Parni valjak u završnici turneje “2 u 1”, spojenog akustičnog i električnog programa, u subotu navečer nastupio je u ljubljanskoj areni Stožice i rasprodao je isto kao i Nick Cave koju večer prije.
Pred nastup u Areni Zagreb 1. prosinca otišao sam provjeriti situaciju s Valjkom koji je odavno, još 1975., prešao sa štetnih fosilnih goriva na struju, a i kad su bez struje kao u prvoj polovici koncerta, ništa im ne fali. Dapače, u iscrpnom trosatnom programu s 32 pjesme čini se da bi mogli nastupiti i bez razglasa, a da bi ih ljudi u krcatoj dvorani, koji su s Akijem na hrvatskom otpjevali većinu pjesma, jednako podržali.
Pitao sam Husa u garderobi prije koncerta sjeća li se davnog nastupa na Boom festivalu 1975. u Ljubljani i je li zadovoljstvo svirati u najvećim dvoranama, s najboljom opremom, raditi koncerte po standardima velikih svjetskih imena? “Mi i danas sami produciramo svoje koncerte, riskiramo ako treba, ne štedimo na opremi, ne spuštamo troškove i standarde i uživamo raditi na najvišoj razini, a publika to cijeni”, bio je očekivani odgovor. Jer, Parni valjak odavno je sinonim za podizanje standarda, a danas na koncert sa sobom donose dva šlepera hi-tech scenske opreme, 35 tehničara iz Zagreba putuje s njima i postavlja pozornicu dva dana, a tri velika video ekrana i fluorescentni grafički obrub pozornice publici iz udaljenijih dijelova dvorane omogućuju izravan prijenos koncerta kamerama uobičajen u svijetu.
No, sve to ne bi bilo bitno bez sjajnih glazbenika koji su prošli sito i rešeto i kad se “uštekaju” kao fino nauljen stroj mogu sve što hoće. Doista je već postalo predvidivo hvaliti sviračku spremu Valjka, ali osnovna postava benda s pridodanim gudačkim kvartetom, dvije prateće pjevačice, saksofonistom i udaraljkama pred desetak tisuća ljudi filigranski precizno mijenja aranžmane poznatih pjesama i u stanju vas je opet iznenaditi razinom ambicije i realizacije. Ostavimo po strani ekstatične reakcije publike, ali u jednom trenutku naslonio sam se na rub tribina koje su se zaista fizički tresle kao da svira neki tinejdžerski bend ili “narodnjaci”, što je s ovakvom glazbom dokaz da ukus masovne publike još nije propao.
Majstorska međuigra gitara Husa i Marijana Brkića - njihov ešalon gitara i izmjene u svakoj pjesmi čine posao tehničara ozbiljnim zadatkom - podlogu je imala u ritam sekciji basista Zorislava Preksaveca Preksija i Dade Marinkovića, vjerojatno najboljeg bubnjara u državi koji je solo dionicom u “Uhvati ritam” digao dvoranu na noge. Pribrojimo li tome maestra Berislava Blaževića Beru na klavijaturama, koji je nakon dueta “Dok je tebe” Akija i sjajne Tine Kresnik, koja, nota bene, 10. studenog nastupa u dvorani Boogaloo s Amerikankom Beth Hart – na manjoj pozornici među publikom u parketu dvorane s Akijem izveo “Stranicu dnevnika” i “Malenu”, dolazimo do jazz-saksofonista Igora Geržine.
Kad ovako iskusni glazbenici među sebe dodaju još jednu instrumentalističku zvijezdu poput Geržine u četiri pjesme, prelazak iz akustičnog u električni dio koncerta bio je bezbolan nastavak iste priče drugim sredstvima.
Pa nakon tri sata, novih i starih pjesama, svatko racionalan, ali i raspamećena publika, ne može zaključiti drugačije nego da Valjak nakon 42 godine još uvijek valja. Ili, prevedeno, vrijedi, i to po najvišim standardima.
imaju oproštajne nastupe skoro kao i CRO cop