'Nakon 50 godina rada, treba pamtiti one teške godine kojih vas je strah'

Nova dokumentarna serija autora Gorana Milića, Tada & Sada, počinje u ponedjeljak, 27. studenog na Prvom programu HRT-a te na Al Jazeeri Balkans 7. prosinca 2017.godine, napravljena u koprodukciji Hrvatske radiotelevizije, Al Jazeere Balkans i FotoArta.  Riječ je o dokumentarcu koji uspoređuje život u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj s današnjicom u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Vaša dokumentarna emisija Tada & Sada uspoređuje tadašnja i sadašnja vremena. Živimo li bolje sada ili je ipak bilo bolje tada?

Većina ljudi živi bolje u materijalnom pogledu. Bolji su stanovi, imamo više automobila, vozimo se boljim cestama, dostupne su nam namirnice za koje u ono vrijeme nismo ni znali, besplatno se pozivamo i međusobno gledamo preko mobitela na dva kontinenta, za prosječnu plaću povećala se kupovna moć… Ali, društvo se promijenilo. Prije se planiralo tako da što više ljudi radi i sudjeluje u raspodjeli, a danas je nastupilo carstvo profita. Zato mnogi današnji sustav doživljavaju kao nemoralan i nepravedan. A drugi, opet, u povećanoj slobodi izbora, vide puno više prilika nego prije i vjeruju u svoje sposobnosti. Takvi su moji junaci, ali ih je za sada još premalo u Hrvatskoj. Vjerujem da će ih biti sve više. Inače smo nadrapali s ovima koji čekaju da ih netko za ručicu odvede do radnog mjesta.

U kojoj mjeri se novinarstvo promijenilo? I na koncu, vaš posao?

Posljednjih mjeseci imao sam priliku pregledati TV arhivu i novinarske članke iz onog vremena. Kada se u jugoslavenskom komunizmu najgore živjelo (1945. – 1965.), u novinama je sve pucalo od izgradnje i radnih uspjeha, a kada se život počeo poboljšavati, počele su i prve novinarske kritike. I, kako se živjelo sve bolje, novinari su bivali sve oštriji. Međutim, glavna je razlika što smo onda, kao novinari, iskreno vjerovali da treba tražiti teme od javnog interesa, dok se danas jure senzacije, za jednokratnu upotrebu, koje dižu gledanost i čitanost. Ali, danas su novinarske mogućnosti goleme, tehnologija čini čuda, potrebno je samo… Ma, neću popovati…

Da vam je ova pamet i iskustvo “tada”, bi li se nešto promijenilo na vašem životnom putu?

Sigurno bih drukčije razmišljao, ali ne znam koliko bih mogao promijeniti svoj životni put.

Prije nego je dokumentarac ugledao svjetlo dana, spomenuli ste kako vam je najveći izazov uspoređivati prošla vremena, s ovima u kojim živimo. Zašto? Koja vam je bila misao vodilja za koncept emisije? Je li u pitanju nostalgija?

Jednostavno je. Uočio sam da ljudi stalno raspravljaju o boljoj ili lošijoj prošlosti, da su u tome isključivi i, sukladno svom iskustvu, ali i interesima, nameću samo one teme koje im odgovaraju. A opet, na TV se sve to fragmentarno, stidljivo, prikazuje i uspoređuje. Pa sam pomislio da će četiri sata serijala s usporedbama u raznim područjima života biti zanimljivi TV publici. I da će potaći pristojnu i argumentiranu raspravu u javnosti, što je glavni cilj ovog serijala.

Iza vas je blizu okruglih 50 godina rada na televiziji, podugačak bi bio popis svih segmenata vaše karijere. Pa ću vas zamoliti da mi izdvojite neki period i/ili funkciju ili pak djelić vaše profesionalne karijere koji vam je bio užitak i pozitivan izazov?

Pravilo je da ne pamtite godine ugodnog življenja u novinarskoj karijeri. Nego baš one teške, traumatične, kada vas je strah, kada ne znate što treba učiniti, a nešto morate učiniti. Zato kod mene sjećanja nisu vezana za periode i funkcije. Nego, npr. za Ciparski rat (1974.), državni udar u Peruu (1975.), hapšenje u Argentini (1976.), putovanja s Titom (Berlin, Panama, Venezuela, Meksiko, Kuba, Washington), dopisništvo iz New Yorka, rat u Sarajevu, a nakon tih “mladenačkih” rizika, dobio sam pravo na nešto mirniji novinarski život.

