Imao sam sreću nekoliko puta susresti se s glazbom sjajne skladateljice i harmonikašice Merime Ključo, koja je s pjevačicom Jelenom Milušić nedavno objavila album “Lume”. Harmonika je u očima mnogih kod nas, poput tamburice ili klapskog pjevanja, zbog masovnog korištenja netalentiranih doživjela nepravedno podcjenjivanje premda, naravno, nikad nije kriv instrument, nego oni koji ga “krivo” koriste.
Stoga je jedna od najvećih zasluga Merime Ključo upravo povratak harmonike tamo kamo i pripada, pogotovo u ovo vrijeme raznih zanimljivih world music i etno spojeva. Vrhunska instrumentalistica Merima Ključo iza sebe ima respektabilnu karijeru, a na hrvatskom terenu dosad se predstavila s tri prvorazredna projekta. Prvi put uživo gledao sam je u ZKM-ovoj predstavi “Velika bilježnica” redatelja i glumca Edvina Liverića u kojoj je svirala uživo. Nakon toga uslijedilo je gostovanje na albumu Matije Dedića “Male ljubavi (susreti)” na kojem su dva seta crno-bijelih tipki prvi put predstavila Matiju Dedića u izdanju s još jednim “klavijaturama”. Posljednji važan projekt Merime Ključo prije albuma “Lume” bilo je sudjelovanje u prošlogodišnjoj predstavi “Proba orkestra” u ZKM-u, napravljenoj prema filmu Federica Fellinija. Autorica nove glazbe u predstavi koju je pred četrdesetak godina, 1978., skladao Nino Rota, dohvatila se zadatka transponiranja izvornog Rotina rukopisa u ponešto drugačijem obliku za potrebe predstave.
Dobivši dozvolu za ulazak u izmjene i prilagodbe izvorne glazbe, Merima Kjlučo iskoristila je najpoznatiju glazbenu temu filma i dodala joj svoju reinterpretaciju, u društvu glumaca koji su za tu priliku naučili svirati i činili kazališni orkestar koji je “osnovala”. Slična taktika profinjenosti, suptilnosti i sjajnog muziciranja čuje se i na album “Lume”, “zbirci pjesama iz različitih krajeva svijeta koje povezuje tema ljubavi”. Ako volite fado, sevdah i “neobične ljubavne pjesme”, album “Lume” bit će vam idealno štivo. Uz majstorske dionice harmonike Merime Ključo, koja i pjeva u vlastitoj temi “Ogledam se”, u nekoliko navrata zvuk albuma proširuju podjednako filigranski usmjereni gitaristi Miroslav Tadić i Atilla Aksoj.
Od početne “Ima dana”, preko rumunjskih, portugalskih, romskih, španjolskih tradicionalnih te autorskih pjesama do fascinantne obrade “Danke” Tome Zdravkovića, povezivanje raznih tradicija kulminira u završnom ciklusu pjesama “Snoviđenje” Merime Ključo, sastavljenoj od pet autorskih tema inspiriranih rumunjskom, hrvatskom, kosovskom i sefardskom tradicijom. Reći da je završetak albuma još fascinantniji od ovakvih klasika koje smo čuli ispred njega, dovoljna je preporuka. Prije posljednjih pet skladbi Merime Ključo, album je popunjen onime što obično zovemo “standardima” svjetske pjesmarice, mada se zapravo radi o izvanserijskim pjesmama, svemu samo ne standardnim autorskim doprinosima. Kao što su i reinterpretacije Merime Ključo i Jelene Milušić na “Lume” precizno i znalačko istraživanje odabrane tematike. Naljepnica na ovitku albuma kaže “ljubavne pjesme svijeta u ruhu suvremene harmonike”, što je jedno od mogućih objašnjenja vrhunske glazbe koja se nalazi unutra. Drugo bi moglo biti “suvremena klasična glazba”, ali žanr kod nje zapravo nije ni bitan. Kako god nazvali glazbu, ostavit će traga dok slušate.
Bombastičan naslov:" Žena koja je vratila harmoniku tamo gdje pripada". I onda obrađuje Tomu Zdravkovića? Ili sam krivo shvatio?