Naš Mauro već može u školu! To nam je prvo rekao HRT-ov voditelj i reporter Frano Ridjan kad smo ga nazvali i čestitali mu na rođenju prvog djeteta. Maleni Ridjan s 4100 grama i 54 centimetra rodio se u nedjelju, 16. srpnja u riječkoj bolnici.
- Maleni je sam odabrao ime jer je šest puta s odobravanjem, tj. dizanjem ručica u zrak, reagirao na ime Mauro. Sva sreća da je bio imun na Frankenstein - rekao je u svom šaljivom i dobro prepoznatljivom tonu novopečeni tata i vjerojatno jedan od najvećih pozitivaca na HRT-u. Svoju pozitivnu energiju uspješno prenosi i u domove televizijskih gledatelja, pa ne čudi što je jedno od najomiljenijih tv lica. Bilo da muze kozu, plete ili dirigira – da, sve je to radio pred televizijskim kamerama – Frano to čini toliko srčano da u trenu osvaja sve oko sebe. No, priznao nam je u intervju nije uvijek bilo tako.
Jeste li spremni za najvažniju ulogu u životu, onu očinsku?
Naravno da nisam! Neka se "gazda" navikne od rođenja da tata improvizira, hahahaha. Jako me strah, ali i jako sam sretan. Na dar dobiješ nečiju budućnost i imaš je priliku oblikovati. Odradio sam, visinske pripreme (ugradnja krovnih prozora) i nizinske (slaganje krevetića) pripreme te se nadam da će se i ostalo posložiti kako treba.
Za “Dobro jutro, Hrvatska”, najdugovječniju televizijsku emisiju, nema ljetne stanke, radit će se istim tempom cijelo ljeto. Što to konkretno znači za vas?
Istim? Mislim da je tempo čak i jači. Idemo sve dane u tjednu osim nedjelje, a malo nas je u ekipi, premalo s obzirom na opseg posla. Mi smo jedna od rijetkih redakcija koja ne radi jedino na Božić i Novu godinu. Tako ću se, prema raspredu, pokušati uklopiti u reporterska javljanja i vođenje emisije koliko bude potrebno, jednako veselo, bez obzira na manjak sna i visoke temperature. Nisam baš ljetni tip.
Javnosti ste vrlo simpatični, što zbog ležernosti s kojom odrađujete voditeljsku ulogu i javljanja uživo, što zbog pozitivne energije kojom zračite? Je li ta pozitiva vaša formula uspjeha?
Hvala na komplimentima. Kad već nisam najseksi i najpoželjniji, neka sam barem simpatičan. Treba biti zadovoljan s onim što život nosi. Za prve bih kategorije trebao puno više gladovati i voditi brigu o izgledu. Genetika je učinila svoje, pa simpatičnost i energija nadomjeste razliku. Moji gledatelji kažu da ih privučem tom pozitivom. Lijepo je to čuti. Kad su svi nekako negativni, onda ja moram kontra. Pozitiva bi trebala biti jedina formula u našem poslu. Mi smo tu da uveseljavamo, ne da ubijamo u pojam. Iako je ovo drugo mnogo lakše. Ja ne znam lagano.
Je ste li ikada doživjeli žestoke kritike na svoj rad? Pripremajući se za intervju, nisam ih pronašla...
Naravno. Većinom od onih koji o mom poslu nemaju previše znanja i kompetencija, potom onih koji bi to htjeli raditi kao ja, ali ne znaju i ne mogu te onih koji jednostavno žele napakostiti. Godinama je to trajalo. Često prve pretrage na internetu budu negativne, ali mi tvrdoglavi izborimo se za promjenu. Kod mene je ono najbolje u našem poslu ovo: polovica te voli, druga polovica napada na razne načine, ali znaju me i spominju. Neki do drugog koljena, a neki od srca.
Kako ste se zarazili novinarstvom? Kako je započela vaša karijera? Tko vas je otkrio?
Novinarstvom kojim sam se zarazio čitajući knjige i gledajući TV ne mogu se u našoj zemlji baviti, pa sam od toga na vrijeme odustao. Naime, jedino pravo novinarstvo koje donosi strast jest ono istraživačko, a time se teško baviti u maloj zemlji u kojoj svi o svima ovise i u kojoj je neovisnost medija nekad samo slovo na papiru i sintagma kojom se hvalimo. Zbog toga sam odabrao nešto između novinarstva, voditeljstva i zabave. U televizijskom svijetu otkrila me moja prva urednica “Parlaonice” Maja Filjak Bilandžija, ali sam postao poznatiji kad mi je priliku pružila Vesna Karuza, nekadašnja voditeljica projekta “Dobro jutro, Hrvatska”. Nitko od kolega nije htio pristati raditi nešto novo, pa je rekla: “Hajde ti.” Nije baš tako loše ispalo.
