Baš kao i njegovo matično kazalište Gavella, glumac Hrvoje Klobučar podstanar je već dvije godine i dva mjeseca. O tome, priznaje mi, do sad nije htio govoriti javno jer je svjestan da ima onih koji su prošli puno gore.
- Ne želim kukati jer to nije fer prema ljudima u kontejnerima na Banovini ili mojim sugrađanima u Hostelu Arena. Njima je puno teže nego nama koji živimo u podstanarskom stanu na Britancu - govori mi Klobučar dok se uspinjemo stubištem prema onom što je ostalo od njegova friško adaptiranog stana u Kačićevoj.
Ulaz je dobio žutu naljepnicu, a stan u potkrovlju gdje je do potresa živio sa svojom djevojkom, glumicom Anom Marijom Percaić, označen je crvenom. U ulazu u zgradu kojim prolazimo naziru se duboke brazde i ožiljci koje je ostavio potres. U onom što je nekoć bilo ljubavno gnijezdo dvoje glumaca, sada nema ničega. Da je ovdje netko ipak živio, svjedoče knjige i uspomene na nepreglednim hrpama u prostoriji koja je bila spavaća soba. S prostrane terase puca pak prekrasan panoramski pogled na Zagreb.
Sada je to ranjeni grad. Stari krovovi puni su rupa za prvu ruku prekrivenih tankim slojem plastike ili pur pjene. Umjesto fasada, na zgradama se naziru kosturi od cigle. Nekoliko dizalica na horizontu lijeno se klati u suton. Stan koji je sada ruševina, Klobučar i njegova draga uređivali su četiri godine. Potres ih je vratio ondje gdje su počeli.
- Svijetlio je samo naš stan i još dva, tri. Ani nisam dao da šeće pse kada padne mrak. Nikoga nije bilo na ulicama - kaže. U obnovu su, veli, krenuli među prvima, no još uvijek se ništa ne pomiče s mrtve točke.
- U ove dvije godine prošao sam razne faze, od početnog optimizma, strpljivosti, kafkijanske situacije s birokracijom, a sada sam samo razočaran. Danas si nekako mislim i da taj pridjev kafkijanski uopće nije točan. Kafka je živio u uređenoj državi. Možda je njemu kao kreativcu birokracija bila dosadna i zastrašujuća, ali je u Austro-Ugarskoj funkcionirala. Zgrada HNK Zagreb, primjerice, izgrađena je u rekordnom roku. Ovo što se nama događa više je nalik Alanu Fordu. Ili Ionescu - smatra Klobučar. Sa susjedima, dodaje, odmah je dogovoreno da se krene u samoobnovu.
- Sami smo se organizirali, prikupili dokumentaciju, napravili elaborat, potrošili oko 400.000 kuna, a još se ništa ne događa! Potpis bivšeg ministra koji je nedavno završio u istražnom zatvoru čekali smo deset mjeseci, a da ne znamo razlog. Sada čekamo još Fond pa GSKG, pa tko zna što sve još.... Non stop se nešto čeka i datum početka pomiče - ogorčen je Gavellin glumac. Bez obzira na sav trud, na pitanje kada će se vratiti u svoj dom, baš kao i tisuće Zagrepčana, izbjeglica u svom vlastitom gradu, odgovora nema.
- Proučio sam oba Zakona o obnovi, noćima sam ih čitao. Godinu dana sam studirao pravo i znam da zbog toga nisam neki pravnik, ali svejedno me čudi da neke stvari koje u njima pišu još uvijek nisu napravljene - kaže.
- Studirao si pravo? Zapravo, mogu te zamisliti kao odvjetnika. A i posao je sličan. Umjesto dramskih tekstova, učiš zakone, paragrafe... - domećem.
- Ja sebe baš i ne. Iako, Jarac sam u horoskopu, a oni su uredni i precizni pa bih vjerojatno dobro to radio - smije se Klobučar, rođen 8. siječnja 1974. Na isti datum kao Elvis Presley i David Bowie, ističe s ponosom. Na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, pojašnjava, upao je 1994. iz drugog pokušaja pa je u međuvremenu upisao Pravni fakultet.
