni Rajko.
"Riječ je kod Đorđa bila o nepogrešivom osjećaju emocije i energije i glasnogovornika, dakle izvođača, koji može prenijeti što on želi. I unutar toga to nije u domenu racija i nije lako govoriti o nečemu kada si u studiju i kad kažeš skini onu tamo trubu i vraćaj onu flautu, to nije u dometu racija. Nije u domenu racija niti zašto će ovaj interpret pjevati onu pjesmu, a zašto onaj neće. Dakle, mi drugi kojima isto je Bog podario valjda nešto, ne kao njemu, ali nešto, mi smo mu bili pri ruci", opisuje početno "šegrtovanje" Zrinko Tutić.
"Upoznavanje s Đorđem Novkovićem je tog dana meni bilo nenajavljeno, inače bih se bolje spremio. Naime, radili smo prvi album Borisa Novkovića, ja sam na tom albumu svirao gitare i nešto programirao, bili smo u Smolecovom studiju na Zelengaju, kad su, onako kao što to inače inspekcije rade, nenajavljeno banuli Zrinko i Đorđe da vide o čemu se tu radi, što to mi mladom Borisu spremamo. Srećom pa sam svoje za taj dan odsvirao prije nego što su došli, jer kad su došli, takva bi me trema uhvatila da više ne bih mogao ništa. Ljudi koji imaju taj neki tip autoriteta temeljen na svom rezultatu, ne na galami, nego na svom rezultatu, taj autoritet uvijek poštuješ. Kad ti takvi uđu u studio, onda smo lijepo popričali u svakom slučaju. Bio je onakav kakav je bio i svo vrijeme kad smo surađivali, jednostavan, uvijek otvoren za zezanje i za sport, sjajan umjetnik", sjetio se velikog trenutka glazbenik i producent Nikša Bratoš.
U ta neka, sada već davna vremena, Vlado Kalember dugo je smišljao plan za osnivanje grupe Srebrna krila. Imao je skice pjesama i na dugo dogovaran sastanak s Đorđem donio magnetofon sa snimkama.
"Kad je glavu sagnuo i njome malo i polako vrtio, onda je to značilo da mu je to što čuje super, a kad bi samo slušao normalno, onda mu ne valja. I ja njemu to stisnem i on glavu sagne. Okrene se, zaustavi magnetofon i veli 'To je meni dobro', veli, 'ništa, ajde odi ti doma, pa ja nešto ću smisliti. Sutradan u 9 ujutro me zvao, veli smislio sam. Ja dođem kod njega, on meni svira pjesmu "Ana".
"U srcu mi led a na usnama žar
Od tvog poljupca kad dala si mi posljednji dar
O Ana, o Ana, o Ana, tugo mojih dana.
O Ana, o Ana, o Ana, tugo mojih dana."
"Ja sam Đorđu poslao sto tekstova svojih pjesama koje sam pisao godinu ili dvije dana. Nismo se poznavali, do njega je u to vrijeme bilo teško doći, pa sam ispod tekstova napisao kontakt broj. Ako nešto odabere, da mi se javi. Prošlo je mjesec dana da se nije javio i ja nisam odustao nego sam ga nazvao kući. Predstavim se i kažem - ja sam vam poslao sto pjesama. 'Da da, ja sam to pogledao i baš me nije ništa fasciniralo i nisam zainteresiran', rekao mi je Đorđe. Ja sam onako sto posto u sebi vjerovao da su neki tekstovi jako dobri, jer tamo su bile pjesme 'Ja nisam kockar', 'Sanjar lutalica', 'Lilly', 'Prva noć sa njom' i nije mi bilo jasno da baš ništa nije uzeo. Ohrabrio sam se i rekao: 'Da ste vi pročitali moje pjesme, vi biste sa mnom drugačije razgovarali!' I spustim slušalicu. Bio sam uvrijeđen, ali nakon 15-ak minuta zvoni telefon, zove Novković i doslovno kaže: 'Mi se nismo razumjeli, ja nisam shvatio da ste to vi nego netko drugi.' Kasnije smo se smijali tome i on i ja. Kaže, 'ja sam uzeo od vas osam pjesama'. Kad za deset minuta zove ponovo da mi kaže da ih je uzeo trideset, a treći put me zvao da me pozove da dođem k njemu doma, u Alagovićevu ulicu na Šalati. I drugi dan u 11 sati smo se sastali, tada mi je pokazao slike Srebrnih krila i napravili smo taj prvi album", prepričao mi je javnosti manje poznati, nedavno preminuli tekstopisac, Josip Pavičić.
