Ivana Radaljac Krušlin poznata je voditeljica i novinarka Radio Sljemena, čiji glas je već godinama jedno od zaštitnih lica zagrebačke postaje. Karijeru je počela na Radio Pločama, a zatim je prvo radila na HTV-u, s kojeg je prešla na radio. Ivana je zahvaljujući svom poslu upoznala i poznatog kantautora Željka Krušlina Krušku, s kojim će za dvije godine proslaviti i srebrni pir.
U medijima ste od 14. godine. Kako su izgledali vaši počeci, jeste li odmah znali da se želite baviti ovim poslom?
Oduvijek, ali oduvijek sam željela raditi ovo što radim danas i smatram se blagoslovljenom jer su me ta želja i trud doveli ovdje gdje se nalazim danas. Kao i kod većine ljudi, tako je bilo i kod mene, za početak splet okolnosti. Vrlo sam rano počela nešto sitno raditi u medijima. Malo-pomalo i moj angažman oko te moje ideje i želje je rastao, a samim time i nekakva ozbiljnost mog posla.
Zanimljivo je da ste na HRT-u prvo radili na televiziji, a onda prešli na radio. Na televiziji ste radili i glazbeni kviz "Povislica", uz Zvonka Varošaneca. Po čemu pamtite taj projekt?
Da, televizija je moj prvi medij. I prvi ozbiljni angažmani bili su voditeljski poslovi na različitim programima unutar HRT-a. Bilo je tu emisijskih i epizodnih sadržaja, do onih projektnih gdje su se radile cijele sezone. Jedan takav veliki projekt koji se emitirao subotom u udarnom terminu je i zabavno-glazbeni kviz Povisilica. Bilo je to fantastično iskustvo. Dinamično, napeto, produkcijski za to vrijeme vrlo izazovan i zahtjevan projekt. Moj je oslonac u tom projektu bio Zvonko koji mi je pomogao gdje i kad je god trebalo. Naporno smo radili, ali se i dobro zabavljali. Da ne govorim koliko sam divnih ljudi koji su prošli kroz taj projekt upoznala. Sve u svemu, fantastično iskustvo koje bih rado ponovila.
Zahvaljujući poslu upoznali ste i supruga Željka Krušlina Krušku. Kako vas je osvojio, je li vam pjevao "Divno je biti nekome nešto"?
Ponovo slučajnost, eto. Istina je da smo se upoznali na snimanju jedne emisije, ali to je jedina naša veza s mojim poslom. Ali je bilo indikativno da sam ga nakon snimanja pozdravila rečenicom, "Hvala i vidimo se!", dakle, rečenica koju sam taj dan izgovorila bezbroj puta. No, on je spremno pitao: "Kada?". Mjesecima nakon toga smo se ponovo slučajno sreli, otišli na kavu i pomalo se upoznavali. Što se tiče pjesme "Divno je biti nekome nešto", moram priznati da mi nije njegova najdraža pjesma. Moj je favorit jedna koju gotovo nitko ne zna jer je na prvom albumu od toliko megahitova možda ostala nedovoljno prezentirana. Ali, volim sve njegove pjesme jer znam da je to vrlo često izložba njegove duše.
Je li Kruška krivac da ste i vi počeli pisati pjesme?
Itekako. Ali, zapravo sam prevarena, mudro prevarena. Kako je moj suprug vrlo konkretan čovjek kod kojega nema mistifikacije i skrivenih namjera, pogotovo kad je njegov posao u pitanju, mudro me povukao da kao "samo zapiše" to što mi je na umu. Onako, usput učio me kao da pazim na metriku, ritam, kako da poštujem melodiju, na čemu mora bit naglasak... I, usudila se mala, srećom samo dvaput za širu javnost.
Za vaš rad ste nekoliko puta nagrađeni, među ostalim i Večernjakovom ružom prije dvije godine. Koliko vam znače nagrade?
Sve nagrade koje sam u karijeri dobila jednako poštujem i na njima sam zahvalna. Ali, kada sam na dodjeli Večernjakove ruže čula svoje ime kao slavodobitnice, iskreno, bila sam šokirana. Ja sebe ne doživljavam boljom od drugih jer svoj posao ne radim da bih bila bolja od nekoga. Radim ga da bih svaki dan bila bolja sama od sebe za ljude koji su mi poklonili povjerenje i vjeruju onome što im govorim svaki dan. Bila sam oduševljena i nepripremljena tako da je moj govor na dodjeli bio valjda najkraći i najzbunjeniji ikada na Ruži. Zato ću vam sada reći, hvala vam na povjerenju koje ste mi ukazali i privilegiji da toliko dugo radim posao koji volim. Večernjakova ruža je za mene nagrada i obveza da budem bolji čovjek od onoga jučer, svaki dan.
Specijalizirali ste za socijalne teme i priče s ruba. Posebno se pamte vaši razgovori s beskućnicima i prostitutkama. Kako ste ih uspjeli nagovoriti da se otvore?
