Ivana Radaljac Krušlin: Biti u društvu ovako vrsnih kolega velika je čast i zadovoljstvo

Ivana Radaljac Krušlin, novinarka, urednica i voditeljica na Radio Sljemenu, desetljećima je osoba od povjerenja svojih slušatelja. Brojne emisije i projekti su iza nje, a posebno pamtimo javljanja za vrijeme potresa u Zagrebu i Petrinji. Zbog toga je i zaslužila nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske osobe godine.

Ove ste godine nominirani za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske osoba godine. Koliko vam znači ova nominacija i što mislite o konkurenciji?

Nominacija je sjajno iznenađenje. Nisam uopće razmišljala o takvoj mogućnosti, a biti u društvu ovako vrsnih kolega doista mi je velika čast i zadovoljstvo. Kolege, svaki u svojoj kategoriji, na svoj su način obilježili proteklu godinu koja je bila vrlo izazovna i intenzivna, ne samo profesionalno već i ljudski.

Zanimljivo je da ste prvo radili na televiziji, a onda prešli na radio?

Moji prvi koraci jesu bili televizijski, na lokalnoj televiziji, a malo nakon toga na radiju. Tako da sam se razvijala paralelno u oba medija. To mi je iskustvo bilo dragocjeno. Razvijala sam i odnos prema kameri, ali i sadržajnost koju radio treba u svakom ulasku u eter. Po dolasku na studij u Zagreb mislila sam da je moja karijera gotova ili barem opasno daleko od onoga što sam željela. Ali, i u tom se slučaju sudbina poigrala i svega nekoliko mjeseci nakon dolaska na studij srela sam neke ljude koji su me pozvali da se dođem okušati u nacionalnom programu. To, naravno, ne znači da sam odmah uletjela u neki program ili emisiju. Dapače, sasvim suprotno. Ali ponovo se sudbina poigrala. Dospjela sam u Službu za jezik i govor HRT-a u ruke dviju vrhunskih profesionalki i još divnijih žena, gđe Jasmine Nikić i Višnje Modrić. Nekoliko godina ulagale su sve svoje znanje da od mene naprave voditeljicu i novinarku dostojnu svakog profesionalnog izazova i svake situacije. To je značilo da smo “tesali“ tvrdi dalmatinski naglasak, pjevanje u čitanju, dikciju… ma sve. Na tome sam im beskrajno zahvalna. Zato sam danas “podvojena ličnost“, do Svetog Roka sam standardna, a kod Novigrada iz mene izbija Dalmatinka. To je moje bogatstvo!

Novinarstvo je “krivac” i za vaš brak. Naime, vaš suprug Željko Krušlin došao je na intervju k vama i na kraju vas je osvojio. Je li mu dugo trebalo da vas osvoji?

Radio je krivac za puno moje svakodnevne sreće, ali nije krivac za moj brak. Krivac je moj suprug Željko Krušlin Kruška. Naime, bio je gost u jednoj televizijskoj emisiji koju sam vodila subotom uvečer. Tu smo su upoznali, ali se dugo nakon toga nismo vidjeli. Sreli smo se ponovo tek nakon nekoliko mjeseci, sasvim slučajno u jednom klubu. Ja sam s društvom slavila rođendan, a on je svirao tu večer, što ja nisam znala. Tako, korak po korak, kava po kava, došli smo do 22 godine braka, dvadesetogodišnje kćeri i jedne velike zajedničke avanture.

Dobitnica ste nagrade Marija Jurić Zagorka za radijsko novinarstvo 2012. godine. Radili ste intervjue s ljudima “s ruba”, poput beskućnika i prostitutki. Možete li izdvojiti priču koja vas se posebno dojmila?

Oduvijek sam bila slaba na one koji su na neki način gurnuti na margine društva. Ljude mjerim po veličini i čistoći njihova srca, a ne po poziciji koja se bazira isključivo na moći i materijalnom. To me ne fascinira. Tako je i s onima pored kojih gotovo svakodnevno prolazite, a ne vidite ih. Prezirem a priori osude, stereotipe i užasavam se podrazumijevanja stvari, događaja, a posebno ljudi. To me ponukalo da pokušam te ljude prikazati slušateljima iz perspektive njih samih. Odlučila sam provesti 24 sata sa svakim od njih. Dakle, kako žive oni, živim i ja, koliko je to moguće. Drugačije ne bih bila autentična. Slušatelji mi ne bi vjerovali. Cijeli proces pronalaska tih ljudi bio je jedno vrhunsko novinarsko i ljudsko putovanje, puno propitivanja i učenja. Puno sam naučila o sebi, o ljudima koji me okružuju. Vrhunsko iskustvo. Svaka mi se priča duboko urezala u um i dušu. To su ljudi poput svih nas, samo se nisu snašli, nisu imali sreće, nisu imali podršku. Ili su donijeli neke pogrešne odluke, a one su ih odvele na taj put na kojem su danas. S nekima od njih čujem se i danas i silno me vesele njihove poruke, da znam da su dobro.

Dvije su mi priče posebno dojmljive. Prostitutka s kojom sam snimala bila je jedna od najljepših žena koje sam do tada vidjela, ali iz tipične, tužne hrvatske priče. Nesretno djetinjstvo, teška neimaština, na rubu gladi. To je bio njezin izbor, svjestan izbor da se bavi najstarijim zanatom na svijetu da bi preživjela. Pričala mi je da je teško zaspati gladan, u hladnom ili trpjeti fizičko nasilje. Tada kada smo razgovarale imala je iza sebe brak i divnu djecu, preselila se u drugi grad, zbog djece, naravno. Njezina djeca nikada nisu saznala kako ih je majka školovala, a ona je ponosna što im je pružila priliku da nikada ne moraju proći njezin put. Druga je priča ona o beskućniku. Branitelj s nedovoljno staža s kreditom do grla i, naravno, ovrhom. Na rubu živaca i izdržljivosti završava na ulici. Naučio me je što su „pukovnici“, a što „indijanci“ (i jedno i drugo su opušci cigareta, ali različite dogorjelosti), gdje se spava, kako se hrani i gdje se ljudi koji nemaju ništa mogu oprati i sakriti glavu, barem nakratko. Vidjela sam na ulicama i žena i djece bez ičega, ljudi za koje često sustav i ne zna da postoje. Naučio me je kako izgledaju i sjaj i bijeda velegrada. Od takvih se ljudi i životnih sudbina teško odlazi, teško ih se ostavlja kad završite priču.

Ako nam epidemiološke prilike to dopuste, s kim ćete doći u HNK na dodjelu Večernjakove ruže?

Iskreno se nadam da će se epidemiološke prilike promijeniti, zbog svih nas, ne samo zbog Ruže. Vjerujem u znanost i pamet i navijam za nas. Ako u tome uspijemo i u HNK bude više od dopuštene šačice ljudi, uz mene će stajati suprug Željko i kći Edita, baš onako kako stoje svaki dan.