Drago Diklić Fiko živa je legenda hrvatske urbane glazbe. Početkom godine u Hrvatskom glazbenom zavodu proslavio je 80. rođendan i 65 godina muziciranja. Tražila se ulaznica više. Sada se već veseli koncertu koji će 22. rujna održati na svom voljenom Trnju, ali i redovito igra bridž u Društvu Zagrepčana Kerempuh u Ilici koje je osnovao prije 18 godina.
Razgovarali smo u srijedu kada je Diklić prijepodne bio na posljednjem ispraćaju svojeg gimnazijskog kolege i prvaka Komedije Borisa Pavlenića. Već na početku razgovora Diklić me zapitao znam li zašto nije dobio Nagradu grada Zagreba, a riječ je o kompletnom muzičaru u čijem se skladateljskom opusu izdvaja pjesma “Zagreb je najljepši grad”. Naravno da nisam znao zašto ga je izbjegla nagrada koju je odavno zaslužio.
– Nagradu grada Zagreba nisam dobio jer je u skupštinskoj komisiji bio Slavko Degoricija koji je rekao da Diklić ne može dobiti nagradu jer je Srbin i pravoslavac i jer je pjevao četničke pjesme. Da je rekao samo Srbin i pravoslavac, to bih mu još oprostio iako sam ja katolik i Hrvat, ali da sam pjevao četničke pjesme? Pa što su onda moje kajkavske popevke? Čime se sve ti ljudi zločesti služe? Moj je otac bio pravoslavac i Srbin, ali iz miješanog braka. Moja baka bila je Hrvatica, a djed je bio Likota. Otac je bio iz Orlovca pokraj Otočca, a Degoricija je iz obližnjeg Kompolja. Znam po priči da su slavili sve moguće slave, jedne i druge, a Degoricija je volio kartati. Moj ga je otac, inače odličan kartaš, možda opelješio pa se išao svetiti na meni.
A što se Bandića ništa ne pita za Nagradu grada Zagreba?
Pita se i njega, ali Degoricija je stalno sjedio kod njega u uredu. Pa sam ja umjesto Nagrade grada Zagreba dobio plaketu jednom, pa drugi put, kao utješnu nagradu.
A vi ste napisali i onu prekrasnu pjesmu “Zagreb je najljepši grad”?
I ne samo to. Pa tu su i one zagorske, “Gde si sad, moj prijatelj”, “Zagorje moje, tak imam te rad”, “Domovino moja lijepa”... To su sve, znači, četničke pjesme. A ako su to četničke pjesme, onda su Zagorci četnici. Sramota. Mi smo žalosno društvo. Bez kriterija. To se pokazuje iz dana u dan.
Vi ste pojam Purgera?
Hvala Bogu. To sam uvijek bil. Uvijek sam bil Trnjan.
A onda u biografiji piše da ste rođeni u Sinju. Može li se biti purger ako niste rođeni u Zagrebu?
Gabi Novak rođena je u Berlinu. Ivica Krajač, zagrebački dečko isto kao ja, rođen je u Beogradu. Ne možete birati gdje ćete biti rođeni. Pa ima rođenih Zagrepčana koji doslovce mrze svoj grad. Što to uopće znači rođen u Zagrebu?
U vašem Društvu Zagrepčana Kerempuh uveli ste zanimljivo pravilo za članstvo?
Član može biti svatko tko se smatra Zagrepčaninom i tko u Zagrebu živi deset godina. Ako netko veli da je Zagrepčanin, zašto ne bi bio član Društva Zagrepčana.
Zar Zagrepčana ima tako malo da moraju imati i svoj klub u Zagrebu?
Imamo dva kluba ili, točnije rečeno, tri. Tu je i Degenov klub, koji isto nije rođen u Zagrebu, ali njih ima manje. A u našem društvu Zagrepčana ima 700 članova. Doduše, svake godine netko “kihne”, pa ih možda ima manje.
Našao sam podatak da ste s pjesmom “Još samo večeras” 1963. bili na Zagrebačkom festivalu kada ste dobili nagradu Večernjeg lista kao neku vrstu utješne nagrade.
To je bila nagrada stručnog žirija Večernjeg lista kojem je predsjednik bio Nenad Turkalj. Pjesma sama po sebi nije ušla u finale, ali je bila izvedena zbog nagrade Večernjeg lista, da bi do današnjeg dana ostala hit.
Tko je pisao tekst za tu pjesmu?
Ja.
Znači tu ste kantautor. Ali imali ste i tekstopisce za neke pjesme?
Najviše sam surađivao s Ivicom Krajačem, a dvije pjesme napisao mi je Drago Britvić. Jednu Mišo Doležal. “Još samo večeras” napisao sam u Wengenu 1962. godine.
Jeste li skijali?