Od svih projekata na kojima ste dosad radili, koji vam je najdraži i zašto?
Svi su mi bili dragi. Jako sam uživao radeći putopis od Zagreba do Zadra kroz prekrasne dijelove Hrvatske u kojima sam usput zastajao. Naravno, reporterski dio posla u “Dobro jutro, Hrvatska” uvijek mi je veselje i novi izazov. Moja je velika ljubav radio, pa su mi i radijski projekti jako dragi. Moram dodati da istinski uživam raditi uživo s publikom na različitim događajima koje imam prilike voditi. Onda moj posao ima puninu, jer uživo pred publikom nema muljanja. To je jasno, iskreno i napeto. Mora se puno improvizirati. To je prirodnije i nije namješteno.
Spomenuli ste kako ćete se tijekom ljeta javljati u novu, ljetnu emisiju HRT-a “Ritam života”. O čemu je riječ, kako su vas uklopili u koncept?
Zamolili su me kolege da popratim jedno zanimljivo događanje koje uključuje turiste, magarce i natjecanje. Pristao sam. Nadam se da će me uklopiti u emisiju jer onda prelazim u kategoriju “Frano od jutra do sutra”. Sva sreća da to neće biti prečesto. Treba misliti na zdravlje onih kojima se ne sviđa ono što radim.
Imam dojam da ste svoj na svome baš kad vas pošalju na teren. Jesam li u pravu?
U potpunosti ste u pravu. Odlično zapažanje.
Kako se snalazite u nepredviđenim situacijama koje dolaze s terenskim radom? Ispričajte nam neku anegdotu.
Tu sam doma. Ne volim predvidljive situacije i pridržavanje unaprijed dogovorenih normi. To je dosadno, negledljivo i to gledatelji primijete. Što se terena tiče, bilo je svega. Od mužnje koza, ritmičke gimnastike, lovljenja riba, šivanja, pletenja, dirigiranja. Sve to smatram dijelom posla, pa ne izdvajam ništa posebno.
Sa svojim mentorom Vojom Šiljkom svojedobno ste organizirali prvi izbor za Miss radija, što je bio, recimo to tako, pomalo pomaknut projekt. Izabrati misicu na neviđeno... Vozili ste se i u invalidskim kolicima kako biste gledateljima vjerno dočarali sve probleme ljudi s invaliditetom. Postoji li nešto na što nikako ne biste pristali zbog posla?
Moj dementor, kako ga od milja zovem, sjajan je čovjek i autor. Izbor za Miss radija na neviđeno ispao je pun pogodak jer je misica koju je odabrao stručni sud uistinu bila lijepa žena. Sa Šiljkom bih radio sve, čak i dosadan, često vrlo nekreativan informativni program. Onda bi ga netko i gledao. Vožnju u invalidskim kolicima neki su osudili, većinom oni koji nisu u kolicima, ali ja sam poruku poslao. Šteta što poruka vrijedi samo jedanput godišnje, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Jedino na što ne bih pristao zbog posla jest da nekome učinim nešto nepravedno za bolju priču.
Gdje se vidite u televizijskom poslu za 10-ak godina? Maštate li o vlastitom projektu? I možete li se zamisliti u ulozi voditelja središnjeg dnevnika?
Vidim se na šefovskoj poziciji kako bi svi davali 100 posto svojih mogućnosti. Šalim se. Za 10 godina vidim se kao čovjeka iz svačijeg dnevnog boravka u kasnom show programu. Mislim da će onda možda sazrijeti vrijeme za takav projekt. Mogu se zamisliti kao voditelj centralnog dnevnika. Dapače, nedjeljni dnevnik i treba drukčijeg tipa. Dnevnik općenito trebaju voditi ljudi koji imaju osobnosti i stava, dovoljno da zadrže gledatelja uz ekran.
Biste li za sebe rekli da ste radoholičar?
Ne bih rekao. Samo bih si potvrdio tu dijagnozu, ha-ha.
S obzirom na prinovu, ali i radni tempo, hoćete li ovo ljeto uspjeti otići s obitelji na more?
Sva sreća što sam se oženio Krčankom i što će se gazda roditi u Rijeci, pa ću mora ipak vidjeti.
Kako se opuštate u slobodno vrijeme? Što vam najbolje puni baterije?
Što je to slobodno vrijeme? Baterije najbolje puni spavanje, ali malo spavam, pa se orijentiram na drage ljude. Oni me uvijek razvesele i poguraju kad energije ponestane. Dodatnu energiju pruža mi i gledanje u raspored, da ne zaboravim doći pred gledatelje jer imam sreću raditi ono što volim.
Kaj misliš kako je tek otac djeteta sretan