Ljetni mjeseci vrijeme su rock i elektroničkih festivala s inozemnim zvijezdama, zajedničkih svirki i ljetnih turneja domaćih izvođača po unutrašnjosti i obali, ne pretjerano reklamiranih “gaža” o kojima nećete puno čuti po medijima. Disko-klubovi tada zamjenjuju reprezentativne prostore koncertnih i sportskih dvorana, a svatko se trudi spojiti “kraj s krajem” i namaknuti što veće honorare u vrijeme turističke razuzdanosti ljetne turističke publike.
Otprilike kao i za proslave Nove godine, sponzorirane svirke od lokalnih gradskih vlasti nisu baš vjerodostojan pokazatelj stanja na tržištu i kako su pozicionirani domaći glazbenici. No, s prvim znakovima jeseni, pa i znatno ranije u nekim slučajevima, pokazuju se ambicije vodećih srednjostrujaških i inih protagonista koji baš na jesen žele pokazati “najbolje od sebe”. Po mogućnosti pred masovnom publikom velikih gradova, a tu u priču ponovno ulaze sportske dvorane i arene kao dokaz o ponudi i potražnji i ostvarivanju, ili potvrđivanju statusa općeprihvaćenih prvotimaca.
Ima herojskog u njima
Dakako, ne mora to biti simultano i proporcionalno, jer pola onoga što vole glazbeni kritičari ne voli masovna publika – i obratno, dakako – ali postoji i neki suživot kriterija i popularnosti koji se dotiče upravo onih o kojima govori ovaj tekst. Naime, ova jesen na velike pozornice Zagreba dovest će nekoliko protagonista masovne domaće rock i pop-glazbe i pokazati kakvi su odnosi snaga, koga publika voli više, koga najviše, te u otvorenim kvalifikacijama za status “prvaka” domaće srednje struje iscrtati ovojesenski odnos snaga “na terenu”. Tj. na tržištu, mjestu gdje se u trulom kapitalizmu dokazuju junaci, gdje masovna publika kupnjom ulaznica potvrđuje da je spremna zanemariti i posljednju koricu kruha i odvojiti teško stečen novac baš za svojeg favorita. Znajući koliko smo malo tržište – pitanje je koliko se od četiri milijuna stanovnika uopće dobno i zanimanjem kvalificira za praćenje utakmice i kupnju ulaznica – mora se priznati da glazbenicima nije lako. Naime, ne smiju zasititi tržište i pojavljivati se prečesto, a s druge strane, ako se ne pojavljuju često, kako namaknuti sredstva za djelatno funkcioniranje pogona. Ali ima nečeg herojskog u ovim najpopularnijim domaćim pjevačima i grupama. Naime, za razliku od, recimo, hrvatske nogometne reprezentacije koja se kampanjski provlači na europskim i svjetskim prvenstvima, ovi naši, masovnoj publici najdraži glazbenici ujedno su i najdugotrajniji u svojim uspjesima, već su dosadili i sebi i drugima time što su miljenici široke publike 30-40 godina. Pa im je time i teže, jer opstati na tržištu toliko dugo, uz sve probleme koji nas tište na glazbenoj sceni, nije lako. Upravo zato vrijedi ona izreka pokojnog Darka Glavana da bez dobre srednje struje nema ni dobre alternative, a kamo sreće da što više pridošlica uspije u naumu da postanu popularni preko svake mjere i da osvježe upravo tu glavnu struju domaće glazbe dok je sasvim ne zagade Severine, Maje Šuput i Lidije Bačić.
Upravo tu vidi se golem nerazmjer i doprinos publike koja estradne zvijezde diže u nebo, a spomenite mi kad su zadnji put nastupale s profesionalnim bendom i opremom većom od nekoliko reflektora i playbackom u nekoj prestižnoj dvorani gdje se broji publika... Tim je još uzbudljivija donkihotovska utakmica koju ove jeseni igraju Gibo u Areni Zagreb 21. listopada, Petar Grašo 25. 11., Parni valjak 1. prosinca te Darko Rundek 16. prosinca u Domu sportova, gdje će svirati i Dubioza kolektiv 17. studenog, koja je već nekoliko puta rasprodala Dom sportova i publici priuštila uzbudljive veselice. Tu je i skupni Pozitivni koncert 2. prosinca u Domu sportova na kojem nastupaju Brkovi, Kawasaki 3P, Elemental, Repetitor i Otrovna Kristina. Ali tu je i Tram 11 koji su neočekivano rasprodali malu, a zatim i veliku dvoranu Doma sportova, pa će General Woo i Target nakon 14 godina stanke u subotu 11. 11. održati hip hop lekciju pred 9000 ljudi.
Glazba nije matematika
Rundek je primjer punokrvnog autora koji godinama ostaje beskompromisno na svojoj (autorskoj) strani, a njegov program “Apocalypso Now”, koji sam vidio na festivalu INmusic ovoga ljeta, pokazao je osvježen i pomlađen prateći sastav, Rundeka s novom energijom i materijal koji na 20. godišnjicu albuma “Apokalipso” zvuči bolje nego ikada, pa i velike pozornice na kojima Rundek svira ovaj program imaju smisla.
Gibo nije u Zagrebu svirao “na karte” od 2010. i dvije rasprodane Cibone, ali lani je napunio Trg bana Jelačića na “besplatnoj” promociji albuma “Familija”. Znajući za kakve je fešte sposoban, ne treba sumnjati da će u Areni Zagreb 21. listopada napraviti dojmljivu predstavu, ali poklopilo se da će u istoj jesenskoj sezoni veliku konkurenciju imati u Parnom valjku, koji tamo nastupa 1. prosinca. S programom “2 u 1”, “akustika i elektrika”, Valjak je već napunio Dom sportova, pulsku Arenu, Spaladium i druge sportske dvorane pa će se mjeriti svaka prodana ulaznica više. Tu je i Petar Grašo koji nakon Olivera brani boje zabavnoglazbene scene u Areni Zagreb. Naravno, znamo da glazba nije (samo) matematika, ali dijelom je i to, pa će nam ova sezona uskoro razjasniti situaciju među najpopularnijima. Za pretpostaviti je da će svi proći u finale, ali iznenađenja su uvijek moguća.