Ma ne. Bilo je to ljeto. Pokojni moj kolega Milivoj Körbler došao je baš iz Njemačke i na špici kod Dubrovnika rekao mi: ”Ajde, Fiko, ideš u Wengen sa mnom na jedan angažman”. “Tko još ide?”, pitam. “Samo ti i ja. Ja ću svirati klavir i bubnjeve, ti violinu i saksofon”. To mi je bio jedan od ljepših angažmana u životu. On je pisao pjesme za Zagrebački festival, pa mi veli da i ja napišem neku pjesmu. Bila je tamo jedna zgodna Talijanka. Bila je to zgodna romansa. Otac joj je bio tvorničar kablova. I kada je odlazila doma, rekla je: “Anchora stasera”. Sljedeći dan ja sjedam za klavir i krene pjesma “Još samo večeras”, koju sam napisao za pola sata. I pjesma je ostala. Miljenko Prohaska napravio je fenomenalan aranžman za koji je uvijek govorio da mu je najbolji vokalni aranžman koji je napisao.
A pjesma “Opet si plakala”?
To je druga stvar. Tu je bila moja supruga. Ali ja sam tu pjesmu pisao za Deana Martina. A da je on to snimio, ja bih bio milijarder.
Ali pod uvjetom da vam netko ne ukrade autorstvo?
Pa ne može vam nitko ukrasti autorstvo.
A što je bilo s Ivom Robićem i pjesmom “Stranac u noći”?
On je tu koautor. Da nije pristao na koautorstvo, ne bi pjesma ni otišla u svijet. Bert Kaempfert uzeo je tu pjesmu i on ju je obradio. Znači to nije doslovce Ivin glazbeni tekst. Ali ideja je Ivina. Sjećam se, u Njemačkoj smo se našli jednom zgodom i Ivo meni veli: “Vidiš kako sam imao malo sreće, ja sam napravio pjesmu ‘Stranac u noći’ i upravo sam dignuo ček na 197.000 njemačkih maraka”.
Znači on je dobivao tantijeme?
Da. Imao je svoj udio.
Vi ste imali još hitova: “Oprosti, molim te”, “Igra života”... Ali najveći diskografski uspjeh postigli ste starogradskom pjesmom “Teško mi je zaboravit tebe”?
To je bila platinasta ploča.
Kako ste se odlučili pjevati baš taj repertoar?
Ja sam te starogradske pjesme kao klinac pjevao po barovima za lovu. Kao mlad čovjek. Tada je bilo četrnaest noćnih klubova i barova u centru Zagreba. Ritz bar, Medulić bar, Corso bar, Adria bar, Esplanada bar, Palace bar, Beograd bar...
Pa to je bilo kao Kuba prije Fidela Castra?
Ha, ha, ha. A svugdje su svirali živi orkestri. Bilo je i 28 plesnjaka sa živim orkestrima. I klubovi medicinara, književnika... imali su svoje orkestre. Tada je bilo puno glazbe u Zagrebu. Tada nije bilo kuruze u centru grada. Danas možete trube Dragačeva čuti u centru Zagreba. To je nekad bilo nezamislivo.
A kako ste došli baš na “Teško mi je zaboravit tebe”?
Onda su te pjesme pjevali Zvonko Bogdan i Duško Dančuo. Pa sam rekao da bih ja to mogao pjevati, ali malo modernizirano. Tako sam napravio aranžman za “Teško mi je zaboravit tebe” i za “Hladan vjetar poljem piri” za moj bend Profesionalce. Meni je to bila čista zafrkancija, a to je postao hit hitova.
I danas se to pušta u emisijama s glazbenim željama. Čudno da se ploče nisu izlizale?
Nekoliko komada koje ja imam doma nije se izlizalo. Ali moja tvrtka Alta to je objavila kao CD. To je i bio početak moje firme Alta koja i danas postoji.
Vi ste surađivali i s grupom Svadbas za film “Blagajnica hoće ići na more”?
Tu smo obradili pjesmu “Moja draga”, ali to nije moja, nego pjesma Stipice Kalogjere, a tekst je Ivice Krajača. Ja sam tu pjesmu snimio kao pjevač. A dečkima iz Svadbasa to se svidjelo, napravili su svoju verziju, a ja sam je otpjevao. U tom filmu sam i glumio, i to samog sebe, a to je najteže. Ne znaš hoćeš li ispasti bedast ili pametan.
Vi ste 1969. htjeli osnovati i sindikat za estradne umjetnike?
