Mada se široj publici možda čini da je baš 2020. godina multiinstrumentalista i kantautora J.R. Augusta, pravim imenom Nikole Vranića, on je već godinama na rock-sceni, još kao član grupe Voodoo Lizards, i među najboljima na toj istoj sceni. Nakon pet samostalnih izdanja i mnogih sjajnih koncerata, lanjski prvi “dugometražni” album “Dangerous Waters” ove godine doveo ga je do kritične točke i prepoznavanja medija, dok njegova publika i kritičari na to kažu “znamo ga već dugo”. No, ako domaća “stvarnost” često ide sporije, prema svim pokazateljima može se očekivati da će J. R. August idućih godina predstavljati ključnu figuru domaće scene. Tko god je bio na njegovu koncertu, teško da je izašao, a da nije bio “preobraćen”, a slično će vam se dogoditi i kad preslušate aktualni album “Dangerous Waters”.
Kako se osjećate s pet nominacija za Porin? Ne zato što ih niste zaslužili, dapače, nego zato što je kod nas bilo preoptimistično očekivati ovoliko nominacija, a pogotovo u kategoriji albuma godine? Pa još sa zahtjevnim albumom na engleskom jeziku.
Uopće nisam mislio da ću biti nominiran za Porine, tj. mislio sam da eventualno postoji šansa da ću biti nominiran u kategoriji novog izvođača godine. Prošle godine rasprodali smo gotovo sve koncerte koje smo održali u Zagrebu, a i napokon je izašao taj moj album prvijenac koji sam doslovno sanjao 30 godina i u koji sam uložio apsolutno sve što imam. Također, bend i zbor su u dobroj formi, puno toga smo napravili u 2019., puno koncerata, gostovanja, intervjua... Pa sam mislio da bi zbog toga moj rad mogao biti prepoznat u toj kategoriji. Sve ove ostale nominacije, pogotovo ovu za album godine, nisam mogao ni zamisliti. Ali eto, iako mi je sve to nevjerojatno i čudno, ne žalim se što je moj album na engleskom, “Dangerous Waters”, dobio toliko pažnje. Što se mene tiče – i zaslužio je!
Album “Dangerous Waters” dugo ste pripremali, imali ste pet odličnih EP-ja prije njega, kao da niste htjeli brzati?
Nije da nisam htio brzati, nego jednostavno nikad nisam imao dovoljno novca da snimim dugosvirajući album na način na koji sam to zamislio. Zbog toga sam u dvadesetima snimao kratke albume na kojima sam eksperimentirao sa stilovima i temama. To isto namjeravam raditi i u budućnosti sa svim svojim dugosvirajućim albumima.
Čini mi se da još uvijek želite ići stepenicu po stepenicu, mada je uspjeh sve veći i sve više ljudi vas prepoznaje. Recimo, čudno mi je da ste nakon ovoliko nominacija i priče po medijima za idući koncert 16. travnja odabrali Sax? Odmah nakon vašeg koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu razgovarao sam s nekime da bi bilo očekivanije da ste odabrali Tvornicu kulture, jer možete očekivati puno više publike?
Istina je da želim ići stepenicu po stepenicu i najdraži su mi koncerti u manjim klubovima jer je atmosfera između nas na bini i publike vrlo prisna, čuje se svaki uzdah i lako je čitati poruke koje si međusobno šaljemo. Što se Saxa tiče, taj je koncert dogovoren još najesen prošle godine tako da je to razlog što nismo bukirali neki veći klub. Iako, mislim da nema žurbe, ljudi misle da ima, ali nema. Bitno je da mi dobro sviramo i da ljudi žele doći na naš koncert upiti svu čaroliju koja se događa kod proizvodnje zvukova i izmjenjivanja emocija uživo. Za jesen u Zagrebu imamo u planu nešto fenomenalno, ali o tome još ne želim govoriti.
Nastupi uživo bili su vaš dolazak do publike koja je prepričavala što je doživjela, i drugi put dolazila u još većem broju, od Saxa do Kinoteke, Vintagea i drugih prostora. Hoću reći vaš uspjeh i “rast” proizvod su ozbiljnog rada, niste se pojavili odjednom kako neki sada misle. Koliko su ti nastupi važni?
