U posljednje vrijeme uronila sam u uznemirujući svijet prevara, laži i virtualnih obmana u kojima nitko nije onakav kakvim se predstavlja, kao i pola mojih i vaših prijatelja na društvenim mrežama. Oko nas svi modificiraju svoj imidž fotošopom, filterima ili lažima, možda ne toliko kao varalica s Tindera, njujorška prevarantica s Instagrama ili start up prevarantica iz Theranosa.
Što bi mi moglo vratiti povjerenje u mogućnost autentične izvrsnosti, uzajamnog poštovanja i prijateljstva? Nisu li to najvažnije olimpijske vrijednosti, pomislila sam, možda ZOI nudi ljepšu sliku svijeta. Ma kakvi, bez obzira na visoko mjesto male Slovenije među zemljama s najviše odličja, Zimske olimpijske igre 2022. nastojat ću što prije zaboraviti. Depresivnije su od priča o bjelosvjetskim hohštaplerima.
Jedan engleski novinar protuepidemijske mjere na pekinškom aerodromu dobrohotno je nazvao snimanjem nastavka filma "Ghostbusters". A onda manje dobrohotno zaključio da je već na aerodromu proveden aparthejd. Volonteri u hazmat odijelima, koji su uzimali pasoše sportaša kroz pregrade sa sigurnosnim otvorima za ruke samo u jednom smjeru, izgledali su mi kao zloćudni AI roboti postavljeni da što hladnije i oštrije otjeraju sportaše u karantene, hotelski pritvor. Da su barem takve sigurnosne mjere vladale u wuhanskom laboratoriju prije dvije godine!
A onda sam vidjela snimku piste za natjecanje u snowboardu i skijanju slobodnim stilom u sklopu zatvorenog industrijskog postrojenja koje nalikuje napuštenoj nuklearnoj elektrani. Trebala nas je uvjeriti u novu kinesku posvećenost održivosti, ekologiji i industrijskoj transformaciji, no umjesto toga dobili smo prizore iz filma distopije, postapokalipsu bez zelenila, jednog drveta ili barem pokoje snježne pahuljice koju su u svjetlosnim i drugim instalacijama slavili na svečanosti otvaranja.
Pistu je zdušno u medijima ishvalila "kineska" skijašica Eileen Gu, rođena i odrasla u San Franciscu. Otac joj je Amerikanac, no živjela je s majkom kineskog podrijetla koja je završila biznis na Stanfordu. Eileen nikad nije živjela u Kini i ima, dakako, američko državljanstvo kao i njezina majka. Prijavila se za predsjedničku stipendiju za najbolje učenike američkih srednjih škola 2021., no stipendiju nije dobila. Majka tigrica i ambiciozna kći mora da su pobjesnile, bez obzira što je Eileen primljena na prestižni Stanford gdje će studirati sljedeće školske godine. Majka s magisterijem iz biznisa vjerojatno je shvatila promotivni potencijal Eileeninog takmičenja pod kineskom zastavom, kad ju je već odbio američki predsjednik! Kinezi su dobar PR spremni platiti zaista velikim novcem i Eileen je učinila sve da zadovolji centralni komitet. Privid i obmana.
Potom je došao debakl s ruskim klizačicama - suze, slom živaca, ispadi frustracije mentalno nedovoljno zrele djece. O lažima da i ne govorimo: jadna Kamila Vasilieva rekla nam je da se nikad ne bi dopingirala i sasvim je slučajno popila djedove lijekove za srce. I doping i tu djetinju laž odmah joj je MOO oprostio jer je sportašica isuviše fragilna (nije li to oksimoron) da bi se suočila s posljedicama. A zašto i bi u igrama koje su završile gotovo u... - penisu, da tako pristojno kažem. Naime, s neprirodno ukrućenim, zaleđenim penisom finskog skijaša dugoprugaša. Uf, ne znam što mi je bilo da čitam o nesnosnim bolovima koji su uslijedili pri otapanju zaleđenog uda kad su ga prekrili toplim oblozima nakon utrke s naletima jakog vjetra na izuzetno niskim temperaturama u gudurama planina stotinjak kilometara udaljenih od Pekinga.