Da, ali kasnije su to mlađi dečki pretvorili u Glazbenu uniju, ali ona se o muzičarima ne brine gotovo ništa. Kada pogledate Američku glazbenu uniju, to je institucija koja praktički može izabrati predsjednika. To je golem pogon. Ali kod nas se to nije dogodilo. Kod nas nije riješen odnos umjetnika i televizije. Kada u Americi neki umjetnik nastupa na TV-u, to su enormni honorari, jer muzičkih emisija bez umjetnika nema. A kod nas uzmite Krapinski festival na kojem sam nastupao mnogo puta. Zove me njihov direktor i veli, mi bismo voljeli da ti nastupiš u Krapini. Imaš pjesmu? Ja velim da imam pjesmu, jer imam pjesme koje nisu objavljene. I pitam koliki je honorar. A direktor veli da nema honorara. A ja mu velim: “Dobro, ako nema honorara, nema pjesme”. Glazbena unija trebala bi reći da to tako ne može. Da se ne može nastupati bez honorara.
A tantijeme ZAMP-a?
To funkcionira. To nije ništa novo. Autorska prava u svijetu se naplaćuju od kada postoji autorstvo. Tome se čude samo kod nas.
Vi ste kao dijete počeli svirati violinu kod uglednog profesora i skladatelja Stjepana Šuleka. Zašto niste ostali klasičar?
– Ja sam bio klasičar. Ali na mojoj maturalnoj zabavi svirao je jedan simpatičan orkestar koji je izvodio popularni jazz, dixieland... Pjevao je Jimmy Stanić. Ja sam u programu na tom koncertu svirao violinu. U prvom redu sjedili su direktor škole i nekoliko ljudi, a sva ostala raja čekala je da ja prepilim tu violinu i da krene zabava. Jimmy je pjevao “Mladi poštar to sam ja”, to mu je bio veliki hit i to se meni jako svidjelo. I ja sam rekao da se moram uključiti u to, ali u to se nisam mogao uključiti svirajući violinu. Pa sam posudio neki trombon, pa saksofon, pa počeo i pjevati. Kada su me stariji dečki vidjeli, rekli su opet je došao ovaj fiktivac...
Jesu li vas roditelji pustili iz klasičnih voda? Mama vam je doduše pjevala na Hrvatskom krugovalu?
Mama je pjevala s Andrijom Koncom, i to ondašnje šlagere Nenada Grčevića i drugih. Njenih snimki nema, a Koncovih ima samo nekoliko. Šteta. A što se tiče prijelaza, mama nije baš mogla utjecati na moje odluke, ali nije bila nesretna mojim izborom. Ona je htjela da ja budem violinist i istodobno liječnik, ali prije svega violinist. Prof. Šulek rekao je: “Dragec mora svirati violinu”. Ja sam nešto i obolio na pluća pa sam pauzirao, ali Šulek je rekao da ću odlično svirati violinu bez obzira na to. U meni su gledali nekog novog Paganinija. Ali, ja sam po prirodi bio malo lijen. A saksofon mi je bio odlično rješenje. S njim se moglo šarmirati. Svirati na plesnjacima. I tako sam otišao u Njemačku. U Frankfurtu su već svirali Zvonko Skerl, Stipica Kalogjera, Dražen Boić. Jadran bend zvao se njihov bend. I pokojni Ico Kelemen s trubom i ja došli smo na zamjenu Boiću i Kalogjeri koji su kupili aute i vraćali se doma. Meni su dečki kupili bariton-saksofon, najjeftiniji. Pa sam ga za tjedan dana već svirao u bendu.
Jeste li vi ušli do kraja u jazz? Jeste li se mogli još jače specijalizirati za jazz?
Ušao sam, kako ne. Kao instrumentalist nisam uvijek bio totalno u jazzu, ali ja sam svirao s Hansom Kollerom i Albertom Mangelsdorffom u Njemačkoj. To je bio jedan segment kad smo svirali jazz, ali kod mene je prevladao vokal.
Jeste li ikad imali problema s glasnicama?
Da kucnem u drvo, nisam. Bio sam kod profesora Zlatka Šira na nekoliko sati. Ja pjevam na krunerski način, kao Sinatra. Dakle, to su pjevači koji pjevaju kao da govore, ne moraju se naprezati. Kruneri pjevaju pričajući. Profesor Šir rekao mi je da mi ne trebaju satovi pjevanja jer neću pjevati operu, a pjevati znam.
Jeste li slušali Sinatru uživo?
Jesam, u Frankfurtu. Nata Kinga Colea slušao sam u Stockholmu. Poznavao sam sve te njihove aranžmane.
Vi ste htjeli dovesti i Toma Jonesa u Zagreb?
Točno. Pa ja sam 1971., kada sam preuzeo Zagrebački festival, doveo Mango Jerry koji je bio broj jedan u svijetu, bend s najviše prodanih ploča, prodali su ih te godine sedam milijuna. Pa sam doveo Juicy Lucy, dakle engleske velike grupe. Pa i Karela Gotta.
Dugo ste vodili taj festival?