"Ja nisam kockar ali gubim
i nisam sretan kad se smijem
zbog jedne žene koju ljubim
ta gorka vina pijem".
"Srebrna krila bila su četiri zgodna dečka takva da je sav ženski rod padao na koljena pred njima. Ne sav, ali velika većina mladih djevojaka je voljela Kalembera i Adija pogotovo, no svi su bili posebni. I meni je Đorđe povjerio zadatak da s njima imam probe na Sljemenu, mjesec dana smo bili u jednom domu, ne znam više kako se zove planinarski dom. Tamo smo imali hranu i spavanje, a u podrumu smo vježbali. Jer ja sam morao njih, nije bila tehnologija da se ispravlja kao danas, nego su oni morali biti tako upucani da sviraju od prve kao da sviraju cijeli život samo to", sjetio se Rajko Dujmić.
"On je bio uvijek vezan i uz sport, slušali su se, to je ono što mi seže od malih nogu, znači slušali su se ti sportski prijenosi na radiju u kući. Sjećam se dobro te njegove 'žabe', bijelog Citroëna, u kojoj me vozio na raznorazne utakmice. Sad zapravo kad pogledam, Đorđe je zapravo glazbenik koji je bio vrlo opterećen sportom, odnosno vrlo fasciniran sportom, i to je prenio na mene kao na svog sina. Zapravo je to bilo prvo područje interesa i Đorđevog i mog u našem nekakvom bondanju i interakciji koju smo imali kao otac i sin. Sport je bio na prvom mjestu", otkriva Boris.
"On je bio šesti najbolji stolnoteniski veteran na svijetu. Bili smo Rajko i ja i mislim da je i Mato Došen bio, u Domu sportova, veterani su igrali. Mi smo naravno došli tamo navijati za njega. Da bi ljudi shvatili kako je on igrao ping pong, reći ću da mu niti jedan od nas nikada nije mogao vratiti niti jednu lopticu. Onda, da bi nas utješio, rekao je, e vidite tako ja ne mogu Šurbeku", govori Zrinko Tutić.
I stvarno, Đorđe je više puta priznao da je u životu imao dva idola. Jedan je u glazbenom smislu Paul McCartney, a drugi je legendarni, nažalost također pokojni stolnotenisač, Dragutin Šurbek.
"Kad je igrao stolni tenis, to je igrao svaki dan, to je bilo doslovno profesionalno treniranje. E tako se otprilike odnosio i prema glazbi. Glazba je bila svakodnevni ritual, dakle hoće li sjesti za klavir ili za nešto drugo. Znam da mi je rekao, u trenutku kad su se pojavile one prve neke male smiješne klavijature, onaj neki Casio, da mu se skladateljski vijek produžio barem za desetak godina, ne mora više svirati sebi pratnju da bi slušao što je melodija. Način na koji je on razmišljao o melodiji, o toj nepodnošljivoj lakoći njegove jednostavne skladbe koja je nakon toga svima pristupačna i draga, to je to je zaista bilo genijalno iz par jednostavnih nota napraviti nešto za čim će u konačnici u jednom trenutku i Europa poludjeti", govori mi Nikša Bratoš.
"Družili smo se, objavili jedan singl prilično neuspješno, i to je bio neki naš prvi kontakt s Jugotonom, mene kao pjevačice i njega kao autora. Ali prilično neslavno je prošla ta singlica. Da bismo početkom osamdesetih krenuli u jednu ozbiljniju profesionalniju priču gdje je on meni i prijateljski, ali naravno i znalački i profesionalno, savjetovao da moram tome malo ozbiljnije pristupiti u smislu raskida s tim mojim pop folkom kojim sam ja se proslavila na početku svoje karijere s grupom Kamen na kamen i da se okrenem popu, tipa Abba. I spremamo taj novi, treći zajednički album, i krene on meni pjevati pjesmu koja mi je odmah bila izvrsna. A potpuno jednostavna, čak sam imala osjećaj da sam ju već negdje čula. To je budući hit 'Zora je' koja se u tom trenutku zove 'Jovane labude'. Ja fascinirana tom melodijom kažem 'Đorđe, da li si ti normalan, koji labud koji Jovan, jel se ti to šališ?' Kaže on, 'jao Neda ti si tako opterećena tim tekstovima, daj majke ti, pusti te svoje fakultete, života ti, ne pjevaš ti univerzitetskim profesorima, ti pričaš i pjevaš običnim ljudima među kojima se neki zove i Jovan.' Ja kažem - 'Đorđe, nemoj, majke ti, nikakvih imena, daj neku opću temu, nešto.' 'Pa dobro, ajde', kaže, 'ako nećeš Jovane, ajde Milane'", iskreno priča Neda Ukraden.