No, sve je to samo scenografija za ono najgore, paradu superiornih organizacijski sposobnosti kineske partije i autokratske države. Igre su poslužile za artikuliranje novog kineskog imidža. Iskreno, ja uopće ne pratim sport. Ovaj put zainteresirao me taj golemi kineski PR event koji je, uz sve ostalo, trebao dokazati da su jedino Kinezi uspješni u kontroliranju epidemije (iako, recimo, The Economist s podosta argumenata nagađa da u Kini za vrijeme pandemije nije preminulo samo nekoliko tisuća od Covida, već su imali vjerojatno i do milijun i pol više preminulih od prosjeka umrlih u posljednjih nekoliko godina). No, ako je kineska vlast u nečem dobra, to je zatvaranje svih komunikacijskih kanala prema zapadu i zataškavanje svega što im se ne sviđa pa su vedro slavili zajedništvo svih naroda u ceremonijama otvaranja i zatvaranja, dok Rusi dovode tenkove na ukrajinsku granicu, a zapadni svijet jedva da može saznati što se događa s ujgurskim narodom.
Moram priznati, od svih Kineza najviše cijenim i pratim najupečatljivijeg umjetnika današnjice Ai Weiweia. On je i jedan od najpoznatijih kineskih disidenata koji nimalo ne vjeruje u transformaciju kineske autokratske vlasti. Oko slobode govora i istine u kineskim medijima jedino može biti ciničan u svakom intervjuu.
Ai Weiwei, jedan od autora najljepšeg stadiona na svijetu, pekinškog Ptičjeg gnijezda, uoči Zimskih olimpijskih igara koje su se njegovim stadionom toliko ponosile, ponovio je za Daily Telegraph da koronavirus smatra neprirodnim, genetski modificiranim virusom koji je Kinezima iscurio iz laboratorija, a vlast je to u svojoj najboljoj maniri odmah zataškala. Možda taj umjetnik smije davati tako nedvosmislene izjave jer je o epidemiji već 2020. napravio dvosatni dokumentarni film "CoroNation" (Koronarod), koji prati zbivanja u Wuhanu na samom početku pojave novog korona virusa. Prikupio je 500 sati filmskog materijala koji su radili volonteri i profesionalne ekipe na terenu, čak i na odjelima intenzivne njege, gdje su sve snimali skriveni iza hazmat odijela i maski, sa sofisticiranim kamerama veličine telefona. Imao je golemih problema s distribucijom eksplozivnog filma za koji su - posve razumljivo, ipak se radi o najpoznatijem umjetniku našeg vremena - svi festivali inicijalno pokazali zanimanje, a potom ipak zaključili, kao Netflix i Amazon, da si ne žele pokvariti odnose s kineskom vlašću i ugroziti to golemo tržište. Osim toga, o postupanju kineskih vlasti i institucija, te dijeljenju vitalnih informacija sa zapadnim znanstvenicima, Weiwei je sve naučio još u vrijeme epidemije SARS-a, o čemu je također snimio film.
Ai Wei Wei je u nemilosti kineskih vlasti odavno, otkad je organizirao investigativni tim i napravio umjetničku instalaciju "Sjećanje". Nakon studija u New Yorku vratio se nenadano, nostalgično u svoju domovinu i počeo tamo raditi i pisati blog, razmišljajući kako će se njegovi radovi plasirati na svjetskom umjetničkom tržištu. Tad se osjećao pomalo isključenim. No, 2008. u Sichuanu se dogodio katastrofalni potres u kojem je nestalo oko 80.000 ljudi, a među njima je bio i velik broj učenika i studenata koji su završili svoje živote pod ruševinama nesolidno i koruptivno građenih novih zgrada. Odlučio je da mora nešto oko toga poduzeti. Organizirao je građansku inicijativu, investigativni tim od stotinu ljudi koji su putovali po tom kraju i prikupljali podatke o stradaloj djeci od njihovih obitelji jer je vlast cijelu tu priču pokušala zataškati. Njegove volontere vlast je hapsila, konfiscirala im imovinu i podatke o stradaloj djeci, brisala imena i fotografije. No, pojavili bi se novi dobrovoljci i na koncu je Weiwei prikupio imena 5219 mladih ljudi koji su stradali ispod ruševina.
