Ususret “polujubilarnom” 65. Zagrebačkom festivalu – koji se održava 26. siječnja u dvorani Kornati kompleksa City Plaza Zagreb, bivši Hypo centar – poučno je i zanimljivo podsjetiti se na početke i razvoj najstarijeg domaćeg festivala zabavne glazbe.
To prije što se 14. travnja u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvara velika izložba “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost”, o razdoblju između 1958. i 1971., dekadama u kojima je Zagrebački festival napravio svoje prve iskorake u domaći medijski i glazbeni prostor. Podsjetimo, Zagrebački je festival jedan od najstarijih festivala zabavne glazbe u ovom dijelu Europe, održava se neprekinuto od prosinca 1953., pokrenut je samo dvije godine nakon festivala u Sanremu, te dvije godine prije natjecanja za Grand Prix Eurovizije, popularni Eurosong. Tek 1958. nastaje Opatijski festival, pa zatim i Splitski 1960., ključna mjesta dokazivanja domaće estrade i zabavnoglazbene scene, ali Zagrebački je festival bio prvi.
Prvo izdanje Zagrebačkog festivala održano je u prosincu 1953. pod nazivom “Izaberite najbolje plesne melodije 1953.”, u Koncertnoj dvorani Istra, današnjem Zagrebačkom kazalištu mladih, a repriza završnice održana je u dvije večeri i sredinom siječnja 1954. Bilo je to doba kad je dvoje pjevača (te godine Ivo Robić i Rajka Vali) izvodilo sve pjesme u dvije verzije jer je u prvim godinama Zagrebački festival bio natječaj skladatelja, a ne vokalnih solista, premda su upravo pjevačke zvijezde poslije postale njegovo glavno i prepoznatljivo obilježje. Slično će se programsko usmjerenje prema skladateljima na Zagrebački festival vratiti 2014., kad će nova generacija autora opet postati glavni pokretači Zagrebačkog festivala, a pjesme koje potpisuju osnova za izbor vokalnih solista.
U arhivi HDS-a i publikaciji “Pedeset zlatnih godina” u izdanju Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa 2003., u povodu pedesete godišnjice Zagreb-festa (kako se festival zvao od 1984.), mogu se pronaći detalji koji svjedoče o zanimljivim mijenama festivala. Pobjednik prvog iz 1953., prema glasovima publike, bio je skladatelj Ljubo Kuntarić s pjesmom “Ta tvoja ruka mala”, na natječaj za festival stiglo je 108 neobjavljenih pjesama koje su, umjesto autorskog potpisa, prijavljene pod šifrom autora, pa ni žiri koji je odabrao 12 pjesama nije znao o čijim je skladbama riječ.
Godine 1955. skladbe je izvodilo petero vokalnih solista – Rajka Vali, Nino Robić, Anđelina Groh, Zvonimir Krkljuš i Biba Koželj – a o pobjedniku, skladatelju, odlučivala je publika u dvorani koja je na listićima davala ocjenu od 1 do 5. Nakon trećeg festivala 1956. neki skladatelji zabilježili su više od deset tisuća radijskih emitiranja svojih pjesama tijekom godine, a upravo su proboj radija i, poslije, televizije, osim novina, kao masovnih medija za komunikaciju s najširim slojem publike, odigrali ključnu ulogu u popularizaciji festivala. Nakon godine stanke, 1958. na pozornici se prvi put pojavljuju dva prateća orkestra, Orkestar Nikice Kalogjere i Jazz-orkestar Krešimira Oblaka. Uz veterane Ivu Robića i Rajku Vali, na festivalu nastupa i dvoje debitanata, Marko Novosel i Anica Zubović, koji pjevaju jedanaest novih pjesama. Na festivalu pod skraćenim nazivom Zagreb ‘59., prvu nagradu osvaja skladatelj Milutin Vandekar pjesmom “Ljubav ili šala” u izvedbi debitantice, mlade zagrebačke pjevačice Gabi Novak, koja je istu skladbu pjevala u alternaciji s Ivom Robićem. Ujedno, radilo se o prvoj godini da je festival izravno prenosila tadašnja Radiotelevizija Zagreb.