No, odbija pjevati i o Jovanu i o Milanu. Pjesmu spašavaju Marina Tucaković i Mato Došen, napisavši konačnu verziju o zori koja je svanula. S prepjevom ove pjesme Nizozemac Piet Verman postigao je uspjeh u cijeloj Europi.
"Zora je svanula
Suza je iz oka kanula
Zora je nema te
Čuješ li ne mogu bez tebe.
A onda, novi izazov, Eurovizija. Nastaje pjesma "Don't ever cry" za grupu Put koja će prvi put u povijesti, 1993., predstavljati neovisnu Hrvatsku na tom natjecanju. Prošla je tada još postojeće prednatjecanje obvezno za bivše komunističke zemlje i na kraju na Eurosongu bila na 15. mjestu.
"Moja supruga kaže jedno dva do tri mjeseca sam non stop svirao istu temu. Nakon tri mjeseca više nije mogla i molila me da sviram nešto drugo. Mene je strašno kopkala ta tema, ne znam zbog čega, ali me kopkala i osjećao sam da nešto nije u redu unutar te teme, da nešto nedostaje, nešto nije u redu. I onda sam otišao kod Andreja Baše, predložio mu da se prijavimo za Euroviziju, da imam jednu temu da ću mu je dati pa neka on pokuša doradit prvi dio, ja ću isto pokušat pa ćemo se naći i usuglasiti. I onda mi je on predložio nešto o čemu sam ja u jednom trenutku razmišljao ali mi je to promaklo. Pjesma je dobila konačan oblik", pričao je Đorđe.
"Sjećam se da je uvijek govorio, nikad nemoj u životu slušati neke pjesme koje ti se sviđaju i onda pisati svoje pjesme, početi nešto imitirati na tragu toga nečeg tuđeg. Zaroni duboko u dubine svog neistraženog svemira, koji se nalazi u tebi i tamo pronađi inspiraciju i kad od tamo iscrpiš inspiraciju ta će pjesma zaživjeti i ostati. A ove pjesme koje radiš po modelu što ti se svidjelo, to ti neće ostati. I stvarno je tako", kaže sin Boris.
"Mi smo u studiju, on je kao i obično uvijek s cigaretom u ruci i toliko je koncentriran na ono što sluša, da otresa pepeo na pod. Moj asistent dolazi da bi pokupio to s poda i mete, on ne primijeti ni njega nego njemu na glavu otresa dalje i dalje sluša. Toliko bi bio koncentriran na ono što tog trenutka sluša. Jako puno sam od njega naučio", kaže Nikša Bratoš.
"Odlučimo nakon ogromnog uspjeha napraviti stanku sa Srebrnim krilima i ja kao krećem u samostalnu karijeru. I sad ja nešto radim neke pjesme, mislim si ono, ajde, moja publika je odrasla, nisu više djeca, nešto ja kao razmišljam. I dođem ja do Đorđa, on sluša i veli 'dobro ti je to, ali gle, ti i ja nismo odrasli, pa nije ni pubika.' Veli ove su ti dvije pjesme dobre, možda su ti malo prepametne, ono malo nešto sad ti si kao pametan, tu nešto kao ti si postavljaš pitanja neka. I on veli ništa ajde dobro je to, probat ću ti ja nešto napraviti. I onda mi donese 'Vino na usnama'. On je u jednom trenutku postao i suvlasnikom Croatia Recordsa i radio kao glavni glazbeni urednik tamo. Ja bih došao, sjeo s njim i pitao zašto je tu i ne piše više pjesme. Rekao mi je da ima već boljih od njega i da su se pojavile mlade generacije koje rade drugačiji tip glazbe. A onda, recimo, jedan slučaj, radi se album Severini, on kao glazbeni urednik sluša, veli, znaš šta, bojim se da nema hita, i onda doda - ništa poslušat ću ja to još doma. I sutradan dođe, kaže joj da na albumu nema hit, ali ga ima on. I da joj pjesmu 'Virujen u te'", sjeća se Vlado Kalember.