Četrnaest godina. Nije to jednostavno. A te 1971. cijeli Zagreb bio je festival.
U Leksikonu YUmitologije jako vas hvale, ali vas i kritiziraju jer ste se željeli kandidirati za hrvatskog predsjednika?
Ma bilo je to u vrijeme kada je Mesić bio predsjednik. Krajem prosinca u Hrvatskom društvu skladatelja imamo domjenak gdje su me predlagali za predsjednika Društva. Negdje u dva u noći netko je rekao da me treba kandidirati za predsjednika države. Ja sam odmah, u zezanciji, održao predsjednički govor, ali tamo je bio jedan simpatični novinar koji je pratio Bijenale i objavio u Hini vijest da se Drago Diklić kandidirao za predsjednika države. Ujutro me zove jedan čovjek i pita gdje može potpisati kandidaturu. Kasnije me zove stariji sin i veli mi: “Odlično stari, ideš za predsjednika države”. Onda sam se izvukao i rekao da supruga neće mijenjati stan u Zapruđu za Predsjedničke dvore. Poslije su mi iz agencija za rejting rekli da sam mogao ostati i da bih bio najmanje četvrti. A da sam bio četvrti, dobio bih najmanje pola milijuna kuna.
Bilo bi onda novca i za Toma Jonesa?
Da. A moji prijatelji rekli su mi da bi imali za piće, i to za nekoliko godina.
Ima li ljubomore u glazbenim krugovima?
Kako ne. Ali mene to nije zanimalo. Ja sam vodio i više bendova, što manjih, ali i big bendova. Uvijek sam radio ono što me veselilo i moja supruga veli mi da sam došao s Marsa jer mi sve što zamislim uspije. Imao sam big band čije su snimke do danas među najboljim snimkama big bendova ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji. Jer moj big band bio je sastavljen samo od najboljih muzičara. A svi ostali big bendovi imaju svoje stalne članove, a to ne moraju biti oni najbolji.
Koliko glazbenici danas napuštaju Hrvatsku?
Mislim da to i nije čest slučaj. Nekada su u Jugoslaviji samo muzičari mogli izaći van, jer tko njih šljivi... Nogometaši nisu smjeli izaći do 27. godine, a to bih uveo i danas. Tada bismo imali dobre klubove i u našoj ligi.
Zadnjih godina jako ste angažirani oko bridža?
Predsjednik sam Zagrebačkog bridž saveza i osnivač Akademije bridža. Bridž je pokret u svijetu. To je druga disciplina za vježbanje mozga, a prva je učenje stranih jezika. Igrači bridža u prosjeku žive sedam godina dulje od običnih smrtnika jer je mozak stalno u funkciji i stalno radi. A dok mozak funkcionira, čovjek živi.
Zanima li vas bridž više od glazbe?
Pa sada sam u seriji koncerata. Ovaj mjesec imamo nastup u Trnju 22. kod Močvare. Imat ću i koncert u Varaždinu, Karlovcu...
Imali ste nedavno i nastup u Ljubljani?
U proljeće. U Ljubljani nisam bio 30 godina. Nastupio sam u zgodnom jazz-klubu koji je bio krcat, a na kraju koncerta bile su ovacije. Jedna gospođa rekla mi je: “Ja čekam da zapjevate ‘Se bum zapil’ koju sam slušala u A strani”.
A kako je nastala ta pjesma?
Nastala je zbog mog revolta vezanog za familiju. Autobiografska je. Malo su me izbucali u Poreču i na povratku natrag rekao sam supruzi uzmi papir i piši: “Tak je rekel sused Jura”... Te tri kitice. A ona mi veli da je to najgluplje što sam do sada napisao.
Koje vam je najomiljenije mjesto u Zagrebu?
Moj klub u Ilici. I Glazbeni zavod jer sam tamo i počeo. Žao mi je što više nema kultnih mjesta poput Gradskog podruma. Nema Gradske kavane, nema Mocce koja je bila kultni, prvi kafić u Zagrebu. I BP club je zatvoren, a ja bih na mjestu Bandića to otkupio jer je i to bio kultni klub. Nema ni Lovačkog roga koji je bio kultni restoran.
Imate li danas negdje “stammtisch”?
I nemam. Ne znam nalaze li se danas ljudi u Zagrebu uopće svakodnevno. Ja se nekada petkom s dečkima nađem na Dolcu, ali i to više nije ono što je nekada bilo. Mi smo kao Društvo Kerempuh imali sastajalište u restoranu Kerempuh na Dolcu. Od toga je i nastalo Društvo Zagrepčana.
Kojem ste doživotni predsjednik?
Tak vele.
Dragec Diklić je legenda. Jedan od posljednjih velikih umjetnika i zajebanata u ovom našem, sve tužnijem gradu. Neke njegove pjesme će se slušati i pjevati uvijek.