Nije znao kako da s tim podacima izađe izvan Kine. No, upravo je pripremao izložbu u Münchenu pa je odlučio pokriti čitavu fasadu kulturne institucije, stare zgrade muzeja Haus der Kunst, rečenicom koju mu je rekla majka jedne poginule djevojčice: "Želim samo da se svijet sjeća da je sretno živjela sedam godina." Rečenica je bila ispisana kineskim znakovima s tisućama malih školskih ruksaka različitih boja spojenih u veliki transparent s rečenicom nesretne majke. Birokrati su mu navodno ponavljali: "Da si samo šutio, roditelji bi dosada već to zaboravili."
Taj događaj obilježio je i skulpturom "Straight", divovskom konstrukcijom teškom 90 tona, napravljenom od armiranih čeličnih šipki koje je pokupio iz ruševina škola i fakulteta, ručno svaku izravnao i izložio u Londonu, u Kraljevskoj akademiji umjetnosti.
Toliko je razgnjevio vlasti da su ga držale pod neprestanim nadzorom, a sve je kulminiralo iznenadnim hapšenjem i kafkijanskim boravkom u zatvoru bez optužnice i objašnjenja 2011. Weiweieva sumnjičavost i nepovjerenje u mogućnost transformacije Kine posve je razumljiva.
Ai Weiwei je i jedini zaista poznati Kinez koji je komentirao slučaj kineske tenisačice Peng Shuai, koja je nestala u studenom prošle godine nakon što je na kineskoj društvenoj mreži Weibo objavila da je imala ljubavnu aferu s bivšim potpredsjednikom Kine.
- Nema to veze sa zapadnim #metoo pokretom. Svi u Kini znaju da sportašice i zabavljačice u show biznisu uvijek pokušavaju naći zaštitnika na visokoj političkoj poziciji - rekao je cinično i hladno 64-godišnji umjetnik u intervjuu Daily Telegraphu.
Je li Peng možda čitala o dekadentnom zapadu i seksualno zlostavljanoj Virginiji Guiffre koja je svoju tinejdžersku traumu odlučila konačno razriješiti utješivši se - velikim novcem? Ne znamo točno zašto je Peng najednom odlučila o svemu tome progovoriti, čak aludirati na to da je bila seksualno iskorištavana, da afera nije bila dobrovoljna. No, umjetniku je jasno da je to bila afera iz koristi, da se zaletjela, da ju je partija odlučila preodgojiti, a njezin javni nastup "očistiti" koliko se može. Čini se da se moglo puno i da je Weiwei bio posve u pravu jer se Peng pojavila na ZOI-u, smiješila se i obnovila odnose s partijom. To Weiweia zasigurno nije iznenadilo.
Peng je izašla u javnost sa svojom pričom upravo kad je i Ai Weiweiu iz tiska izašla autobiografija "1000 Years of Joys and Sorrows" (1000 godina radosti i tuge) koju je pisao, kratio i redigirao 10 godina. Istovremeno, otvorio je i izložbu u Cambridgeu, u galeriji Kettle's Yard pod nazivom "The Liberty of Doubt" (Sloboda sumnje) s kojom ispituje upravo ono što nas sve danas muči: što je istina, je li autentičnost moguća i vrijedna u današnjem svijetu. Osvrnuo se u radovima i na globalizaciju, pandemiju i trenutne geopolitičke krize. Da sad putujem u Englesku, svakako bih prije svih velikih i važnih galerija posjetila upravo ovu izložbu u nekad zapuštenim malim engleskim seoskim kućicama nalik našem raspadnutom Zagorcu iz Frankopanske ulice, koje je jedan kolekcionar pretvorio u utočište moderne umjetnosti. Osim toga, Ai Weiwei je zaista najveći!