Jako. Otkad nastupam u formaciji sa zborom i bendom, a odnedavno i s gudačkim kvartetom, na svakom koncertu sam u sedmom nebu. Nevjerojatno dobar osjećaj je svirati svoje pjesme s još dvadesetak ljudi na pozornici. Još kad oko sebe imate tako dobre glazbenike i ljude kakve imam ja... Mah, to je takav užitak da nemam pravih riječi kojima bih to opisao. U prošlosti nisam baš volio previše nastupati uživo, bilo mi je draže raditi u studiju, ili još draže – pisati pjesme, doma, sam za klavirom. Danas volim svaki od ta tri ključna elementa i trenutačno ne znam koji od njih volim više.
Neki naši rock-glazbenici prirodno pišu na engleskom jeziku, pa i vi. To često zna biti hendikep za dolazak do šire publike, mada ta ista publika voli svjetska imena koja su lošija od naših bendova koji pjevaju na engleskom. No, vi ste i profesor engleskog jezika, kako gledate na tu situaciju i imate li ikakve pjesme na hrvatskom?
Da. To je zanimljiva pojava. Mislim da se ne trebamo ograničavati ni u kojem smislu kad je riječ o glazbi. Glazba je tu da nam pruži ono što ništa drugo na svijetu ne može. Jezik je tu manje bitan, bitno je da ga slušatelj razumije, iako niti to nije presudno. Ja sam odlučio pisati na engleskom jeziku jer želim da moju poruku razumiju svi ljudi na Zemlji. U prošlosti sam pisao na materinskom jeziku, a i u zadnje vrijeme sam napisao nekoliko pjesama na hrvatskom, ali trenutačno ne osjećam potrebu pjevati na njemu. Kako god, volio bih pisati pjesme za druge izvođače s naših prostora koji su mi kul, a možda jednog dana i ja izbacim nešto na hrvatskom, ne znam.
Kako ste počeli u Zaboku? Kad ste shvatili da se profesionalno želite baviti glazbom, da ste kantautor koji ima što reći, i to nešto jako dobro?
Oduvijek sam znao da je moj poziv glazba. U Zaboku sam započeo svoju osnovnu glazbenu školu sa 6 godina. Već s 12 svirao sam gaže u restoranu u kojem je radio moj tata, a s 14 sam osnovao svoj prvi bend. U gimnaziji sam svirao u jako puno različitih bendova, a kad sam krenuo na fakultet, taj broj se i povećao. S dvadeset godina, dok sam se spuštao s groblja u Krapinskim Toplicama, doživio sam čudan osjećaj u prsima koji sam ja iščitao kao znak da je vrijeme da napustim sve bendove u kojima sam do tada svirao i da se potpuno posvetim autorskoj glazbi, da krenem u nepoznate vode. Nekoliko godina koje su prethodile tome obilježile su i ovile život cijele moje obitelji u crno. U razmaku od nekoliko godina umrlo je nekoliko meni vrlo bliskih članova obitelji. Zbog svega toga nisam puno svirao, ali se sve to taložilo u meni. Oduvijek sam ja radio nešto svoje, ali nikada se nisam tome previše posvećivao. Kada sam napokon 2011. dao otkaz u svim bendovima u kojima sam svirao i smislio ime J.R. August, mogao sam početi. No, već na samom početku, kao da me muzika htjela testirati, upao sam u duboku depresiju, razdoblje koje mi se sada čini da se događalo nekom drugom, a ne meni, gdje sam zbog činjenice da mi je proces pisanja pjesama na engleskom bio nov i zbog svega što je isplivalo na površinu od onoga što se taložilo u meni zbog gubitaka bliskih ljudi, napisao vjerojatno 200 pjesama, samo 100 komada u razdoblju jednog ljeta. Tada nisam razmišljao ni o čemu drugom osim o želji da dođem k sebi, da mi bude bolje, lakše, a muzika i pjesme su bile tu da me pročiste i iz tame dovedu na svjetlo.
Zabok je odmah do Zagreba, ali vjerojatno je trebalo više upornosti nego ovima u centru Zagreba, na asfaltu kojima su klubovi, mediji i poznanstva s novinarima na dohvat ruke? Volite reći i da ste introvertan, što se na pozornici ne osjeti.