Upravo su na Zagrebačkim festivalima od 1963. do 1970. izvedene pjesme poput himne Zagreba “Zagreb, Zagreb” (Vraćam se, Zagrebe, tebi) u izvedbi Zdenke Vučković, “Moderato cantabile” i “Djevojka za jedan dan” Arsena Dedića, “Balada iz predgrađa” Hrvoja Hegedušića, “Stari Pjer” Ivice Percla i “Još uvijek ne znam neke važne stvari” Ibrice Jusića. Na festivalu 1960. debitirao je Vice Vukov. Savez kompozitora Jugoslavije prvi put dodijelio je prijelazni Srebrni pehar za najbolju skladbu prema ocjeni stručnog žirija, koji te godine osvaja Stipica Kalogjera za pjesmu “Ti si moja obala”. Prva nagrada publike, pak, dospijeva u ruke Vilibalda Čkaleca za skladbu pod naslovom “Meštrovićev zdenac”, skladanu na stihove nove nade među festivalskim tekstopiscima, Drage Britvića.
Privučeni porastom popularnosti zabavne glazbe i pjevačkih zvijezda, u promidžbu festivala Zagreb ‘60. uključuju se i velike tvrtke poput Name, Neve, Nade Dimić i Josipa Kraša, koje u festivalu vide priliku za promociju vlastitih proizvoda. Po prvi put objavljena je i festivalska ploča, a umjesto u maloj Dvorani Istra, festival se te godine održava u većoj dvorani tek otvorenog Studentskog centra. Zagrebu ‘61.trajao je četiri večeri, na festivalu je debitirao mladi skladatelj Alfi Kabiljo, a pored 24 plesne melodije po prvi put u povijesti festivala izvedeno je deset skladbi u konkurenciji šansona. Prvi put osnovan je i press-centar koji je vodio skladatelj Mario Kinel, na festivalu su debitirali Drago Diklić - koji u četvrtak 25. siječnja u Hrvatskom glazbenom zavodu održava koncert “Tamo gdje sam počeo”, u povodu 65 godina na glazbenoj sceni – i Tereza Kesovija. Festival je vodila glumačka trojka Ana Karić, Dunja Rajter i Tonči Vrdoljak, a Jugoton je snimio sve festivalske pjesme i objavio ih na tri LP-ploče.
Za Zagreb ‘63. trajanje je protegnuo na pet večeri, Ivica Šerfezi i Arsen Dedić debitirali su kao izvođači, premda se Dedić pojavio još 1959. kao autor teksta pod pseudonimom Igor Krimov, a prvi put u povijesti festivala nastupio je i vokalno-instrumentalni sastav Bijele strijele. Iduće 1964. u sklopu festivala okupila se skupina desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64., na čijem se koncertu Dedić predstavio skladbom “Moderato cantabile”. Zagrebačku školu šansone, nastalu tih godina, promovirala je skupina autora poput Dedića, Hrvoja Hegedušića, Zvonka Špišića i drugih, koji su djelovanje započeli na margini glavne glazbene struje, jer je za većinu zabavnoglazbenih festivala šansona nudila prezahtjevan sadržaj.
Zagreb ‘66. protekao je u znaku skladatelja Alfonsa Vučere koji je s dvije skladbe osvojio pet nagrada publike. Vučera, inače šef orkestra zagrebačke Gradske kavane, izjednačio se tada po broju festivalskih pobjeda s pobjednikom prvog Zagrebačkog festivala Ljubom Kuntarićem. Najboljom šansonom proglašena je skladba “Kockar” Zvonka Špišića, a od skladateljskih imena na festivalu su debitirali Kornelije Kovač, Zdenko Runjić, Hrvoje Hegedušić i Karlo Metikoš. Na Zagrebu 68. debitirali su pak Ibrica Jusić, Kemal Monteno, Drago Mlinarec i Grupa 220 te sarajevski Pro arte, u kojem je klavijature svirao mladi sarajevski skladatelj Đorde Novković. U konkurenciji šansona pobijedio je debitant Ibrica Jusić s pjesmom “Celuloidni pajac” Pere Gotovca na stihove Zvonimira Goloba.
U njegovoj sjeni ostao je “Stari Pjer”, protestna šansona Đorđa Novkovića u interpretaciji lanjskog debitanta Ivice Percla. Na Zagrebu 69., među ostalima, debitirali su Ljupka Dimitrovska, Nada Rocco te sarajevski sastav lndexi. U natjecateljskom dijelu programa prvu nagradu publike osvojila je skladba Alfonsa Vučera “Bar nešto za laku noć i san”, što je bila je pedeseta Vučerova festivalska pjesma, trideseta koja je osvojila nagradu, a četrnaesta koja je osvojila prvo mjesto.
