Mayales: Odmah bismo mijenjali Porina za 10 poštenih koncerata

Na prvo slušanje intrigantan, na drugo vibrantan, na treću emotivno oslobađajući, čak fascinantan. Album koji uzastopnim preslušavanjem ulazi pod kožu i u uho pa bi se preporuka “slušati na treću” mogla dodati i na cover „Simbola za sunce“, trećeg izdanja Mayalesa. Slažu se s tim i njegovi autori, kreativna jezgra Vladimir Mirčeta i Petar Beluhan. Njihovo treće slušanje još se nije dogodilo. Nose križ umjetnika pa kada dovrše djelo, ne mogu ga više slušati. Nije riječ o bahatosti, već perfekcionizmu i spoznaji da postojeće stanje više ne mogu dotjerati. Na stranu autorsko detaljiziranje, opet imaju pravu stvar za audiosladokusce ispoliranih kriterija. Album visoke perfekcije i rizika s rezultatom harmonije čula.

Na povratnički album „2“ čekali smo trinaest godina, na „Simbol za sunce“ pet... sve kraći vremenski ciklus pokazatelj je jakog stvaralačkog napona. Po toj logici četvrti album stiže za, recimo, godinu dana?

Baš tako. Producentima smo došli na razgovor koji je i krenuo u smjeru takvih pregovora. Imamo gomilu stvari koje su otvorile nišu nekih novih aranžmana, mislimo da smo već sada spremni i za četvrti album. Ipak, poznajući praksu Mayalesa, o tom potom, da to ne bi bile rečenice bačene u vjetar.

Što stariji to bolji.

Pa recimo da je ovaj album stvaran s najmanje trzavica i kad nam je došao u ruke prvi put smo shvatili da obojica razmišljamo na isti način. Dakle, više bismo rekli da smo postali oslobođeni presudne stvari koja je postojala u prvih trinaest godina pauze, a to je bio taj neki bunt protiv diskografije, protiv industrije, protiv nerazumijevanja, protiv uzimanja autorskih prava... protiv generalnog razočaranja da je glazbena industrija neodrživa.

To znači da je glazbena industrija postala bolja ili ste vi preboljeli neke dječje bolesti?

Ona je postala gora, ali smo mi to u glavi i u srcu nekako lakše smjestili, a i dobili smo neuobičajeno dobar tretman kod diskografa. Uglavnom, generalno nam se čini da u eteru vlada devalvacija, da je previše glazbe i informacija, a premalo vremena i premalo konzumenata i njihova vremena pa se stalno postavlja pitanje koja je svrha svega ovoga.

Osobna satisfakcija?

Aleluja! Potpisujemo.

U percepciji hrvatske javnosti ovaj album je ni dovoljno lijevo ni desno, avangardan jest, čak i rizičan, svakako psihodeličan. Kako biste ga vi stilski odredili?

Na sve kažemo da, ali skupljajući dosadašnje dojmove, neki su nam na koncu rekli da je to njima sve skupa rock and roll. To je stvar percepcije slušatelja. Ne znamo napraviti nešto definirano, već ono što volimo pa kako ispadne – ispadne. Činjenica je da kada su prve pjesme počele nastajati, moja se supruga (govori Petar op. a.) okrenula prema meni i pitala: „Pa zna li Vlado da ti radiš ovako hašomansku mjuzu?“ Misleći vjerojatno da sam to ja sam napravio u nekom bunilu i da nije riječ o našem konsenzusu. Dakle, nemamo percepciju da su pjesme poput „Danas smo happy“ ili „Srijede“ išta drugo osim simpatičnog pop-rocka.

Samo pjesmu „Roadie“ miksali ste šest mjeseci. Za produkcijski savršeno brušen kristal zaslužni su Pavle Miholjević i Jura Ferina s kojima prvi put surađujete.

I jako smo zadovoljni. Imaju drugačiji stil, ali jako brzo smo se našli i stvari koje su počele izlaziti iz studija su nas umirile. Posebice Peru, perfekcionista poznatog po “bijelim miševima” i “istjerivanju vragova” pa i nesigurnosti, bila ona dobra ili ne. U studiju je bilo pet velikih glazbenika, pet legitimnih velikih ega koji su nevjerojatno kliknuli i to je već sjajan uspjeh. I stvorila se dobra kemija i tijelo veće od nas samih koje ima trodimenzionalnost, a to može biti samo posljedica dobre suradnje tima koji se slučajno spojio.