Weiwei, poput mnogih autora recentnih biografija, tvrdi da je autobiografiju napisao da svojem 13-godišnjem sinu, koji se i dalje školuje u Cambridgeu gdje je obitelj živjela godinu dana do 2020. kad su se preselili u Lisabon, ispriča sve ne samo o svom životu i problemima s kineskom vlašću, nego i o dječakovu djedu, proslavljenom kineskom pjesniku Ai Qingu.
Naslov je preuzeo iz očeve elegije o ruševinama drevnog grada Yarkhota s kineskog Puta svile, iz ujgurskog kaganata, koji su razorili Mongoli na čelu s Džingis-kanom. U jednom stihu pjesme kaže da nema više veličanstvene palače, pretvorila se u ruševina, od tisuću godina radosti i tuge ni trag se ne može pronaći/ A ti koji živiš, živi što bolje možeš, nemoj se osloniti na zemlju da sačuva sjećanje.
Kad čovjek pročita knjigu o životu s ocem mladog Weiweia, svi njegovi sukobi s vlašću i uhićenje djeluju kao stogodišnji kontinuitet autokratske vlasti koja do ljudskih prava nikada nije držala i koja se malo mijenja. Ai Qing, baš poput Weiweia, nije imao tu "sreću" da nema nikakvog drugog iskustva osim kineskog, da nema uvid u život u demokratskoj zemlji, što mnogima tamo omogućuje da u potpunosti prihvate partijsku propagandu. Bio je iz relativno dobrostojeće, trgovačke obitelji i otac ga je kao talentiranog umjetnika poslao na studij slikarstva u Pariz, gdje je proveo tri godine. No, nije se ograničio samo na proučavanje velikih slikara poput francuskih impresionista ili Van Gogha, čitao je Majakovskog i francuske nadrealiste, ali i marksističke pisce i kao i mnogi mladi intelektualci žudio za pravednijim društvom.
Kad se vratio u Šangaj 1932., uključio se u rad jedne lijeve umjetničke organizacije i ubrzo bio uhapšen jer se suprotstavlja kineskoj nacionalističkoj partiji, Kuomitangu. Kad je izašao iz zatvora nakon tri godine, nastavio je pisati i predavao na fakultetu. Kasnije je postao i član komunističke partije. No, 1957., upravo kad mu se rodio sin Weiwei, optužili su ga da je desničar i obitelj je protjerana na sjever Kine. Za vrijeme Kulturne revolucije desetak godina kasnije protjerani su još dalje, na rub ujgurske slane pustinje. Tamo je slikar i pjesnik dobio zadatak održavanja zajedničkih zahoda koje je koristilo 200 ljudi. Morao je iznositi i prenositi fekalije zaleđene poput penisa finskog skijaša.
Weiwei je tad imao 10 godina i otišao s ocem u izgnanstvo, dok se majka, koja sve to nije mogla izdržati, vratila u Peking s mlađim djetetom. Otac i sin su živjeli u rupi s utabanom zemljom, pokrivenoj zaštitnim pokrovom od zemlje i rižinih stabljika. Život je postao nešto lakši kad je otac dobio zadatak da ručno održava zapuštenu šumu i krči granje i šikaru. To je već bilo poetično, Weiwei volio ga je promatrati. No, nakon cjelodnevnog napornog rada svakodnevno je morao odlaziti na "grupne terapije" preodgoja. Vrijeđali su ga da je "buržoaski romanopisac", iako je bio pjesnik i nije napisao niti jedan roman. Istina naprosto nikome u Kini nije bila važna. Ai Weiwei smatra da je tako i ostalo.
VIDEO Mia Dimšić i Damir Bačić govore o Dori i optužbama kako je pjesma Guilty Pleasure - plagijat