Prednost mog života u Zaboku je to da mogu živjeti u tišini i miru, na selu, a opet, za 45 minuta biti u centru Zagreba. Oduvijek sam živio na taj način. Volim tiha mjesta, ondje si najbolje čujem misli. Gradovi su mi uvijek bili pomalo odbojni, iako sam se zbog prirode posla naučio funkcionirati i u njima. Jesam, introvertna sam osoba, ali sam, također zbog prirode posla, naučio biti ekstrovert. Volim reći da sam priučeni ekstrovert. Drago mi je da na pozornici do izražaja dolazi moja ekstrovertna strana, jer i sam volim takve ljude vidjeti na pozornici. Kad sam sam sa sobom ili u krugu najbližih prijatelja i obitelji, kada ne trebam nikoga zabaviti, tada sam pravi introvert i ponekad iz mene treba izvlačiti riječi i rečenice.
Zovu vas “najboljim ribičem među kantautorima i najboljim kantautorom među ribičima”, kako je došlo do toga? Je li pecanje čekanje ribe kao što je i skladanje čekanje pjesme?
Haha! Ne znam, netko je to provalio i sad je, čini se, ostalo. Pecanje, pogotovo mušičarenje, tip ribolova kojim se bavim, zapravo je vrlo slično pisanju pjesama. Ponekad se trebaš jako truditi da uloviš samo jednu ribu, odnosno da napišeš samo jednu pjesmu, a ponekad uloviš puno riba i pjesama u kratkom periodu. Vještina pisanja pjesama, kao i vještina mušičarenja, nešto je što čovjek može naučiti, ali nikada sa sigurnošću ne može reći koliko veliku ribu će uloviti, odnosno koliko dobru pjesmu će napisati.
Kako se sjećate suradnje s Voodoo Lizardsima? U jednom trenutku krenuli ste prema inozemstvu, snimili album s Jimmyjem Ripom koji je producirao najbolji solo-album Micka Jaggera “Wandering Spirit”. Snimali ste i s pratećim pjevačem Rolling Stonesa Bernardom Fowlerom, koji je zbog vas došao i na koncert u Tvornicu kulture? Koji je bio razlog raspada benda?
Da. Jimmy i Bernard bili su jako kul! Tad sam se svima hvalio da pjevam prateće vokale pratećem vokalu The Rolling Stonesa! Haha! Moje je mišljenje da su Voodoo Lizardsi bili jedan od najboljih rock’n’roll bendova koje je naša regija ikada imala. Njegov tadašnji frontmen, Zack Dust, bio je moj uzor, od njega sam učio pisati pjesme na engleskom jeziku, on me 2010. dvaput odveo u L.A. i njegova hrabrost inspirirala me da i sam počnem pisati pjesme na engleskom jeziku. Raspad benda ne mogu komentirati jer ne znam točan razlog. Ja sam pet godina mlađi od njih pa sam ih tada, s 20, gledao s divljenjem i učio na njihovim greškama. Kad su se oni raspali, ja sam nekako svjesno odlučio da ne želim više svirati ni u jednom bendu, već da se želim oslanjati samo i isključivo na sebe. Vidio sam koliko je teško uskladiti želje i potrebe više ljudi koji su na okupu zbog istog cilja.
Komičar Ivan Šarić odgovorio je na naša brzopotezna pitanja.
Jednu od vaših najranijih pjesama, “Man With The Magnificent Mind”, Coldplay su 2012. uvrstili na svoj popis glazbe koju slušaju i podržavaju, kako je išla ta priča i jeste li se dobro osjećali?
Tada sam bio u dubokoj depresiji, nisam imao ništa osim te pjesme. Nisam imao ni bend, ni zbor, ni ljude s kojima sad radim i koji su mi dragi, kojima vjerujem. Jedini tko je tada radio sa mnom bio je Luka Smuk, moj dugogodišnji prijatelj i fotograf, koji mi je snimao spotove za taj moj prvi EP “Change of Seasons”. Sva ta medijska pažnja tada mi uopće nije odgovarala jer kad se boriš s depresijom, ne želiš biti u društvu drugih ljudi, a pogotovo ne na način na koji se to događalo meni. Nisam znao što da radim u toj situaciji, ali drago mi je da sam samo nastavio pisati i objavljivati pjesme i kratke albume, te na kraju pobijedio depresiju. Danas na sve to gledam s potpuno drugog gledišta. Drago mi je što sam u zadnje vrijeme dobio još jednu priliku da se predstavim širem krugu ljudi. Znam da se druge šanse rijetko događaju, ali znam i da sam se naradio ko konj i da sam je i zaslužio.