"Do tada je on bio samo netko koga sam ja percipirao kao nekog svog kolegu i kao nekog tko je meni davao određene kritike, savjete i mišljenja. Ali u trenutku postaje suvlasnik i urednik u diskografskoj kući i izravno suprotstavljena strana meni, jer štiti interese glazbene industrije, odnosno glazbene kuće kojoj pripada. A ja sam s druge strane netko tko s tom glazbenom kućom imam interakciju u poslovnom smislu. I onda sad zamislite još varijantu u kojoj ti je netko otac, znači to je ogromno jedno breme. Tako da su zaista obiteljski ručkovi u tom razdoblju bili katastrofa, to su bile situacije gdje bi se znao ručak prekinuti u pola, gdje sam ja znao otići od stola, gdje je on znao ostati isto tako ljut sa svoje strane. Ja sam u tom razdoblju otišao iz svoje matične kuće Croatia Records radi mira u kući i radi isto tako svog nekog stava koji je uvijek bio individualan kao takav", otkriva Boris Novković.
"Što se tiče njegovog predviđanja tiraža, to je na granici mogućeg. Pa u trenucima kad tadašnji sjajni urednički dvojac Croatia Recordsa, odnosno tadašnjeg Jugotona, Vojno Kundić i Siniša Škarica nisu znali što bi s novopristiglim materijalom (riječ je o albumu Plavog orkestra, op.a.), da li da to objavljuju ili ne, kad im je bilo onako totalna nepoznanica hoće li to uopće netko slušati i htjeti kupiti, imali su jocker zovi. Đorđe bi li ti ovo poslušao, mi sami ne znamo? Da je Vojno najvjerojatnije rekao da on to ne bi uzeo, Škarica je rekao možda bi uzeo, ali nije siguran onda bi im Novković rekao - alo, ovo vam je petsto tisuća primjeraka. I tako je bilo, bilo je 520", govori mi Nikša Bratoš.
"Njegove su riječi doslovno, pazi hit ti se radi tako da moraš imat u refrenu nešto za što se čovjek može uhvatit. Tim riječima, za što se čovjek može uhvatit. A veli ne možeš ti pisat tvoje prekrasne oči zelene i ovo i ono kaže šta ti je to tu se nema za što tko uhvatit. Veli, ti moraš imat refren, caku u refrenu, nije govorio catch, nego caku Ili fol", pričao mi je tekstopisac Josip Pavičić.
"On je bio baš ono majstor kompozitor, skladatelj koji je mogao pisati dosta različite tipove pjesama. Njega ne mogu vezat uz terminologiju sarajevska škola, jer to nije njegova terminologija, ja bih rekao prije da je njegova terminologija svjetska nekakva škola. U njegovim pjesmama ima, čak i one pjesme za koje su ga podbadali da je ono malo možda dotaknuto područje ajmo reć nekakve turbo glazbe. Čak i on je to meni dobro objasnio, a i ja sam to čuo u njegovim pjesmama, što je i dokazano jer su napravljene i obrade u tim zemljama. On je rekao - ja nisam u tome, ja sam više u Mediteranu, kad imam te izlete gdje je imao sa Severinom Zlato moje, to je Mediteran, Izrael", tvrdi Boris.
Postavlja se pitanje tko je Đorđe, od svih tih ljudi s kojima je surađivao, tko je originalni Đorđe? Većina njegovih suradnika da je najviše Đorđa u pjesmama koje je pisao za Mišu Kovača.
"Ako me ostaviš
Ako želiš kraj
I nebo će plakati
Izgubit će sjaj
Ako me ostaviš
Ne ruši drugo sve
Pusti da vjerujem
Da voljela si me."
