'Kao dječak prijavio sam se u popravni dom, tada su muslimani nekome smetali'

S Ibricom Jusićem susreo sam se na ručku kod Draška u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, mjestu koje posjećuje raznorazna elita: ovdje ručaju bivši predsjednici države, ministri, glazbenici, glumci, kritičari, svećenici... pa se čini kao da ste došli u kakav show s poznatima.

– Imaju dobru travaricu i dobre pohane piceke – uputio me je Ibrica, ali smo se ipak bacili na nešto drugo, on na kuhanu junetinu, ja na srneći gulaš. Njegov je pas sve vrijeme drijemao, a mi smo razgovarali o njegovih 55 godina druženja s pjesmama, koje će za dva tjedna obilježiti velikim koncertom u HNK. Ali i o mnogočemu drugom.

Uz vaše su se pjesme zaljubljivali i stari i mladi. Je li vam nekad prišao neki par i rekao – evo, Ibrice, mi smo zajedno zbog vaših pjesama?

Ne jednom nego više puta. Puno se mladih ljudi zaljubilo na mojim dubrovačkim skalinama gdje sam počeo karijeru, pet-šest puta sam bio i kum mladencima. Jednom mi je prišla cura iz Pule na koncertu u zagrebačkom KSET-u i rekla: “Moja je majka, dok me je rađala, s radija čula vašu pjesmu ‘Margareta’ i sama sebi rekla – bude li kći, zvat će se Margareta. I evo – Margareta stoji pred vama.”

No u vašim pjesmama ima i erotike, kao recimo u pjesmi “Anastazija”, čak bih rekao da na ovim prostorima malo koja pjesma ima tako snažnu i lijepu seksualnu energiju kao stihovi: “U struku je kao violina, a grudi joj dva krčaga vina”, ili “Čarapa zmija niz noge joj gmiže”…

Uvijek kada uzimam tekstove na koje skladam, gledam da budu dio moga razmišljanja, svjetonazora, društvenog angažmana. Mislim da se 95 posto mojih pjesama mogu titulirati kao autobiografske. Pjevam i stvaram onako kao što živim, i živim kao što pjevam.

Jeste li erotoman?

Dragi Bog nam je dao oči da vidimo i srce da osjećamo. Pa što bih ja sad trebao kad vidim zgodnu žensku, da okrenem glavu, a ne da pomislim – majko moja, kako bih je sad...

Rođeni ste u Dubrovniku, bilo vas je šestero djece?

Sedmero. Da, rođen sam 15. prosinca 1944. u Dubrovniku. Ja volim reći za nas da smo generacija Trumanovih jaja. To su bile teške godine za sve, pogotovo za moje roditelje koje je ondašnja vlast razvlastila. Moji su roditelji begova djeca i još dvadesetih godina došli su u Dubrovnik na bračno putovanje, zaljubili se u ovaj kamen i tu ostali.

Što znači begovska obitelj?

To je jedna vrsta plemstva kod muslimana. Ljudi su po zaslugama od turskih vezira dobivali imanja, povlastice. Moja je begovina od majke u Blagaju, tzv. Velagićevina. Još dan-danas stari Mostarci ne kažu da idu u Blagaj, nego u Velagićevinu. I ona je pod zaštitom države kao spomenik kulture, datira iz 17. stoljeća i jako je lijepo znati gdje su vam korijeni.

Kažete da vam je djetinjstvo bilo teško?

Kad je došao Drugi svjetski rat, otac nije mogao ići u partizane jer nas je djece bilo već petero, ali je otišao najstariji brat i to samo s 13 godina. Poslije ga je tadašnja JNA školovala, ali ju je 1955. napustio jer je shvatio da to nije to. Bili smo siromašni, ali u tom našem siromaštvu uvijek je bilo pjesme i optimizma – pjevaj da zaboraviš da si gladan. I ta moja sjećanja pretaču se u emocije kada pjevam pa se sjetim svojih roditelja, prijatelja, ljubavnica, žena... Ali neću o ženama, čovjek ne zna je li mu lakše s njima ili bez njih.

Otac Arif bio je harmonikaš.