- Moj pokojni tata Zvonimir bio je pravnik i ekonomist pa sam zbog njega kratko bio ondje. Nisam baš pohađao predavanja jer sam se zaposlio u jednoj telekomunikacijskoj firmi. Tad još nije bilo mobitela, ljudi su komunicirali fiksnim telefonima pa sam vrijeme do drugog prijemnog na ADU proveo penjući se po banderama i spajajući žice, štemao sam zidove i provlačio kablove da bi ljudi mogli razgovarati - prisjeća se. Šljakersko iskustvo, kaže, dobro mu je došlo otkako se bavi obnovom, no, priznaje, nije glavni majstor u kući.
- Ja sam samo pomoćni radnik. Šef gradilišta je moja djevojka Ana Maria. Odrasla u radioni, njen je otac veliki majstor i ona se totalno kuži u građevinu. Zbog toga je pokrenula emisiju Gradi(ONA) koja ruši stereotipe o ženama majstorima. Na RTL-u uskoro kreće druga sezona, a u fokusu će biti obnova stana u centru Zagreba - ponosno će Klobučar.
- A otac Zvonimir? Jel' na kraju prihvatio da mu je sin glumac? - pitam.
- Ma naravno! Kasnije je dolazio na sve moje premijere, pucao je od ponosa. Klobučari nisu baš umjetnička familija. Tata je imao 12 godina kada je u Zagreb došao iz Like. Zaposlio se u Tkalčićevoj kao šegrt šnajder, ali je uz to završio i dva fakulteta, Ekonomski i Pravni, odgojio moju stariju sestru i mene. Iz današnje perspektive, meni je nezamislivo kako je on sve to stizao - govori Klobučar koji i sam rado svrati u Kosinj, rodno mjesto svoga oca koje bi uskoro moglo nestati. Čitava Kosinjska dolina, naime, uskoro će biti potopljena kako bi se ondje napravilo akumulacijsko jezero.
- U Kosinju je u 15. stoljeću osnovana druga tiskara u Europi nakon Gutenbergove. Tata se borio da se Kosinj ne potopi. Zapravo je bio jedan od prvih aktivista ikad, a da nije znao što taj pojam znači - govori Hrvoje, prvi glumac u obitelji Klobučar. Rođeni je Zagrepčanin, odnosno Novozagrepčanin.
- Rodio sam se u Zapruđu, a u trećem osnovne preselio se na Trnje, to jest na Savicu, koja je tada bila mladi kvart u izgradnji. Sada već desetak godina živim na Britancu. Ondje sam došao kako bih bio bliže Gavelli koja je sad u Travnom pa bi bilo bolje da sam ostao u Zapruđu - šali se. Gavellin je glumac od 2004.
Iako ga ondje gotovo nikad nismo gledali u lošoj ulozi, rijetko govori za medije. Samozatajan je, možda čak i malo previše. Za ono čime se danas bavi, kaže, krivo je učilište Zagrebačkog kazališta mladih.
- Bio sam šesti osnovne kada sam prvi put ondje došao na tečaj dječje glume. Radili smo improvizacije i totalno sam se zakačio. Prije tog iskustva, bio sam povučeno dijete jer sam kao šestogodišnjak prebolio meningitis. Gluma mi je uvelike pomogla da se otvorim. I otada nisam prestao. Baš kao što je Đuro Utješanović znao reći: "Djeco, bjež'te odavde, zarazit ćete se" - govori. Iz druge je na ADU, kaže, upao zahvaljujući monologu iz Pirandellova "Henrika IV".
- Pirandello je dramatičar kojega bih volio raditi, no nije ga dugo bilo na zagrebačkim pozornicama - kaže Klobučar koji je deset godina nakon završetka akademije proveo kao slobodnjak. Njegova prva pozornica kojoj se i danas rado vraća bila je ona glumačke družine Histrion.
- Odrastao sam na predstavama Histriona; na glumi Franje Kuhara, Žarka Potočnjaka, Danka Ljuštine... Ta vrsta histrionske ex tempore i odnosa s publikom oduvijek me privlačila. Osim toga, Zlatko Vitez je bio prvi koji mi je dao priliku da nakon Akademije iskusim profesionalno kazalište. A i danas, nakon zahtjevnih uloga u Gavelli poput one u "Rikardu III." ili nedavno postavljene drame "Naš razred", zbilja ti bude drago doći i opustiti se u Histrionu. Ondje se igra jedini pučki teatar u pravom smislu. Komuniciramo s publikom koja odande izađe sretna i zadovoljna - priča Klobučar. Iako je zbog urođenog baby facea dugo bio prisiljen na uloge dobrih dečki, osim u komičnim ulogama u Histrionu, u Gavelli ga u posljednje vrijeme gledamo i u ulogama negativaca.
