Jack White jedan je od najvažnijih glazbenika proteklih dekada, jedan od onih koji su uklapaju u definiciju “the hardest working man in show-business” koja se nekad vezala uz Jamesa Browna. Imao sam ga prilike uživo gledati u svim formacijama, od The White Stripes, preko Dead Weather, Them Crooked Vultures (s Daveom Grohlom, Joshom Hommejem iz Queens of the Stone Age i Johnom Paulom Jonesom iz Led Zeppelina) do The Raconteursa i četiri, pet puta na samostalnim nastupima s njegovim bendom. Da i ne spominjemo duet s Aliciom Keys “Another Way to Die” iz Jamesa Bonda ili suradnju s Danger Mouseom i Norah Jones na sjajnom albumu “Rome”.
Jack White danas je ono što su Pete Townshend, Jimi Hendrix, Jimmy Page, Prince i drugi bili tijekom godina, sjajan glazbenik koji ima talent za sažimanje povijesti rocka u sve projekte u kojima se pojavljuje. Jedan od njih je i bend The Raconteurs. Točno na pedesetu godišnjicu Woodstocka, supergrupa The Raconteurs javlja se trećim albumom “Help Us Stranger” koji bi taman “legao” u program tog legendarnog festivala. Ali onog starog, mada su trebali nastupiti na otkazanom Woodstocku 50 koji se trebao održati od 16. do 18. kolovoza. U ovo postmodernističko vrijeme odavno se koriste svi začini povijesti rock-glazbe, pa se i The Raconteurs prirodno uklapaju u novo iščitavanje prošlosti.
Dakako, bilo bi prejednostavno i krivo reći da su The Raconteurs, ili čak i White, nostalgičari, jer donose i mnoge druge elemente, ali emocionalni i svirački dug povijesti rocka itekako se osjeća. A zašto i ne bi, jer nitko ne kreće ispočetka nego u kontinuitetu. Ima na “Help Us Stranger” dodira s Neilom Youngom i Crazy Horseom, Beatlesima, Blind Faithom, Led Zeppelinom, pa i Pearl Jamom. Četiri uvjetno rečeno balade komotno su mogle biti i na nekom solo albumu Jacka Whitea, ali The Raconteurs funkcioniraju kao zbroj utjecaja svih članova, među kojima su i sjajni Brendan Benson, Jack Lawrence i Patrick Keeler.
Među dvanaest pjesama albuma “Help Us Stranger” nema hita ili pamtljivije mega-pjesme poput “Steady, As She Goes” koju White redovito svira i na solo turnejama, ali to ne sprečava Raconteurse da ovoga ljeta sviraju pred rasprodanim auditorijima i na velikim rock-festivalima na kojima su vodeće zvijezde. Jer su “face”, pa uspijevaju dostići veliki odaziv publike s materijalom koji ne dobacuje do statusa klasika, mada im je od posljednjeg albuma prošlo 11 godina.
No slušajući album od početka do kraja, jasno je da se radi o provjerenoj sviračkoj ekipi koja znalačkim korištenjem instrumenata uspijeva i unutar jedne pjesme promijeniti dovoljno zvukova, rifova, ritmova i ambijenata. Garnirano poznatim Whiteovim vokalom sve zajedno daje materijala za sjajnu svirku i posljedično uzbudljive koncerte. Može im se, jer su “face”, čak i kada nemaju najjače adute u rukavima.
Izvrsno ! Ovom članku nemaš što dodati.