Otac je jako dobro svirao harmoniku. On je između dva rata imao “dalapicu” sa 120 basova, to su bile orgulje. Međutim, i to su nam uzeli, sve je otišlo u državnu imovinu nakon rata. Poslije se pričalo u čijim su kućama završili mamina singerica, naši ćilimi, pa tako i babina harmonika. To je bila opća otimačina. Mogli su nam sve uzeti, ali ne i duh, talent. I onda je u kuću moj najstariji brat, kad je bio u vojnoj školi u Tivtu, dobio prvu gitaru. Zaključao ju je u ormar, ali je Đelo razvalio ormar i navalio svirati. Kad se brat trebao vratiti s dopusta, već je po njega bio došao i torpedni čamac, Đelo je uzeo gitaru i pobjegao na Srđ, nije se htio odvojiti od nje. I kad se brat vratio i vidio da Đelo ne popušta, onda mu je poklonio tu gitaru.

Jeste li se tukli s Đelom oko gitare?

Ne, ali mi smo dva svijeta, i po svjetonazoru i po glazbi.

Kako po svjetonazoru?

On ima svoj film, ne mislim na vjerski ili nešto slično. Koliko sam ja samo suza prolio što me nikada nije htio uzeti u Trubadure. Nikad nije bio sklon nekog većoj suradnji, a ja sam to tek s vremenom shvatio. Nedavno mi je i priznao da sam još kao dječak bi prejak kao osoba da bih se mogao prilagoditi grupi. Bolje da sam vuk samotnjak nego nečija ovca. Jer da me je uzeo u Trubadure, njih više ne bi bilo, a Ibrica je danas ionako to što je.

Video: Sanjin Strukić/Pixsell

Što je vaša majka radila?

Svašta je radila da nas prehrani, prala je zahode po hotelima jer nije mogla dobiti drugi posao, to je bilo ponižavajuće. Ali svi smo opstali. I nikad nije bio u pitanju odnos nje i oca, iako je on znao biti “ders” što bi rekli u Bosni, znao je biti i strog i neugodan, volio je popušiti, popiti. I zato ja danas ne pušim i ne pijem, ponekad tek čašu vina kao sad. Mene nikada niste vidjeli pijana, niti ćete. Ali kad bi Arif zapjevao, to bi bilo samo tako. A majka je imala jedan tanki soprančić, glas koji je nosio.

Čime se otac bavio?

Bio je trgovac voćem i povrćem. I na Lokrumu je imao svoj banak s voćem, a ja bih mu pomogao postaviti taj banak i onda bih otišao u tamošnji dvorac gdje je bila sjajna akustika. Lokrum je bio baza gdje su se odmarali umjetnici koji su nastupali na Dubrovačkim ljetnim igrama, tu su se svi kupali, a ja bih im po cijeli dan svirao. Tada sam počeo surađivati pomalo s Igrama i svirao bubnjeve u predstavama. Zapravo sva tri nas brata – Đelo, Mujica i ja – bubnjari smo po vokaciji. Jedno vrijeme sam svirao bubnjeve i s Gustafima. No imao sam ja prethodno i rokersku fazu, zvali su me Tommy Steele u to vrijeme.

Kako ste završili u popravnom domu? Bili ste buntovnik bez razloga?

Ja bih volio da mi netko pokaže taj moj dosje iz pedesetih godina. To su strašni antagonizmi tada bili, muslimani su, da budemo otvoreni, nekome smetali u Dubrovniku. I dan-danas ima ljudi koji se ne mogu pomiriti s time da su kulturni krug 20. stoljeća u Dubrovniku tvorili muslimani. U literaturi Feđa Šehović, Linđo je osnovao Sulejman Muratović, najveći galerist u Dubrovniku je Avdo Čimić, obitelj Jusić u glazbi... Ja sam do 14. godine, kad sam pošao u dom, odigrao sve dječje junake u pionirskom kazalištu, pjevao sam sa simfonijskim orkestrom glavne uloge u dječjim operetama. Ali bile su tada dvije strane Straduna: jedna je u meni prepoznala talent, smatrali su da me treba školovati, a druga da sam mali Turčin i da ću završiti u Lepoglavi.

Zar vam nisu rekli – idete u popravni dom zbog toga i toga?
Ne, jer sam sam otišao.

Kako se može sam otići u dom?

Lijepo, to je za mene zapravo bio spas jer grad je od mene htio napraviti kriminalca. Znao sam pobjeći iz Dubrovnika na mjesec dana kod mojih u Blagaj misleći da će me milicija zaboraviti. Ali čim bih se vratio, nisam ni legao u krevet, evo ih po mene. Opale ti dva-tri šamara i priznat ćeš da si ubio čovjeka kojeg nikad nisi vidio. I jednog mi je dana pukao film i rekao sam mami: Idem u općinu i odoh u dom. Najprije sam bio godinu dana u domu u Filipu i Jakovu. Tu su bila djeca do 15 godina i odmah su me upisali u literarnu sekciju i tamburaški orkestar. Uskoro su se odgojitelji pitali – zašto je ovaj dečko ovdje? Nakon godinu dana bile su tri solucije: Klinča Selo, Ivanec ili Mali Lošinj koji je bio na glasu kao najstroži. I izabrao sam Mali Lošinj. I tu sam bio sljedeće četiri godine.