Takva je i ona u nedavno postavljenoj Gavellinoj uspješnici "Naš razred" Tadeusza Słobodzianeka u režiji Jasmina Novljakovića. U predstavi koja prati sudbine jednog razreda u ruralnoj Poljskoj, u vihoru 20. stoljeća, tumači Rišeka, dječaka zaljubljenog u razrednu kolegicu Židovku, kojeg splet povijesnih okolnosti pretvori u zločinca i silovatelja.
- Rišek ima svoje razloge zbog kojih je postao zvijer iako ga to nimalo ne opravdava. Od mladosti sam znao da bih kao negativac bolje prolazio, no zbog nekih predispozicija, uvijek su me stavljali u uloge dobrih dečki. Raduje me to da u zadnjih desetak godina napokon igram i takve uloge. Istovremeno, veseli me što u Histrionima otkrivam da mogu i nasmijati ljude, što nikada nisam mislio da ću moći - iskreno će Klobučar. Za jednu takvu, onu Francekove tete u istoimenoj predstavi, zbog koje je uskočio u vrtoglave štikle i zaigrao žensku protagonistkinju, nedavno je ovjenčan brojnim nagradama. U Gavelli je pak ostvario uloge koje se pamte poput one Kostje u hitu "Četvrta sestre", "Snu Ivanjske noći", no čini mi se, njegove najbolje uloge u Gavelli tek dolaze. Kao mlad glumac pak, startao je na filmu.
- U ranoj fazi, voljeli su me i film i televizija. Prije nego što sam upisao Akademiju, snimio sam film "Putovanje tamnom polutkom". Ralph Finnes i Ben Kingsley sjedili su ispred mene na premijeri u Puli. Kasnije smo se i družili. Bio je to odličan početak za mene kao mladog glumca, ali kad sam završio Akademiju, šest mjeseci sam bio bez posla, bez ikakvog angažmana. Sjedio sam u kafiću blizu Akademije i nisam znao što bih sa sobom. A onda je uletio Zlatko Vitez, potom sve ostalo. Danas se dobro osjećam u teatru, u tom ritmu premijera, proba, predstava.. - otkriva glumac koji priželjkuje povratak na svima dragu adresu u Frankopanskoj 10. I Gavella je, baš kao i on, pretrpjela udes u potresu, no ansambl se nije predao.
- Prvu akciju imali smo na festivalu Q'art,dva mjeseca nakon potresa. Na kamionu smo izvodili dijelove iz naših predstava. Kasnije su Filip Šovagović i Dubravko Mihanović napravili "Zagreb 2020" o pandemijskom i postpotresnom Zagrebu. Ondje igram gay glazbenika kojemu je potres uništio stan, a pandemija onemogućila da zarađuje od gaža. Andrej Dojkić mi igra partnera, plesača koji se propio. Enes Vejzović je potom režirao "Obavezan smjer" u tunelu Grič... Gavella se uz Feca (ravnatelja Dražena Ferenčinu op.-a) uspjela nositi sa svim tim izazovima. Ferenčina kao ravnatelj nije imao ni jednog normalnog dana, prvo ga je zadesila pandemija pa potres, no ipak smo uspjeli napraviti niz dobrih i nagrađenih predstava - govori Klobučar koji je, veli, optimist i vjeruje da će se ansambl vratiti kući u obnovljeno kazalište u zadanom roku. I da će prve predstave na friško ispeglanoj sceni biti, kao što je i obećano, u rujnu, kada starta iduće kazališna sezona.
A kad ćeš se ženit', zadnje je pitanje koje mu postavljam.
- U obnovi sam shvatio da birokracija apsolutno ništa ne znači. Zbog toga mislim da za ljubav isto tako ništa ne znači neki potpis i da taj društveni ugovor koji time stvaramo neće ljubav napraviti ni većom, ali ni manjom - odgovara pitijski.