Kako Hollywood vidi Euroviziju? Odnosno Netflix? Tko god, radi se o istoj stvari, glazbenom festivalu koji je svojedobno na doista krasan način povezivao Stari Kontinent i barem na jednu večer rušio Željeznu zavjesu da bi onda evoluirao i pretvorio se u festival totalnog trasha. Ono što je, izgleda, zanimalo Willa Ferrella i Andrewa Steelea, scenariste ovog Netflixova filma, zanimalo jest kakav je to festival koji je svijetu dao Abbu pa i Celine Dion. No, Ferrell je Ferrell pa je teško mogao bez okretanja na totalnu sprdačinu kroz koju se Eurovizija, na žalost i dalje onih mnogih koji se za nju zanimaju, doista poprilično totalizira. Ferrell i Rachel McAdams su Lars i Sigrit, dvoje ne više tako mladih s Islanda koji se nadaju kako će jednoga dana predstavljati svoju zemlju na sveeuropskom glazbenom festivalu. Larsa zbog toga vrijeđa i ismijava njegov otac Erick Erickssong kojega glumi – Pierce Brosnan.
Godinama ga ponižava podsjećajući kako zbog svoje ambicije nije stvorio obitelj, nema nikakav ozbiljan posao a sasvim sigurno svoj san neće ostvariti. Jer je naprosto – loš. Sigrit je nešto bolja, no Lars je naprosto netalentiran, ali svatko u životu dobije nekakvu šansu, pa brod na kojem se odvija završno natjecanje u koje dvoje slučajno dospije odleti u zrak. I eto Larsa i Sigrit na Euroviziji! Jer, u eksploziji nestaje i glavna favoritkinja prekrasnog glasa i stasa, Katiana koju glumi Demi Lovato. Mora se priznati kako bismo tu Euroviziju gledali svakoga dana, vjerojatno i više puta. Mora se priznati kako se plodni američki komičar i više nego dobro pripremio za pisanje scenarija za Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga koji je trebao izaći u vrijeme održavanja ovogodišnje Eurovizije, no kako nje nema, nakon malo razmišljanja Netflix je odlučio da film ipak pusti. I film doista jest zabavan, s uobičajeno prizemnom pričom u kojoj ruski predstavnik Alexander Lemtov kojega glumi Dan Stevens iz Downton Abbeyja zavede Sigrit a Larsa grčka pjevačica Mita na velikom tulumu kojim procirkulira veliki broj nekadašnjih pobjednika Eurovizije uključujući, preimjerice, Conchitu Wurst iz Austrije.
I cijelo vrijeme je sve toliko kičasto, od samih Larsa i Sigrit do bilo kojeg interijera ili pozornice koju vidimo da je naprosto urnebesno. Do suludosti. E sad, što mi danas mislimo o Euroviziji, je li i to za nas relikt nekadašnjih vremena pa ćemo se pridružiti Amerikancima u općem smijehu koji je posljedica ismijavanja pjevačkog bala koji je i nama dao neke zvijezda poput Danijela Popovića ili Emilije Kokić. Ili u nas ima još dovoljno onih koji i dalje čekaju najprije Doru pa Euroviziju te se nadaju da će nam najbliži susjedi ipak te večeri sve zaboraviti i udijeliti nam ključne bodove da se popnemo na glazbeni krov Europe. Onaj, dake, na kojem ne sjedi nekakav skupo plaćeni DJ, ili Foo Fightersi ili Sam Smith ili barem Rolling Stonesi. Nemamo odgovor na to pitanje, no nekako mislimo da vam nije toliko ni bitan. Čisto onako, ima i nas malo u ovom filmu. Ferrell se u svom stilu odlučio na sprdnju, no napravio je to ipak prilično inteligentno sa svojim redateljem Davidom Dobkinom. I, mora se reći, u jednoj kratkoj ali 'jezgroitoj' sceni nije poštedio ni svoje Amere. Jer, vjerovali ili ne, duh je Eurovizije ipak uhvaćen u ovom filmu čak i uz sve sprdanje te s malim hommageom na jedan od većih svježijih kičeva koji smo vidjeli od Ukrajine 2014. godine kada je plesačica plesala u velikom kotaču. E, pa ovdje se u kotač zapinje Sigritin šal pa dvojac izaziva malu katastrofu. Dakle, za najpopularnijeg američkog komičara nema dvojbe – Eurovizija je trash. Vjerojatno, ali to je vrlo dugotrajan trash koji traje dulje od pola stoljeća. Što ti Amerikanci uopće znaju?
Pogledao sam taj film. Film je nimalo inteligentan, nerealan, i krajnje nehumorističan. Više govori o degutantnosti američkog naroda nego kulturno bogatoj Europi.