Kakav je bio život u domu? Navodno ste ondje izučili tapetarski zanat i nije vam se dalo baš kući…?

Da, tu sam izučio tapetarski zanat koji sam kasnije specijalizirao u Parizu – pohađao sam radionice u Louvreu, restauriranje stilskog namještaja, ali se nikada time nisam bavio zbog prstiju, kako bih ih sačuvao za sviranje.

I umalo ste završili kao tapetar u Volkswagenu zbog fatalne Njemice Barbare?

Da, zato sam i otišao u vojni odsjek s 19 godina kako bih “otkantao” vojsku i otišao živjeti u Njemačku. Jer sam se stvarno zaljubio, Barbara je bila predivna žena, na putu da postane dobra liječnica. U JNA sam ponio stotinu lekcija njemačkog, međutim, nakon pola godine dobio sam od Barbare pismo da od “naše ljubavi nema ništa”. I o tome govori pjesma “Spomeni se, Barbara”.

Je li vam to teško palo?

Naravno da je. Ali imam ja u sebi ugrađene mehanizme i prekidače da se za prolivenim mlijekom ne plače.

Kad ste postali Ibrica?

Mene su još kao dijete zvali Ibrica. Ja sam Ibrahim, ali u dokumentima mi piše Ibrahim Ibrica Jusić. Imao sam probleme dok sam živio u Parizu i išao na poštu po pismo jer mi je u osobnoj tada pisalo samo Ibrahim, a pismo je bilo naslovljeno na Ibricu. Pa sam uvijek na poštu vukao i svoje LP-je da dokažem da sam to ja.

Ibrahim je islamska verzija biblijskog imena Abraham. Jesu li vaši roditelji bili religiozni?

Ja ne moram ići pet puta dnevno u crkvi ili džamiju, ja svoga Alaha i svoga Boga nosim u sebi. Tako su i roditelji razmišljali. Oni su znali otići u džamiju, a ja sam ko gladno dijete znao ići u crkvu na vjeronauk jer bi nam uvijek poslije vjeronauka svećenik dao sendviče. I nije mene dragi Bog bez razloga stavio na skaline dominikanskog samostana. Bilo je u početku dosta napeto jer su već prve godine govorili – eno ga mali musliman došao iz vojske, nema para pa prosi. A ja nikada u svom životu nisam htio na takav način uzeti novac. U Parizu sam gladovao, ali nikada nisam došao u iskušenje da sjednem na ulicu i otvorim futrolu gitare da bih skupljao novac.

Ipak, ključan za vas je bio Pero Gotovac koji je tih godina otkrivao talente… Zbog njega ste došli na Zagrebački festival i tu napravili dar-mar…

Ja njemu strašno puno dugujem. On me je uvjerio da bi za mene bilo bolje u Zagrebu nego u Njemačkoj. Tako da su, tu istu večer kad mi je to rekao, papiri za Njemačku završili u smeću i ja sam 1965. završio u Zagrebu. Tada sam dospio u Kerempuh, tu je bio prvi kabaret u Zagrebu, i direktor Fadil Hadžić nije me tri godine puštao. I to me je tada othranilo. Pero Gotovac pomogao mi je kupiti prvu pravu gitaru i uskoro je došao prvi Zagrebački festival...

Tri puta ste zaredom pobijedili?

Da.

Je li to još ikome uspjelo?

Je, Terezi u zabavnom dijelu, i to s pjesmama moga brata Đela. Nikada neću zaboraviti kad sam ušao prvi put u garderobu Zagrebačkog festivala. Puno ljudi, puno mojih pjevačkih uzora, no svi me nepovjerljivo gledaju. A onda, kad sam pobijedio, nikada mi se ni prije ni poslije koljena nisu tako tresla. Dobio sam 250 glasova, a drugi iza mene 85. Ali u džepu sam imao samo 20 dinara, to nije bilo dovoljno ni za doručak.

Jeste ikada zaradili veliki novac?

Ne, ali ja sam najsretniji čovjek jer se cijeli život bavim onim što volim. I mogu pristojno živjeti od toga. Meni je samo važno da imam dobar auto jer puno putujem.

Kamo putujete?

Tamo gdje me ljudi zovu.

Jeste li prošli svijeta?

