Glazbeni producent showa “A-strana” na HRT-u, dobitnik čak 36 glazbenih nagrada Porin, jedan od najvažnijih glazbenih aranžera na našim prostorima i autor velikog broja hitova u intervjuu govori o prijateljstvu, životnom putu, ljubavima...
Glazbeni ste producent HRT-ova showa “A-strana” te ste posljednjih nekoliko godina stajali iza svih velikih HRT-ovih projekata, poput “Zvijezde pjevaju”, “Ples sa zvijezdama”, “Pjevaj moju pjesmu”. Laički rečeno, zaduženi ste za glazbeni opus mnogobrojnih showova HRT-a. Što, u produkcijskom i televizijskom smislu, smatrate svojim najvećim postignućem?
Možda je najzahtjevniji projekt bio “The Voice”. Ponosan sam na cijelu ekipu koja to radi. Sve te projekte, i licencne i originalne HRT-ove proizvode, u produkcijskom smo smislu odradili na vrlo visokoj europskoj razini. Barem su nas tako ocijenili strani vlasnici licencija, BBC i Talpa Productions. To ne smatram svojim postignućem nego zajedničkim. Imao sam sreću biti dio tima ljudi koji su spremni uvijek uložiti više truda i entuzijazma za dobar rezultat. I ljudi s HRT-a i vanjski suradnici. To je ekipa koja zajedno radi sada već više od 10 godina. Nikad nam nije bio problem ostati duže od predviđenih termina, nekad do duboko u noć, bez posebnih uvjeta. Taj dodatni entuzijazam i energija uvijek su potrebni u našem poslu i to je ono što mi je posebno drago – biti u takvom timu,
voditi takve ljude.
Osjećate li se bolje ispred ili iza kamere i zašto?
Uvijek mi je draže biti iza kamere, tu se više osjećam na svom terenu. A i mislim da sam tu korisniji. Sve dok postoje sjajni suradnici koji su ispred kamera, mene će veseliti moje mjesto u režiji.
Kada biste počeli nabrajati čime ste se sve bavili tijekom karijere, kojim projektima i glazbenicima, možda biste ispunili cijeli prostor predviđen za ovaj intervju. No možete li izdvojiti neku suradnju koju zaista nikada nećete zaboraviti?
Bilo je puno sjajnih suradnji, no izdvojio bih rad na Gibonnijevu albumu “Mirakul”. Tu se zaista skladno posložilo puno toga. I ljudi, i uvjeti, okolnosti, energije, pjesme...
Vaša je glazbena karijera, ispravite me ako nije točno, počela s bendom Valentino. Opišite nam malo ta vremena. Koliko se teško – ili lako – dolazilo do slave i srca slušatelja?
Vremena su se promijenila u svemu, a pogotovo u glazbeničkoj profesiji. Sad je puno lakše nešto objaviti i biti dostupan potencijalnom slušatelju bilo gdje na svijetu. Kad sam počinjao, studio je bio ozbiljan profesionalni pogon do kojeg nije bilo lako doći. Nakladnici su pažljivo birali koga će tamo poslati. Godišnje je objavljivano malo albuma. A oni objavljeni prije toga su, u demo obliku, prošli uredničke i umjetničke kriterije. Danas je proces proizvodnje glazbe demokratiziran do te mjere da svatko tko ima kompjuter – ili malo bolji pametni telefon – u stvari ima uvjete za stvaranje upotrebljiva zvučnog zapisa. A kad to stavite na neku internetsku platformu, vi ste praktično objavili glazbeno djelo. Tu sad zaista nedostaju uredničko-umjetnički kriteriji. Objavljuje se svašta,
oduzima nam vrijeme. Dok u moru takve ponude samo pronađemo ono što želimo, prođe nam popodne. Trošimo vrijeme na traženje umjesto na slušanje glazbe. Nije lako uopće uočiti nešto vrijedno u gomili trivijalnog. Ili se meni samo tako čini jer sam ostario... No i dalje je jedno sigurno – dobra glazba uvijek će opstati i naći put do slušatelja.
Vi zapravo nikada niste bili frontman nekog benda, uvijek ste nekako u pozadini. Kakve su vaše glazbene mogućnosti, možemo li negdje poslušati kako pjevate?
Dovoljno poznajem i ovaj posao i svoje mogućnosti da me ne možete nagovoriti na pjevanje. To nije moja specijalnost, definitivno. Da se prijavim na neki pjevački talent show, ispao bih u predizboru.
Jednom ste prilikom spomenuli da je prva turneja s kojom ste zaradili novac bila ona Crvene jabuke 1988. godine. Sjećate li se što ste kupili od prvoga zarađenog novca?
To je išlo u štednju za kupovinu stana. Odmah promijenjeno u njemačke marke i stavljeno sa strane. Kupio sam i neke gitare koje sam želio.
Radili ste s najvećim zvijezdama na našim prostorima, koga smatrate pravom zvijezdom u Hrvatskoj i šire, i zašto?
One koji su izdržali sud vremena i različitih teritorija. I pritom sve postigli isključivo svojim radom i djelima. Oliver, Gibonni, Zdravko Čolić, Balašević... Nije bitno što kažem ja ili bilo koji pojedinac, o njima govore njihove karijere, rasprodane arene i stadioni, pjesme koje će ostati zauvijek. Aklamacijom priznati kao takvi.