Uspjeh u inozemstvu je mokri san mnogih, ali ni Nijemci, Talijani ili Francuzi, s puno više uloženog novca u svoje izvođače, ne postižu često uspjehe na zatrpanom i velikom anglosaksonskom tržištu. Jeste li imali kakve planove o pokušaju proboja vani?
Moj cilj oduvijek je bio da mi muzika dođe pred uši svih ljudi koji bi je htjeli čuti. Samim tim htio bih i europsku i svjetsku karijeru. To su veliki snovi, ali ja oduvijek sanjam veliko. Imamo neke planove za Njemačku, Veliku Britaniju i Skandinaviju, ali za 2021. Sad treba odsvirati sve što se može u regiji.
Kod nas je česta situacija da rock-bendovi ne rastu dovoljno brzo, mnogi čekaju desetak godina do Tvornice ili malog Doma sportova. Pop-glazba je svuda u svijetu po defaultu popularna i ključan dio tamošnje kulture kojim se hvale i Britanija i Amerika. Kod nas je rock-glazba na periferiji nacionalne kulture, mada imamo autore koji su svjetska klasa?
Da, težak je to kruh i nije čudno što neki, nakon godina i godina rada odustanu jer ne znaju kako dalje. Mislim da ne postoji recept za uspjeh u polju glazbe. Mislim da to čovjek treba raditi dokle god misli da treba, dokle god ima energije i osjeća potrebu da to radi. Ako se poklopi da njegova, njezina ili njihova glazba dirne dovoljan broj ljudi... Ja znam da se ne bih mučio ovako kako se mučim zadnjih sedam-osam godina da ne osjećam nevjerojatan unutarnji poriv da to radim. Sve više osjećam da sam samo sluga glazbi, a kažem, oduvijek sam znao da je to moja svrha u ovom životu. Jako puno patim zbog glazbe, ali na kraju dana glazba je ta koja me regenerira, okrepljuje i daje nadu u bolje sutra.
Izgleda da možete stabilno prigrliti svoj rastući uspjeh, da ste svjesni da je to logična posljedica i da je dobro da vas čuje, sluša i poznaje sve više publike? Da to nije “prodaja”, nego zaslužen uspjeh?
Da. Ne sramim se ničega, nitko me nikada nikamo nije “gurao” niti sam to radio ja sam. Oduvijek radim ono što je u skladu sa mnom i zato me veseli ovaj mali uspjeh. Znam da sam na pravom putu i da ljudi koji me slušaju i prate nisu tu usput i ponekad nego s razlogom i na duge staze.
Zgodno se poklopilo da vaša diskografska kuća Croatia Records podržava to što radite, evo vidimo da su i snimali koncert u Glazbenom zavodu, to mi se čini vrlo profesionalno, jer ulažu u ime koje može dobaciti još i više, a vrijedi po najstrožim kriterijima. Jeste li zadovoljni?
Jako. I jako mi je drago da to mogu reći jer se sjećam kako čudno sam se osjećao kada sam se prošle godine vratio doma i sjeo za klavir nakon što sam s njima potpisao ugovor. Nije lako dati cijelog sebe nekome drugome, pogotovo ne najvećoj izdavačkoj kući u regiji nakon što si sve radio apsolutno sam godinama. Moje pjesme i moja muzika su mi uz obitelj i prijatelje najvažnija stvar na svijetu, a oni se stvarno lijepo ponašaju prema njima, a time i prema meni. S druge strane, oni su također riskirali time što su odlučili prvi put krenuti s kantautorom na engleskom jeziku, ali sada i ja i oni znamo da nismo pogriješili.
Pretpostavljam da imate puno novih pjesama, tri nove premijerno ste odsvirali i u Glazbenom zavodu. Kakvi su vaši planovi, možemo li očekivati idući album u dogledno vrijeme ili neke druge projekte?
Drugi studijski album planiram za sljedeću godinu, a ja sam po tom pitanju apsolutno opušten jer mi taj album stoji doma u ladici. I to ne samo taj, nego i desetak drugih. Onaj period depresije dao mi je i više nego dovoljno pjesama za sljedećih deset godina.
J. R. August je scensko ime, JohnJohn Raven August, svojevrsni alter ego, imate li planova s vremenom raditi u nekim formama i kao Nikola Vranić?
Prije sam J. R. Augusta i Nikolu Vranića držao svakog na svojoj strani – prvog za muziku i pozornicu, a drugog za svoju obitelj i bliske ljude. Danas mi je drago da su i prvi i drugi postali samo ja.