Prije točno devet godina Klasik TV počeo je prikazivati legendarne filmove i serije uz koje su odrastale mnoge generacije s ovih nekoć zajedničkih geografskih širina i dužina, a uz koje, evo, i danas odrastaju neke nove.
Generacije koje se, nota bene, nisu ni rodile kad je gospon Fulir, na primjer, koji je na Klasiku poprilično dobro zastupljen, snubio udane milostive po gornjogradskim dvorištima... “Prosim lepo, nisam ja nikakav šnel fotograf!”, citiraju ga, ponajviše zahvaljujući upravo ovom programu, i današnji klinci dok iz prikrajka fotkaju cure za neke svoje galerije u mobilnim telefonima. Tim slavljeničkim povodom Klasik TV prikazao je ovaj vikend devet filmova koje su nekim internim protokolom označili kao najgledanije: od pogrebničke obitelji Topalović, preko epskih bitaka u “Bitki na Neretvi”, jednom od najspektakularnijih filmova s prostora bivše Jugoslavije i filmu koji je okupio svjetske glumce poput Orsona Wellesa i Yula Brynnera, pa sve do meni nimalo smiješnih ali ipak kultnih populističkih komedija Zorana Čalića u kojima pratimo avanture Žike i Milana.
Film Hajrudina Krvavca iz 1972. godine “Valter brani Sarajevo”, koji je vjerojatno jedan od najpoznatijih filmova partizansko-ratne tematike u Jugoslaviji, a zasigurno najpoznatiji u Kini, gdje su Valteru podignuli čak i spomenik te podjednako intenzivno kao na Pelješkom mostu rade na njegovu remakeu, također je našao svoje mjesto među ovih devet izabranih.
Brešanov “Kako je počeo rat na mom otoku”, nadalje, sjajno je reprezentirao hrvatsku filmografiju, a Kustina “Dolly Bell” i Šijanova višeslojna priča o tragikomičnim nezgodama putnika u jednom dotrajalom autobusu koji iz provincije vozi prema Beogradu označili su veliki finale tog rođendanskog vikenda za koji Klasik TV-u dodjeljujem ovotjednu TV ružu.
Ono, međutim, što bih želio posebno pohvaliti, to je sve ono manje poznato i ne baš toliko puta odgledano kao ovi filmovi iz njihova izbora, a što također čini veoma važan dio spomenutog TV kanala – dokumentarci! Elem, taj televizijski program koji se u svojim počecima morao boriti s onima koji su ga optuživali da pokušava očuvati političko uređenje bivše države, a ne – kao što je, zapravo, bio slučaj – kulturnu ostavštinu tog razdoblja, osim desetak igranih filmova koje svakodnevno prikazuje, na raspolaganje nam stavlja i jednako toliko dokumentarnih. A upravo to – genijalni i rijetko viđeni dokumentarci – ono je najbolje što nam Klasik TV ima za ponuditi. Pisao sam već o “Pet filmova o Nives K-K”, mozaično strukturiranom dokumentarcu koji se bavi slikarskim tehnikama jedne od naših najvećih slikarica, a ovom svečanom prigodom skrenuo bih pozornost na još barem tri podjednako kvalitetna dokumentarca koja sam, eto, upravo na Klasiku gledao.
Film prvijenac Vladimire Spindler, poznate hrvatske fotografkinje i jedine biciklistice kojoj ne prigovaram što vozi po pješačkoj zoni jer ju je tako lijepo vidjeti kako klizi središtem Zagreba; “Mama, zašto plačeš?”, u svega 24 minute uspijeva nas rasplakati od tuge, ali i od smijeha. U društvu koje još uvijek stigmatizira sve one koji imaju psihičke probleme, Vladimira se hrabro uhvatila u koštac s vlastitom depresijom i napravila jedan divno osoban film koji ipak ima jednu mnogo širu poruku: depresija je tu oko nas! Možda je ima naša mama, tata, prijatelj, a možda i jedina biciklistica kojoj ne prigovaramo... Osim na Klasik TV-u ovaj film, nažalost, nigdje drugdje nemamo priliku gledati, a to je, s obzirom na veoma važnu temu kojom se bavi, poprilično velika šteta. Isto vrijedi i za film Nenada Puhovskog “Generacija ‘68.”, kojim autor ispisuje hommage toj iznimno važnoj generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet, ali ujedno i propituje stvarne dosege tih promjena na društvenom i osobnom planu. Ni njega se, čini mi se, nigdje drugdje ne može pogledati iako bi zbog svog povijesnog konteksta, ali i naglašenog zabavnog elementa trebao biti jedan od najprikazivanijih – i to na javnom servisu.
Onaj dokumentarac za koji me, međutim, ni najmanje ne čudi što ga se može gledati isključivo na Klasik TV-u, a s kojim ću zaključiti ovaj mali izbor sastavljen povodom rođendana programa koji rado gledam, to je “SFRJ za početnike”. Taj serijal sastavljen od 16 epizoda, od kojih svaka tematizira po nekoliko fenomena vezanih uz kulturu bivše države; poput popularnih bendova, mode i sporta, a sve to onako kako ih se ljudi sjećaju; s nostalgijom, humorom i bez politikanstva, sjajan je primjer kako dokumentarci mogu mnogo bolje ispasti kada se baziraju na privatnim sjećanjima nego na historiografiji i ideološkim analizama.
Ne čudi me, dakle, da ga nigdje drugdje osim na Klasiku ne možemo pogledati, ali možda baš zbog ovih novih generacija koje spominjem na početku, a koje ne znaju ni za što ta kratica stoji, drago mi je da, evo, već devet godina postoji TV program na kojemu se to ipak može.
Ovaj nam pokušava go.no prodati pod kolač, ne bu išlo.