Kako je s novijim bendovima? Tko vam je prirastao srcu?
Ima novih bendova i to mi je drago. Silente mi je drag, u tom sam bendu prepoznao iskrenost i entuzijazam kakav smo mi imali kad smo bili mladi. I puno energije i upornosti. Bez toga ne ide.
Ima li nade da hrvatska glazbena scena dobije novu megazvijezdu, nekog novog Gibonnija?
To se ne događa tako često, ali sam siguran da će se dogoditi. Takvi veliki, iznimni umjetnici rijetke su biljke, svega nekoliko njih u svakom stoljeću, pogotovo u autorskoj kategoriji. No prilično sam siguran da će nove generacije naći nekog svog. Nekog novog Arsena, Gibu...
Svoju suprugu upoznali ste u producentskom studiju. Kako je izgledao vaš susret? Ona je tada bila pjevačica u jednome ženskom bendu?
Nije bila pjevačica, trebala je svirati bubanj, ali kad sam je prvi put vidio, shvatio sam da imam druge planove za nju. Sanja je bila lijepa, mlada i pametna. I sâm sam bio mlad i zamišljao sam onu pravu, a kad se baš takva pojavi – tad propadaju planovi i karijere, nekad tvoji, a nekad onoga drugoga. I tako je njena karijera propala... ali još smo zajedno.
Što mislite, čime ste je osvojili? A ona vas?
Nije to išlo baš tako brzo i nije presudio jedan detalj, nego cijela slika. Ukupan dojam. Tu smo se našli. Možda to što smo voljeli sličnu glazbu i sličnu hranu, to što imamo slične životne stavove i što prihvaćamo razlike.
Rođeni ste u Travniku i svake zime odlazite na skijanje na Vlašić. Kakve uspomene nosite iz djetinjstva u Bosni? Kada usporedite svoje djetinjstvo i djetinjstvo svojih sinova, koje sličnosti i koje razlike primjećujete?
Odrastanje u malom gradu ima svoje prednosti. Ekipa se zadrži na okupu do kraja srednje škole, a nekad i za cijeli život, kao što je kod mene slučaj. U ona vremena kad nije bilo mobilnih telefona i nadzornih kamera u malom ste gradu morali paziti na svoje ponašanje. Ako biste napravili nešto loše, to je sutra znao cijeli grad. To nas je držalo u okvirima pristojnoga. Naši su sinovi, koliko znam, pristojni momci. Marko već nekoliko godina radi. Ima svoje društvo i dobra su ekipa. To mi je posebno drago. Prijateljstva su važna i drago mi je što naši sinovi slično razmišljaju.
Vaš 27-godišnji sin Marko voditelj je na jednoj radijskoj postaji. Poslušate li njegov rad, budete li kritični? Traži li sin kada savjet od vas i kako biste opisali vaš odnos?
Marko je vrlo ozbiljan i predan svom poslu. Kao roditelj, naravno, poslušam što i kako radi. I kritiziram, nastojim biti konstruktivan. Vrlo rijetko pita za savjet, nastoji ići svojim putem i u tom ga podržavamo. Sad smo već godinama kao frendovi. Ne viđamo se svaki dan, ali se volimo i poštujemo. I tu smo jedan za drugoga ako zatreba.
Mlađi sin, pročitala sam, ima afiniteta prema sportu. Što mu je najdraže?
Trenirao je tenis, voli nogomet i skijanje, a trenutačno mu je najdraži boks. Kao i svaki tinejdžer, još traži svoj put. Sport mu je zasad draži od glazbe.
Bili ste i glazbeni producent showa “The Voice”. Pozdravljate li traženje pjevačkih talenata u takvim emisijama? Smatrate li da zaista netko može uspjeti zahvaljujući talent showu?
Sam je show platforma na kojoj nekoga možemo upoznati i prepoznati. Može biti odskočna daska, a koliki će uspjeh netko imati ovisi o puno drugih stvari. Oni koji su talentirani i uporni mogu uspjeti i bez pomoći talent showa. Bitno je naglasiti da sudjelovanje u takvom programu nekome može pomoći, a nikom ne bi trebalo štetiti. Osim ako prerano ne povjeruje da je zvijezda.
Na kojem ste koncertu posljednje bili?
Nažalost, puno toga propustim jer sam na putu i negdje sviram. Tako da mogu reći koje sam koncerte u posljednje vrijeme propustio. Žao mi je što nisam bio na koncertima Bryana Adamsa i Dubioza Kolektiva; te dane nisam bio u Zagrebu.
Kada biste morali izdvojiti vama najljepšu domaću pjesmu ili stih, koja bi to pjesma bila?
Ako mora biti jedna, onda “Romanca” (Runjić – Zuppa, Oliver).
Dogodi li se da zatulumarite i danas uz gitaru i vinu? I kakve su pjesme tada na repertoaru?
To se događa redovito, nekoliko puta godišnje. Naime, imam svoje društvo još iz prvog razreda osnovne škole. Živimo na raznim stranama svijeta, ali svake godine ljetujemo i zimujemo zajedno. Kad se opustimo, uvijek se nađe neka gitara i krenu pjesme naše mladosti, i domaće i strane, od Beatlesa i 60-ih naovamo. Rock, zabavne, starogradske, narodne... pa ispočetka. A kako to prijateljstvo traje već više od pola stoljeća, repertoara ne nedostaje.
Nikša legendo,samo naprijed!