U današnje doba kada se sva djeca, a i oni nešto stariji koji su zapeli u produženoj adolescentskoj fazi, šišaju “na” Reusa, C. Ronalda i Pogbu, a pritom su u zaborav pale legendarne frizure Onopka, Van Hooijdonka i Tariba Westa, lijepo je u bespućima interneta naići na Facebooku stranicu kao što je ona “Nogometnih ikona”, a koja se, nota bene, bavi isključivo takvim veličinama.
Secretario, Zamorano, Nestor Sensini ili, što ja znam, Jocelyn Angloma, samo su neki od tih pomalo zaboravljenih igrača na koje nas ta zasigurno najbolja stranica na cijelom Facebooku, a mnogima i jedini razlog zašto i dalje koriste tu već pomalo dosadnu društvenu mrežu, svakodnevno podsjeća. Zahvaljujući njima, spomenut ću još i da ti igrači barem u ovom virtualnom svijetu nastavljaju svoju karijeru i popularnost, a mi, zaljubljenici u najvažniju sporednu stvar na svijetu, svoje djetinjstvo u kojemu su oni bili jedni od glavnih heroja! (Jesi li već stisnuo lajk na spomenutu stranicu? A? Nemojte zaboraviti stisnuti ga i na ovaj tekst kada ga pročitate).
Međutim, ono što me protekli tjedan posebno obradovalo jest širenje djelokruga “Nogometnih ikona” s društvenih mreža na male ekrane, a za što je zaslužna emisija “Stadion” koja je prepoznala kvalitetu i popularnost ovog genijalnog projekta te ih, evo, učinila dijelom emisije.
Elem, prije nekoliko godina, možda ste primijetili, na HRT-u su ponovno počeli prenositi aktualnosti iz najboljih europskih nogometnih liga. Kao što su to nekoć činili i u onoj “Petici”, zahvaljujući kojoj bi idući dan svi u razredu, ili pokraj aparata za kavu u uredu, uzbuđeno prepričavali poteze i golove koje su prethodnog dana vidjeli upravo tamo.
Ta emisija, poprilično lošeg naziva “Stadion”, do sada je, uzgred rečeno, prošla nekoliko razvojnih faza. Od one kada su uz sve golove imali još i takozvanu “Top temu” u kojoj su, sasvim nepotrebno, obrađivali druge sportove, do one u kojoj je Joško Jeličić dobio prostor da se razmaše onako kako to tijekom svoje igračke karijere nikada nije činio na terenu.
Ovu aktualnu razvojnu fazu koju od protekle sezone pratimo na HRT-u najviše karakteriziraju Igor Cvitanović, čijih se golova protiv New Castlea i dalje svi živo sjećamo, te Mario Strahonja, koji je fantastično zamijenio Matea Beusana u ulozi “Oka sokolova”. Analize popularnog Grbe, koji je zamijenio Jeličića na poziciji stručnog komentatora, nisu, nažalost, ni približno onako precizne kao što su to bili njegovi udarci tijekom igračke karijere, ali nije ni tako strašno loš. On je kao stručni komentator, zapravo, upravo onakav kakav je Joško Jeličić bio kao igrač, a Joško, što god on o tome mislio, nikada neće biti onakav komentator kakav je Cvitanović bio igrač. No razlog zbog kojeg će “Stadion”, čini mi se, u ovoj trećoj razvojnoj fazi uspjeti više nego što je to u svim dosadašnjima, te možda čak i doći na razinu nekadašnje “Petice”, upravo su spomenute Nogometne ikone.
Tijekom emisije podsjećat će nas, dakle, na zanimljive podatke i sportske priče koje nisu, poput ovih s kojima se inače susrećete, samo plod raznih PR-ova i u javnost plasiranih priča. Znate li tako, na primjer, da su Giovanni Rosso i Avram Grant 2008. godine pregovarali o Grantovu preuzimanju Hajduka, ali dogovor nije nikada postignut jer se ispriječio požar u berlinskoj zračnoj luci koji je odgodio pregovore. Tadašnji trener Ante Miše nastavio je s pobjedama, a sve ostalo je povijest... Isto tako, ako ove godine budete revno pratili Stadion, možda saznate i da nekadašnji danski bek iz 90-ih Michael Schjønberg u Hannoveru ima besplatno pivo do kraja života jer je za istoimeni klub zabio odlučujući jedanaesterac u finalu njemačkog kupa 1992. godine protiv tada favorizirane Borussije Mönchengladbach. “Frank Leboeuf je...”, započinjat ćete razgovor u nekom nepoznatom društvu nakon odgledanog “Stadiona”, “jedini osvajač Svjetskog prvenstva koji je glumio i u Oscarom nagrađenom filmu!”
Nakon toga to ćete i dalje elaborirati tako da svima objasnite kako se taj simpatični ćelavac nakon trofejima bogate nogometne karijere ozbiljno posvetio glumi te uz mnoge zapažene kazališne uloge diljem Francuske ostvario i važnu ulogu liječnika u “Teoriji svega”, filmu o životu Stephena Hawkinga. Ako vam nakon toga djevojka vašeg najboljeg prijatelja ne potrči u zagrljaj kao što je to učinila supruga Thomasa Strunza prema Stefanu Effenbergu, još jedan podatak na koji će vas Nogometne ikone podsjetiti, onda stvarno ne znam koji je vaš problem. (O Daislerovu problemu zato, zbog kojega je prerano prekinuo itekako obećavajuću karijeru, zahvaljujući Ikonama znam sve). Zbog svega toga, ali i onoga što nas tamo još čeka, a što bi za posljedicu moglo imati da će se sve veći broj ljudi početi šišati kao Karel Poborsky ili priželjkivati onaj Ronaldov trokut na glavi iz finala Svjetskog prvenstva 2002., emisiji Stadion s velikim zadovoljstvom dodjeljujem TV ružu.
