Šalata je bila krcata za rasprodani nastup Grace Jones, kako se moglo i očekivati za ikonu s početka osamdesetih, a zna se da Zagreb voli osamdesete. Nakon pet minuta potmulog elektronskog dronea s „druge strane“ velike crne zavjese na mračnoj pozornici, Grace Jones u 21.40 započela je koncert na zagrebačkoj Šalati, kad se zavjesa efektno spustila, a sat i pet minuta kasnije ga završila, pa na bisu izvela poznatu desetminutnu verziju pjesme „Slave to the Rhythm“. Rijetko ćete nakon relativno kratkog koncerta otići sa Šalate a da se nitko nije osjećao loše ili prigovarao duljini nastupa. Doduše, puno ljudi, pa i ja, gledali smo Grace Jones u Puli na otvaranju festivala Dimensions prije šest godina, a i iz njenih nedavnih koncerata poznato je da njeni nastupi traju relativno kratko i da je izbor pjesama sličan.
Započela je sa „Nightclubbing“ s albuma „The Idiot“ Iggyja Popa, a njegova i Bowiejeva himna klupskih berlinskih provoda iz 1976. još uvijek je najbolji programatski uvod u nastup Grace Jones, kao i čitavu njenu karijeru. Često sam tijekom nastupa pomišljao koliko je dobrih partyja Grace Jones prošla u toj prvoj fazi karijere, a ta lakoća izvedbe i povezanosti s publikom osjetila se i na koncertu. Spustila se stepenicama sa visokog postolja iza bubnjara sigurnije nego Joe Biden iz aviona (od kojeg je mlađa samo četiri godine), elegantna i sigurnog glasa, sa nepogrešivim izborom šalova, marama, šešira i ukrasa koje je tijekom koncerta mijenjala. Siguran višečlani prateći sastav pouzdano je skinuo tvrdi plesni ritam hitova Grace Jones, a sve su te pjesme izravno upisane u pamćenje masovne publike koja je na Šalati „čagala“ kao u najboljim danima.
VEZANI ČLANCI
Čuli smo i novu „The Key“ koju Jonesova namjerava objaviti na idućem albumu, ali i klasike „My Jamaican Guy“, „I've Seen That Face Before“, jedinu noviju pjesmu „Williams' Blood“, „Private Life“ Pretendersa, „Demolition Man“ The Police i „Love Is the Drug“ Roxy Music, ukupno jedanaest pjesama. Jedini posebni efekt, uz posebnu Grace Jones koja je sama po sebi specijalni efekt, bili su ispaljeni konfeti u završnoj „Pull Up to the Bumper“, tijekom koje se ispred publike „prošetala“ na leđima zaštitara, te poznato desetminutno vrćenje hulahupa u završnoj „Slave to the Rhythm“. Probajte to kod kuće, a ne uz pjevanje pred više od četiri tisuće ljudi, pa ćete vidjeti koliko je teško.
Vratila se na pozornicu hokejaškog stadiona Šalata rasvijetljenog svim reflektorima i još se par minuta zahvaljivala razdraganoj publici, te poručila da nažalost više ne može pjevati. Mada bi nam pasala neka uobičajena a cappella verzija „La vie en rose“, nije ni bilo bitno, iako mi je, nakon viđenog i glasovne i fizičke spreme koju je pokazala, djelovala sasvim spremno za otpjevati bar još tu jednu pjesmu. Bilo je puno poznatih, mnogi su navratili, a koncert sam iz blizine promatrao u prijateljskom novinarskom društvu koje će i pisati o koncertu, Nikola Kneževć s portala Music Box, Aleksandar Dragaš iz Jutarnjeg lista i Robert Urlić s Hrvatskog radija, a pridružio nam se i domaći prvak pop glazbe Coki iz Jinxa. Netko je prošao pa rekao „uh kakva ekipa mislilaca“, ali nije trebalo biti veliki mislilac pa zaključiti da Grace Jones to što radi i danas radi jako dobro, usprkos životne dobi koju joj sa 30 metara razdaljine od pozornice nitko ne bi pripisao.