Tin Ujević, jedan od prvih Dopisnika iz centra, nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme šišanja i brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima.
Jednom ga brico upita:
"Kako hoćete da Vas obrijem?"
"Bez riječi!", odgovori mu legendarni Tin.
Zbilja šteta što takvi teški, introvertirani, autodestruktivni tipovi poput Tina Ujevića, ili štojaznam: Dylana iz Beverly Hillsa, više nisu na cijeni. Barem to nisu kod djevojaka!
Ni u današnjim frizerskim salonima, uvjeren sam, ne bi dobro prošli...
U današnje doba Tin više ne bi mogao sjediti ni u svom Blatu na uglu Masarykove i Gundulićeve, a kamoli da bi tamo poezijom osvajao ženska srca i ljubio ruke konobaricama kako je to nekoć bio slučaj. Lokal su mu preuzeli neki kicoši i od jednog takvog boemskog mjesta, a koje bi i danas zasigurno našlo svoju publiku, pokušali su napraviti neki šminkeraj u talijanskom stilu i u tome, barem ako se mene pita, neslavno zakazali.
Ne bi ni Vladimir Vidrić i Domjanić više visili s društvom ispred HNK, cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k'o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju svoje muževe, te iz studentske dokolice palili automobilske gume, lišće, stare krpe i cipele. Jedan od njih donio je svojevremeno i nekakvu zastavu, pa su, eto, zapalili i nju, povijesne knjige o tome izvještavaju iscrpno, ali u današnje doba naišli bi, čini mi se, na osudu javnosti kao što je to bio slučaj s onim mladim ljudima koji su za vrijeme korona lockdowna svoju potrebu za druženjem ispunjavali upravo na toj lokaciji.
Stjepan Radić se, ispričavam se na maloj digresiji, jednom toliko napio baš ispred HNK da je cijelu noć hodao gradom i svojim bivšim djevojkama - duž Masarykovu, pa Teslinu i naposljetku nešto malo po Gajevoj - ostavljao kratke ljubavne poruke u poštanske sandučiće. Mislim da je to prvi slučaj "drunk textinga" ikad zabilježen. (Podjednako neuspješan kao i svi ovi u današnje doba).
A.G. Matoš bi možda još uvijek sjedio na onoj klupi na Gornjem gradu s koje je promatrao Zagreb, ne košta ga ništa, ali Antun Mihanović bi zasigurno morao potražiti novo mjesto gdje će skladati hrvatsku himnu jer je u prizemlju njegove zgrade otvoren Krašov kafić u kojemu si ne bi mogao priuštiti kavu ni kada bi uz pomoć Josipovićevog ZAMPA retroaktivno naplatio sve tantijeme za svoje najpoznatije djelo. Kobasice koje prodaju u ovo adventsko vrijeme, jer, osim što su Kraš, istovremeno su i Pivac, da ni ne spominjem...
Moj imenjak Krleža, isto tako, ne bi više mogao sjediti u kavani Pariz, što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), niti bi tamo čitao Zürcher Zeitung i Journal de Genève, kako je to činio početkom dvadesetog stoljeća. Na toj adresi bi u današnje doba eventualno mogao stajati u redu za blagajnu i čitati mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta.
Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menza, casino, bilijar klub i još svašta nešto, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge druge zagrebačke ugostiteljske objekte - neriješeni imovinski odnosi. Zbog toga je ona više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena nekim reklamnim plakatima, a tek nedavno je u taj prostor ušao lanac trgovina Drogerie Markt, među rajom poznat i kao DM.
Umjesto, dakle, rasprava koja je Krleža tamo vodio oko "Vidovdanskog hrama" Ivana Meštrovića, a za vrijeme kojih je polemizirao o tome je li Meštrović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa, tvrdeći da, nažalost, on to nije, sada bi mogao raspravljati isključivo s jednom ludom susjedom o tome tko je prije stao u red na blagajni. Ili, također učestala prepirka na tom nekoć kulturnom mjestu, da li je stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala u potrošačkoj korpici...
Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih ondašnjih protivnika; doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, ne bi tako brzo povukla te priznala da je u krivu, već bi mu itekako zagorčala tu krležijansku kupovinu higijenskih potrepština nakon koje bi sasvim sigurno zamolio Belu da u buduće ona bude ta koja će odlaziti u kupovinu.
"Kako je bilo?", pitala bi ga ona po povratku kući, primjećujući da nešto nije u redu, a on bi prekršio i ono svoje legendarno da nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.
"Nikak!", odbrusio bi vidno uzrujan, napominjući da, eto, nije uzeo ni one bodove, a na koje ga ona stalno podsjeća.
Marija Jurić Zagorka, nadalje, više se ne bi iz svog stana na Dolcu spuštala do Tkalčićeve po kavu već bi je pila u novom trendovskom kafiću Broomu 44 odmah ispod svog prozora, napravila bi pri tome moguće i neki selfie jer bi shvatila da je slika nažalost skoro pa u potpunosti uzela primat nad pisanom riječi, a Milivoj Dežman bi u prolazu nazvanom po njemu i njegovom ocu, na taj crni vrući napitak mogao pozvati Ljerku Šram koju bi to zasigurno dojmilo. Ima tamo jedan baršunasti kafić koji u ponudi ima i kolače, pa ukoliko bi joj zdravstveno stanje to dozvolilo, upravo tamo bi po tko zna koji put mogla odbiti njegovu prosidbu. Nije joj, uostalom, ni daleko od Streljačke ulice gdje je odrastala u roditeljskom domu, a gdje uslijed novih cijena metra kvadratnog, barem kako se to po oglasnicima prikazuje, više ne bi mogla ni prespavati u nekom improviziranom apartmančiću sklepanom u svrhe dnevnog najma.
Najveći šok bi, međutim, "Dama s kamelijama" doživjela kada bi vidjela što je preostalo od za nju izgrađenog sanatorija Brestovac, ali to je jedna sasvim druga, mnogo šira, i ne toliko za centar grada vezana tema, a na ovim stranicama legendarnog Večernjakova priloga Ekran, moguće da ste primijetili, bavim se isključivo time. Stalo mi je, naime, više od bilo čega drugoga, da znam kako bi se sve ove naše gore navedene spisateljske i ine veličine, naši nekadašnji sugrađani, snašli u ovom današnjem vremenu i, još važnije mjestu - centru grada. Da li bi, baš kao u svoje vrijeme, bili nositelji promjena i novog duha koji bi prvo zahvatio sve ono unutar Lenuzzijeve potkove, pa onda i dalje, ili se, eto, ni oni ne bi mogli izboriti protiv sveopće letargije koje je posljednjih godina zahvatila naše ne samo u potresu, već i u divljem kapitalizmu te pitomom klijentelizmu nastradalo društvo.
Centar grada, pa onda još i onaj glavnog grada u državi, najbolji je prikaz tog mentalnog i duhovnog stanja za koje, pitam se, postoji li uopće lijek, te da li bi ga ovi naši nekadašnji sugrađani uspjeli pronaći kada ga već ovi sadašnji, kako mi se čini, ni ne traže. Odgovor na to pitanje nažalost nikada neću dobiti, mogu samo ovako o tome malo fantazirati, ali zahvaljujući svemu onome što su nam oni ostavili u nasljedstvo mogu s velikom sigurnošću pretpostaviti da im se ova trenutačna situacija, barem u centru grada gdje su nekoć obitavali, nikako ne bi svidjela.
Ostali bi - kako je to Tin najviše volio - bez riječi!