"Ta naša pjesma 'Ako me ostaviš', nije u startu napravila uspjeh, kao što u startu nije napravila uspjeh ni Sabolova i Novkovićeva pjesma 'Ostala si uvijek ista'. Đorđe je meni rekao vidiš to je možda najbolja moja pjesma, a ne ide. Ja moram pisati uz svaku pjesmu netko te tajno voli, a ti ne znaš za to, netko te tajno ljubi, a vidiš ovakve pjesme ne idu. Ja dobivam nagrade, ali nema novaca od toga. Tek kasnije, možda deset ili petnaest godina poslije toga, počelo se stidljivo pojavljivati, dok nije Toše Proeski otpjevao to, onda je postalo jako popularno. Mislim, Mišina izvedba je najbolja za mene", govorio mi je tekstopisac Josip Pavičić.
"Pričaš mi o svemu
Hodamo polako
Odavno se nismo isplakali tako
Ostala si uvijek ista
I ove suze na licu tvom
Ostala si uvijek ista
Jedina žena na putu mom
Ostala si uvijek ista."
"Znate, Đorđe je zapravo jako loše pjevao, onako polukarikaturalno, a zbog toga što je radeći za pjevače zapravo imitirao ih na neki način. I onda, on bi recimo sjeo za klavir i počne pjevati kao Mišo. Znao je dosta često raditi pjesme bez teksta, znači samo melodiju i onda bi, da bi tekstopiscima dočarao atmosferu, pjevao recimo ako je mediteranskog tipa pjesma, onda bi on pjevao talijanski, ali to je bilo jedno tri riječi sve u stilu špageti - makaroni, a ostalo je zapravo bila njegova izmišljotina. Uvijek je pjevao engleski, talijanski, španjolski, a to je uvijek bilo tako da jedna riječ ne odgovara tom jeziku, ali je to bilo zaista zabavno i duhovito slušati. Dobro, mi smo se navikli i onda smo to i ozbiljno shvaćali, ali to recimo ovako iz perspektive nekoga tko nije iz te priče on bi umro od smijeha", otkriva način Novkovićevog stvaranja, Vlado Kalember.
"Poljubi zemlju po kojoj hodaš
Jer stare rane djedova skriva
Poljubi zemlju po kojoj hodaš
Ona ti ništa
Ona ti ništa nije kriva."
"Ja se točno sjećam kad sam taj tekst napisao, on je nastao ne iz nekog pukog domoljublja, nego iz jednog razmišljanja o tome tko je sve ispod te zemlje, a mi hodamo po njoj. I ne sjećamo se, rijetko da se sjetimo tih velikana, tih pjesnika, tih ljudi velikih misleći i na svoje djedove i bake, naprosto sam napisao to i to je izgleda bila šifra. Nije rađena po narudžbi, ali je izgleda šifra za uspješan tekst", preskroman je uvijek bio Josip Pavičić.
"Ja nemam više razloga da živim
Ja nemam više čemu da se divim
Ja neću noćas ni za kog da znam
Kad nje već nema
Bolje da sam sam".
"Ja sam počeo shvaćati više da se nešto događa kod njega u tim nekim ajmo reć posljednjim danima njegovog života. Više sam, više sam to vidio nego sa strane fizičkog, jer on je do kraja svog života bio sportaš, bavio se sportom živio je zdravo, nije se na njemu vidio puno, samo je cvikao od doktora, i ja sam takav koji ne voli doktore, ne voli se suočit s tim stvarima", sjeća se Boris.
"Reći ću samo da njegov broj telefona još uvijek imam u imeniku", sa suzom u kutu oko govori Nikša Bratoš.
"S njim niste bili suradnik, bili ste prijatelj. Znači, s Đorđem kad radite onda ste prijatelj, suradnik, partner, protivnik, sve moguće što može biti", kaže Vlado Kalember.
"Ja njegovu prazninu osjećam i danas. Samo je dio mene praznina. A gdje je Đorđe? Ma u vječnosti gdje i spada", uvjeren je Zrinko Tutić.
I za kraj riječi Đorđa Novkovića koje je izgovorio u Lisinskom, primajući Porin za životno djelo: "Posebna zahvala jednoj ženi, supruzi i majci koja je dala logističku podršku dvjema karijerama, mojoj i karijeri Borisa Novkovića. I mi smo zapravo njena djela. Ona se zove Ozana Novković Vranešić."
VIDEO: Venecijanski filmski festival pun je elegancije i glamura: Evo tko su najbolje odjevene zvijezde