Krešimir Mikić: ‘Ako osvojim Ružu, ona ide kod majke iznad televizora’

U prestižnoj konkurenciji za glumačko ostvarenje godine za Večernjakovu ružu našao se i glumac Krešimir Mikić kojeg mnogi još pamte po ulozi don Fabijana u filmu Vinka Brešana “Svećenikova djeca”. Upravo Brešan stoji i iza filma “Koja je ovo država” zahvaljujući kojem je Mikić nominiran za najstariju medijsku nagradu.

Uoči dodjele razgovarali smo s jednim od naših nagrađivanijih glumaca koji nam je otkrio nada li se još jednom priznanju u svojoj karijeri, gdje će čuvati Ružu ako završi u njegovim rukama te koje su mu još neostvarene glumačke ambicije.

Ove godine nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja godine. Jeste li očekivali nominaciju?

Moram priznati da nisam. Bio sam jednom, davno prije, čini mi se pa sam već zaboravio na to.

Nominaciju ste zaslužili zbog uloge u filmu “Koja je ovo država” redatelja Vinka Brešana. Koliko vam znači nominacija za Ružu upravo zbog te uloge?

Posebno mi je drago jer ta uloga nije toliko “efektna” na van, što bi se reklo, jednostavno sam pokušavao razmišljati kao taj lik i nadao se da će se išta od toga vidjeti na platnu.

Što kažete na konkurenciju u kategoriji glumačkog ostvarenja godine? Nadate li se nagradi?

Sve redom moji drage kolege i odlični glumci. Moram priznati da ne baš.

Jedan ste od najnagrađivanijih glumaca u hrvatskoj povijesti. Za ulogu u filmu “Koja je ovo država” nagrađeni ste na Pula film festivalu, a nekoliko mjeseci poslije uslijedila je i nominacija za Ružu. Znače li vam više nagrade publike ili struke?

Pa nekako bi bilo lijepo kada bi se i publika i struka usuglasile, što često nije slučaj. Uzmimo primjer filma “Cutterhead” koji ste spomenuli; ali malo ga je ljudi vidjelo, naše novine ga i ne spominju, a ove godine nominiran je u čak tri kategorije najuglednije danske filmske nagrade Bodil i to za najbolji film, glavnu i sporednu ulogu. Inače Zlatko Burić dobitnik je te nagrade pa bih je i ja volio dobiti i popiti pivo s njim. Sjajan tip!

Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti? Jeste li o daskama koje život znače maštali još od djetinjstva?

Nisam razmišljao o glumi kao zanimanju sve do negdje poslije rata. Iako sam od malih nogu bio zaljubljenik u filmove. Jednom sam, još u predškolskoj dobi, odbio ići na koncert Novih fosila jer je na televiziji u isto vrijeme bio film s Johnom Wayneom, što su mi roditelji zamjerili jer sam ih dugo gnjavio da kupe karte i odvedu me.

Igrali ste i u filmovima inozemne produkcije, a jednu takvu ulogu ostvarili ste u filmu “Cutterhead”. Kako ste došli do tog angažmana?

Jedna velika dama, danska redateljica Birgitte Stærmose me je već nekoliko puta preporučila iako je do tada nisam poznavao.

Film ste snimali u Danskoj, a postoji i jedna zanimljiva anegdota koju ste doživjeli tamo. Imali ste osjećaj kao da vas na ulici primjećuju samo prosjaci zbog odijela koje ste nosili kad biste išli na snimanje... Kako ste se osjećali tada? Smeta li vam takva površnost?

Morate shvatiti da je to potpuno subjektivni osjećaj glumca koji na prvi dan snimanja u uniformi radnika izlazi iz prekrasnog malog hotela koji se diči organskim doručkom i ručnicima i koji pješači do gradilišta metroa, silazi pedesetak metara ispod zemlje i zapravo ne zna što ga tamo čeka. Večer prije sam pisao oporuku za svaki slučaj. I pio organsko pivo.

Mnogi glumci “trbuhom za kruhom” otišli su izvan granica Hrvatske. Jeste li vi ikada razmišljali o tome?

Ja sam uvijek u potrazi za dobrim scenarijem ili dobrim honorarom.

Postoji li uloga na koju ste najponosniji u svojoj dosadašnjoj karijeri?

Uvijek sam ponosan na sebe kada preživim neki projekt. Posljednje dvije godine imao sam sreću igrati različite uloge. S jedne strane “Država”, a s druge strane novčića “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Željno očekujem vidjeti reakcije na izlazak” Zore”, novog filma Dalibora Matanića.

Kad je riječ o poslu, imate li neostvarenih snova? O čemu maštate, koju si ulogu još priželjkujete?

Volio bih glumiti negativca u nekom filmu po stripovskom predlošku.

Ako Ruža završi u vašim rukama, znate li već kamo ćete je smjestiti?

Naravno. Kod majke iznad televizora.