Nikada niste prestali raditi, uživate u svom poslu, a svojedobno ste izjavili i kako je novinarstvo najlakši posao na svijetu? Mislite da bi se vaše kolege složile s vama?

S razlogom se neće složiti urednici gradskih rubrika u dnevnim novinama. I imaju pravo. Ima nekoliko punktova u medijima koji su čista robija. Ali, posao urednika TV Dnevnika, tri – četiri puta tjedno je relativno ugodan, ako znate posao. Ako ste nesigurni, i jedan TV Dnevnik tjedno će vas zamoriti za idućih deset dana. U svakom slučaju, lakši je posao nego kopati ili variti trup broda pod morem.

Što mislite o današnjem brzom kolanju informacija zahvaljujući društvenim mrežama?

To mi je O.K. Mali je problem što te vijesti s društvenih mreža prepisuju svi mainstream mediji od jutra do večeri, s istim početkom, istom dužinom, istim riječima… Pa se čovjek zasiti.

S druge strane, postoji svega nekoliko medija (što televizijskih, što tiskanih) koji još njeguju istraživačko novinarstvo... nažalost... Jer, jednostavno, nema se vremena, a ni ljudi?

Pravo istraživačko novinarstvo izloženo je ružnoj konkurenciji novinara koji dobivaju dokumente i “dokumente” nekih interesnih skupina pa su hrvatski mediji zapravo preplavljeni ekskluzivnim otkrićima od kojih bi se zatresla svaka uređena država. Međutim, kod nas se nakon tih “istraživanja” ništa ne događa jer su izgubila vjerodostojnost. Zvuči smiješno, ali ovdje bi trebalo istraživati koje je istraživačko novinarstvo pravo, a koje je u funkciji političko-financijskih grupa.

Zahvaljujući vašim putopisnim emisijama, obišli ste skoro čitav svijet. Postoji li neki djelić Zemlje koji niste obišli, a imate želju i zašto?

Ostala je Kina. Ali, nisam siguran da u ovim godinama previše želim da se ušuljam među tu milijardu i pol ljudi. Što je čovjek stariji, sve manje voli gužvu.

Početkom ljeta, nakon šest godina života u Sarajevu, vratili ste se u Zagreb. Živjeli ste na mnogim adresama, u mnogim gradovima. Vi ste kao profesionalni sportaš, uvijek na putu. Dođe li vam ikad da kažete “dosta” i skrasite se u jednom gradu? Nedavno ste rekli kako je Split idealan grad za vas?

Valjda zato što u Splitu ne vučem nikakve repove. U Zagrebu, što god rekao, osjećam se hendikepiranim jer sam “rođeni Zagrepčanin iz Petrove”. Pa ne znam smijem li kritizirati ili moram folirati onu staru “moj je grad uvijek najljepši i najbolji”. Jednako mi je u dubrovačkoj regiji, odakle su mi otac i majka. U Sarajevu sam puno doživio, za taj grad puno učinio i od njega još više dobio, pa osjećam da ni tu ne mogu biti objektivan. Beograd, u kojemu sam se školovao i radio 20 godina, razumjet će da nakon rata osjećaji više nisu isti. Dakle, Split. I ni tada ne bih rekao “dosta”. Jer, tko ono reče – “zauvijek”, zar “zauvijek” postoji?

Koliko jezika znate, odnosno, na koliko se jezika možete sporazumjeti?

Dobro znam francuski, engleski i španjolski, a mogu pristojno komunicirati na talijanskome. Još ima nekoliko jezika na kojima mogu naručiti sendvič i pivo, ne osjećati se baš kao potpuni stranac.

Smatrate li da je važno da današnja mladež zna strane jezike, što više, tim bolje?

Danas je takvo vrijeme da treba što više znati, što više, tim bolje. Znate li odlično pet jezika, a niste stručni ni u čemu drugome, nećete dobro živjeti. Engleski, i još jedan važan svjetski jezik danas su ulaznica za život. Uz znanje informatike i radnu energiju za najmanje 8 – 9 sati dnevno. Kada to imate, možete sigurno preživjeti. Želite li više, morate u nekoj struci biti u gornjih 10%.

Uskoro slavite i 25. godišnjicu braka sa suprugom Anom. Svi znamo da ne postoji recept za uspješan brak, no što je ono što je vaš brak održalo svih tih godina?

Brak dvoje novinara ima više izgleda za uspjeh. Pod uvjetom da se ne natječu jedno s drugim.