Europu sam cijelu prošarao, malo Ameriku, a bio sam i u Australiji. Zanimljivo, gledao sam 1974. na TV-u otvaranje Sydney Opera Housea i mislim si – što bih dao da mogu ovdje zapjevati. I za godinu dana me zovu da idem u Australiju pjevati s Terezom, a na popisu i ta dvorana. Naš čovjek, Hrvat, bio je šef tehnike i pokazao mi je dvoranu. Kad me je uveo u koncertnu dvoranu, upravo kad sam pomislio – mili Bože, sanjam li ja ovo – čujem glas iz mraka: ”Mate, srca ti Isusova, dobaci taj čekić.” Pa rekoh, i ovdje nas ima.

Sedamdesetih ste svirali u Parizu, niste znali francuski, ali kažu da ste briljantno pjevali na francuskom jeziku?

Danas francuski govorim pristojno. Ali tada – pa to je ta muzikalnost za jezik. Otišao sam u Francusku uoči Hrvatskog proljeća. Vici Vukovu netko je šapnuo da mora otići, a ja sam odsanjao da moram sjesti u vlak i otići u Pariz. I učinio sam to. Najviše me šokirao taj moj prvi susret s Parizom, mi smo taj grad poznavali preko filmova, razglednica, a ja dođem vlakom iz Milana u neki veliki trbuh s 35 perona, izađem van i vidim oronule zgrade s kojih se ljušti fasada. ”Bože moj, gdje je moj Pariz.” Uletim u prvi taksi i samo kažem – vozi u bilo koji hotel. Tek kad sam putem vidio Seinu, Notre Dame, bilo mi je lakše. Ali taksist mangup me odveo u kvart Clichy u jedan hotel gdje me dočekala prava Fellinijeva sisara. Dala mi je sobu, a ja sam ubrzo shvatio da su me doveli u bordel gdje se sobe izdaju na sate. I onda sam brzo izletio van da ne bi taksimetar odradio svoje.

O bludnosti tog kvarta pisao je i Henry Miller u romanu “Mirni dani na Clichyju”...

Da, i to je to. I onda sam se spojio s obitelji Urbić, dali su mi studio, njihova pokojna kći naučila me prve francuske riječi i pjesme. I tako sam s vremenom počeo učiti jezik, dosta sam razumio, ali se nikako nisam odvažio početi govoriti francuski. Svirao sam u kabaretima, ali ne i u restoranima. Taj sam grad doživio na svoj način, pa i u zatvoru.

Bili ste u zatvoru u Parizu?

Udba je moja sudba. Nisam htio pjevati u jednom restoranu kod neke Darinke i kazna je jako brzo stigla. Mi nismo ni svjesni kako je ta služba operirala, to je poznata francusko-srpska alijansa.

Pariški dani bili su uspješni?

Trebao sam 1973. prvi put nastupiti u kultnoj francuskoj emisiji “Velika šahovska ploča” kamo su pozivali najveće umjetnike. I do njih je došla priča o malom iz Jugoslavije koji fenomenalno pjeva pjesme njihova idola Jacquesa Brela. I kad sam došao u studio, vidim da tu sjedi i veliki Brel. Smrznuo sam se ko malo dijete. Brel me zamolio da otpjevam nekoliko njegovih pjesama za probu. I krenem ja, kad vidim Brel se ukočio, drago mu. Ustane on, pruži mi ruku i kaže: “Mladi gospodine, imam osjećaj da sam ovu pjesmu pisao za vas, a ne za sebe.” I to mi je najdraži kompliment koji sam mogao dobiti.

Samo ste se jednom ženili.

Da, čak i kad sam se razdvojio od svoje bivše ljubavi s kojom sam bio 13 godina, nisu letjele ni teće ni lonci. Dakle, potrošili smo se i idemo dalje. Neke mi stvari nisu bile drage, ali sama činjenica da je meni ta cura poklonila svoje najljepše godine života, od 19. do 32. – pa što ćeš više.

Ne viđate se više?

Ne, danas je udata i ima troje djece. Žao mi je jer je uz mene mogla završiti tri fakulteta, a nije završila nijedan, mislila je da je ljepota vječna.

Sa sinom se niste dugo viđali?