To me nikada nitko nije pitao, a zapravo žalim što od tog pripremnog puta nikada nisam napravila priču jer je na tom putu bilo toliko toga .... Nije jednostavno pronaći ljude koji će se na takav način ogoliti pred javnošću, a s druge strane željela sam da se njihove priče čuju. To je bio cijeli projekt u kojem sam znala noćima hodati po gradu i zalaziti na neka sumnjiva mjesta za koja sam znala ili čula da ih bije zao glas. Morala sam steći povjerenje tih ljudi da bi uopće razgovarali sa mnom i neslužbeno. Wow, sjećam se da sam noćne dame tražila na nekim poznatim zagrebačkim lokacijama pa sam riskirala da se i sama uvalim u nevolju. Sjećam se da smo se morali skrivati kada sam snimala skrbnike i djevojčicu koja je pobjegla iz ugovorenog braka...strašno. S beskućnicima sam provela gotovo 24 sata, ali potpuno autentično. Život na jedan dan onako kako oni žive i suočavanje s onim s čime se oni suočavaju svaki dan. Zbog nekih sam kontakata, dok sam radila taj serijal, primala i prijetnje jer sam čačkala gdje nisam trebala, ali srećom sve je dobro prošlo. Iz svega toga izašla sam bogatija za neka nevjerojatna iskustva, osjećaje, ljude.. i na kraju nagradu, za koju nisam niti znala da sam nominirana.
Lani ste nagrađeni u New Yorku brončanim mikrofonom za reportažu iz Covid odjela u Dubravi. BIli ste prva novinarka koja je ušla u taj odjel, kako je to izgledalo?
Covid, da! Jedan period za koji vam mogu reći da mi je na više načina promijenio život. Kada je krenulo kovid ludilo, jer ništa nismo znali, moj se život nije baš puno promijenio jer smo radili punom parom uz neke nove epidemiološke mjere. Radio se onako kako se radi u izvanrednim situacijama. Ono što me profesionalno mučilo je nedostatak te jedne karike koja bi nam pokazala još jedno lice bolesti protiv koje se borimo. Vidjeli smo zaražene, slušali dnevne biltene i upute epidemiologa, ali sam tijek bolesti bio nam je imaginaran. Htjela sam vidjeti, znati o čemu se zapravo radi. Kako da govorim o nečemu ako nisam potpuno svjesna kako to nešto izgleda?! Nakon što sam ishodila sve potrebne dozvole za kontrolirani ulazak na zatvoreni odjel, kolega snimatelj Krešimir Horvat i ja krenuli smo u avanturu. Prošli smo zaštitni odjel, odjenuli se po zdravstvenim propisima, dobili upute, a sve dalje bilo je neizvjesno. Nisam znala hoću li to što vidim uspjeti prenijeti slušateljima na ispravan način? Nisam znala gotovo ništa osim da je moja profesionalna dužnost da uđem, vidim, snimim i prenesem slušateljima istinu i realnost. Dočekala nas je strašna slika ljudi svih dobi u jako lošem stanju, na aparatima. Imala sam dojam da u tom trenutku hodam po toj imaginarnoj liniji koja je između života i smrti. Ne znam jesam li očekivala da je taj osjećaj drugačiji!? Vjerojatno jesam. Ali, iz tog prvotnog šoka brzo vas u stvarnost vrate ljudi u skafanderima koji neumorno hodaju između tih postelja, žica, cjevčica, aparata. Prvi put u životu vidjela sam što znači da vas poziv odabere. Ti liječnici, sestre, tehničko osoblje, ti su ljudi odabrani za nešto više u životu. Toliki profesionalci, toliki znalci, toliki ljudi...nestvarno.
Suprug i vi imali ste gadno iskustvo s koronom?
Nažalost, suprug je imao jako težak oblik korone. Borio se za svaki udah i k od kuće i u bolnici. I ponovo zahvaljujući liječnicima i svojoj volji za životom danas je dobro. Ali je oporavak trajao jako, jako dugo. Srećom to je danas iza nas. Nadam se!
Koliko danas radite emisija na Radio Sljemenu, kada vas sve možemo čuti?
Radim nekoliko emisija, od onih o potrošačkim temama, što je ovih dana top sektor, do emisija o komunikaciji na novim medijima, influenserima i meni omiljeni susreti ponedjeljkom u emisiji "Psiholog(i)ja". Subotom sam urednica emisije "Dobri duh Zagreba" novinarskog i voditeljskog barda Voje Šiljka. Od njega iz tjedna u tjedan učim i to me silno veseli i ispunjava. Inače, slušamo se redovito ponedjeljkom od 18 do 23 i četvrtkom od 6 do 12 sati.
Imate li neke ideje za nove emisije ili priloge o kojima biste željeli govoriti?
Oduvijek me privlačila psihologija, komunikacija i to su teme koje me zaokupljaju u posljednje vrijeme. Komunikacija jer mi se čini da smo zaboravili razgovarati, družiti se, biti si potpora, sklapati prijateljstva. Svemu tome kumovali su apsolutno nesvakidašnji uvjeti u kojima smo se našli posljednjih nekoliko godina i u kojima smo se zatvorili i otuđili. Žao mi je mladih koji su zakinuti za društveni i socijalni život kakav smo mi imali. Nekako smo ih odgurnuli jer kao mladi su imaju vremena, a mi nemamo. Zaboravljamo da nam svima vrijeme jednako ide i da se neke stvari i vrijeme nikada neće vratiti.
VIDEO: Angelina Jolie podnijela tužbu protiv Pitta, optužila ga za zlostavljanje
Meni je ona iza Ane Lacković Varge mada navedeni radio ima specifične spikere.