Bilo je zadovoljstvo prošli tjedan sudjelovati u zagrebačkom predstavljanju albuma “Kao začaran” beogradske grupe Zvuk ulice u klubu Hard Place.
Radi se o sastavu osnovanom 1975., preteči beogradskog novog vala i Idola, koje su nekoliko godina poslije utemeljili originalni članovi Zvuka ulice Vlada Divljan i basist Zdenko Kolar, također prisutan u Zagrebu, a kasnije im se opet pridružio i bubnjar Zvuka ulice Kokan Popović. Kokan je ujedno autor svih pjesama na albumu “Kao začaran” i, premda s nama u Hard Placeu nije bio Vlada Divljan, bio je Koja iz Discipline kičme i Šarla akrobate, producent albuma i redatelj videospota “Ponovo u Beogradu ‘18”.
Uglavnom, s obzirom na to da je prije nekoliko tjedana bila godišnjica objavljivanja albuma “Paket aranžman” iz 1981., s nama su u Hard Placeu bili predstavnici dviju od tri ključne grupe beogradskog novog vala, Idola i Šarla akrobata. Nedostajao je samo Gile iz Električnog orgazma, ali oni su ionako često u Zagrebu, a nedavno su svirali u Tvornici kulture. Posljednja pjesma na albumu “Amelija” originalna je snimka iz sedamdesetih na kojoj pjeva Vlada Divljan, a kad čujete album, možda će vas začuditi koliko su Zvuk ulice u ostalih 11 ponovo snimljenih pjesama, uz pomoć Koje kao producenta, uspjeli zahvatiti sličan ambijent i razigranost glazbe kakva je bila nekada.
Jer, za razliku od današnjih hitova koji pomalo “siluju” publiku i nastoje ju uhvatiti svim sredstvima, pjesme s albuma “Kao začaran” daleko su zavodljivije, prirodnije i, što nije začuđujuće – moderne. Jer, u ovo postmodernističko retrodoba u kojem svi citiraju pop-prošlost, od Franza Ferdinanda do skorašnjih zagrebačkih gostiju The Hives, najnormalnije je da je Zvuk ulice citirao – sam sebe. Otprilike kao rani Talking Headsi ili B52’s, Zvuk ulice albumom “Kao začaran” nudi zavodljivu, inteligentnu smjesu art-rocka, popa, soula i funka, plesnog ritma i privlačnih refrena, u kojima Kokan na bubnjevima i glasu, a Zdenko Kolar na basu, uz pomoć originalne članice Dragane Milković na klavijaturama, novi članovi gitarist Miloš Milosavljević i Duško Trnavac na obilato korištenom saksofonu, sviraju onako kako vole i kako su navikli, davno odredivši povijest rock-scene s početka osamdesetih, skupa s Filmom, Haustorom, Šarlom akrobatom i Električnim orgazmom, dakle, najvažnijim protagonistima novog vala.
Razgovarali smo u Hard Placeu o svemu, pa tako i o tome da Koja (ni danas) ne voli Azru ili Bijelo dugme, a ni Hladno pivo jer, otprilike tako mi je rekao, sve su to “narodnjaci” u nekom dijelu svog izraza. Što ne mora biti loše, ali je drugačije, “narodski”, a ovaj pop i rock Zvuka ulice sve je samo ne narodski, nego prije svega “asfaltni”, individualan i gradski “do posljednjeg daha”.
Poštujući Kojin ukus i besprijekornu karijeru u kojoj beskompromisno nije napravio ni jednu grešku, možda je upravo ta nepokolebljiva vjera Zvuka ulice u vlastiti ukus, a protiv kasnijeg neukusa oko nas, ono što album “Kao začaran” s Kokanovim privlačnim pjesmama čini modernim, profinjenim, strastvenim i zavodljivim.
Bilo bi pogrešno reći da podsjeća na neko drugo vrijeme jer to je glazba ovog vremena kakva se i danas redovito svira (i dobro prodaje) u Velikoj Britaniji, a oni su ipak prvaci pop-kulture. Stoga, činjenica da u većini slučajeva ovakva glazba kod nas i u regiji ne postiže najveći komercijalni uspjeh, prije je problem scene nego Zvuka ulice i sličnih bendova. Oni su, kao i Vlada Divljan, Zdenko Kolar i Kokan Popović s Idolima početkom osamdesetih godina, upravo onakvi kakvi su uvijek i bili.