S njim se nisam vidio gotovo devet godina. Ali uvijek sam govorio – kad moj sin navrši 18 godina, potražit će me i bit će sve u redu. I tako je i bilo. Bilo je Histrionsko ljeto i radio sam promociju 35 godina mojih skalina, poslije sam potpisivao albume, kad čujem sa strane glas: “Tata!” Uglavnom, 24 sata su bila dovoljna da stavimo stvari na svoje mjesto. On je meni postavljao nezgodna pitanja, ja sam njemu davao još nezgodnije odgovore. Rekao sam mu: “Sine, o ovome razgovaramo sada i više nikada. Ja znam što su meni tvoji napravili, toga ćeš možda jednoga dana biti svjestan. A sada, ‘ajmo graditi odnos otac – sin.”

Vaš sin se zove Kristijan, što opet ima religijske implikacije, ali ovaj puta kršćanske.

Ja mu ga nisam dao, nego su mu ga nametnuli. Ma neka je živ i zdrav. Čak su ga i krstili, a da me nisu išta pitali. To su učinili dok sam bio na putu. Ja ne bih imao ništa protiv, ali nisu mi omogućili da u to ime popijem ni čašu vina. Pa ja sam se u ime ljubavi kao musliman vjenčao u crkvi.

Crkvi?

Da, u crkvi svetog Blaža. Iz obzira i poštovanja. Ali s druge strane nije došlo poštovanje.

A kći koja je u Švedskoj?

To je zanimljiva priča. Jedna radnica u tvornici šivaćih strojeva, Šveđanka, zainatila se da me dovede u Švedsku. I počela je pisati pisma, vrtjeti telefone, i došla je do Kineskog teatra u Stockholmu. Zvali su me i pred nastup vidim da je došla televizija, jugoslavenski program švedske televizije, tzv. Mozaik, koji je vodila novinarka Gorana Pavlović. I tu smo se mi upoznali, spetljali i dogodila se curica Emina. Međutim, onda se postavilo pitanje da bih se ja trebao poslije Zagreba i Pariza zakopati u Švedsku. Ma daj, nema šanse. Poslije sam svirao i u stockholmskom zabavnom parku Tivoli u kojem je tjedan prije mene nastupila Ella Fitzgerald, a tjedan poslije mene Bob Dylan i Santana.

Odakle ta ljubav prema životinjama? Pas je postao vaš lajtmotiv, kao u Kaurismäkijevim filmovima…

Što više upoznajem ljude, sve više volim životinje. Jer one bar ne lažu. Odrastao sam uz mačke i nikad nisam imao priliku imati psa, a još kao dijete želio sam imati vučjaka.

Vidim, imate duge nokte za sviranje gitare, pucaju li vam na koncertima?

Prije su mi stalno pucali, nisam imao rješenje. Sad sam otkrio geliranje pa ne pucaju. Iako su ovako gelirani debeli i čvrsti, ipak se i dalje plašim da će puknuti. A kad meni pukne nokat, to je kao da vozaču pukne guma, a 15 dana nema rezerve.

Je li vam nestalo brzine u prstima?

Nije brzina u pitanju, koliko opće stanje tijela. Tijelo se troši, zato meni moj mačak Kiki svaku večer prije spavanja pola sata izmasira desno rame jer zna da tu imam probleme. Nemate pojma koje su mačke dijagnostičarke. Ona je samo okružila oko mene i zaustavila se na desnom ramenu.

Imate li problema da vam ne daju psa nekamo uvesti?

Tamo gdje me ne puste sa psom, ne idem. Znam da je zdrav, cijepljen, miran, niti ga čuješ niti ga vidiš. Ali pse se ne dresira, pse se odgaja, isto kao i djecu, dresura je, što bi rekao pokojni Šuvar, usmjereno obrazovanje, a odgoj je nadgradnja dresure. Moji psi nikad nisu napravili nikakvu štetu u hotelima.

U zagrebačkom HNK 11. studenoga slavite 55 godina otkako ste prvi put zasvirali na dubrovačkim skalinama. Jeste li se umorili od glazbe?

Ne, pa ja i danas svaki dan sviram gitaru barem dva sata.

Kakav će biti repertoar u HNK?

Svirat ću 28 pjesama, sa mnom će na sceni biti Elvis Stanić, moj producent i dugogodišnji suradnik, i Saša Olenjuk koji na mojim albumima svira violinu.

Imate li snova koje još niste ispunili?

Ja uvijek sanjam. Meni su babe vračare rekle da mi ne gine između 92 i 96, znači imam se zajebavati još jedno deset godina. Ali da, već se pomalo umaram. Više me umara nemogućnost djelovanja nego pjevanje i putovanja. Jer ja sam cijeli život sam sebi menadžer, producent, imam svoje ozvučenje, svog psa, svog mačka, svoj auto. I kamo god nas pozovu, ovaj “trio fantastikus” dolazi.