Njih dvojica ne samo da vas trpe već tri godine koliko ste radili na ovom albumu, već su i novo glazbeno live pojačanje benda.

Uspjeli smo ih nagovoriti da se priključe i pravi je potez opet ih izvući na pozornicu. Njih dvojica su dva nestvarna lika na glazbenoj sceni. Imaju toliko strpljenja, znanja i glazbene zaljubljenosti u današnjoj eri, a ta toplina i domaćinstvo u kultnom studiju su posebni. Čak nam je žao što smo završili s albumom i svakodnevnim trosatnim probama. Uglavnom, popunili smo se pa sad u sastavu ima raznih bizarnosti. Primjerice, gitaristi Luka Geček i Roni Nikolić su mlade snage, a Roni je konkretno 1994. godište i od Pere je mlađi 25 godina. No nema generacijskog jaza, sve savršeno ide. Kad je u pitanju live nastup, Vlado je šef orkestra i njegova je tu zadnja, tu je najiskusniji, prekaljeni je borac. I, budimo realni, na ovom su albumu tri gitarista, a znate kako je kada pored jednog vučjaka, u ovom slučaju Vlade, u dvorište pustite dva nova psa, ne može da ne bude fajta. Ipak, kod nas je i taj moment ispao užitak.

Na novom albumu u pjesmi “Simbol za sunce” grmi i stari glas Mayalesa, sjajna Valerija Nikolovska. Petre, hrabro je od vas bilo odlučiti se postati pjevač poslije nje na drugom albumu benda.

Da, to je moja bolna tema. Kad radimo glazbu, ne mislimo da će kad-tad doći i do nastupa uživo. Što da kažem? Netko je rekao da se prebacim na zrelost, stisnem zube i napravim to što bolje da bude u rangu vrhunskih instrumentalista koji me prate. Strahovi su tu, ali ponesu me aranžmani i ide. Sljedeća ambicija nam je napraviti live dostojan albuma. Bože, pomozi!

Iskreno priznajete da vam se od javnih nastupa “tresu gaće”. Je li osjećaj identičan i uoči premijere novog albuma 25. svibnja u zagrebačkom Vintageu?

Trema je permanentna. Gaće vibriraju. Ne ponosim se time. Čuo sam da postoje i neki koji imaju veću tremu od mene pa mi je lakše.

Petar je autor tekstova... ima tu svega, pa i ljubavi. Je li ona danas utopija?

Nisam razmišljao, nemam izgrađeni stav o tome. Ali da, ljubav je žešća utopija ovog doba. Veliki problem i nukleus današnjeg stanja u društvu. Ne mislim da sam to ne znam kako stručno obradio na albumu, ali primjećujem neke stvari i s mrvicom više nostalgije pjevam o danima zaljubljenosti kad smo se formirali. Tekstovi ovog albuma bave se uspomenama i idealima.

Kombiniranje hrvatskog i engleskog jezika možda je izlaz jednom nogom na inozemno tržište?

Nikako, ali ne mogu biti tu objektivan. Neki su već počeli spominjati da im je taj engleski jezik na rubu neukusnog i ljigavog. Ja na to gledam kao na onaj engleski koji je prisutan svaki dan u govoru, kod nas sad za stolom. Poznati sam protivnik hrvatskih bendova koji pjevaju na engleskom jeziku i možda ih je četvero po meni u tome uspjelo, poput Lovely Quinces.

A inozemni uspjeh a priori odbacujete kao nemoguć?

Da. Na tom je tržištu devalvacija kao i kod nas. Osim toga, za tako nešto bismo trebali biti 15 godina mlađi, bez stalnih poslova koje većina nas u bendu ima i spremni spakirati se u kombi i obilaziti festivale. Ali da i to uspijemo, pa i da imamo kapital koji bismo uložili u PR službe u inozemstvu, ni tada to ne bi bilo sigurno. Mi radimo s iskrenom strašću i tu nismo zbog, kako to kod nas kažu, droge, rock and rolla i seksa, očigledno ni zbog love, već zbog zdrave kreativne strasti u nama. Evo, nas dvojica skupili smo 20 godina zajedničkog staža. To možda i opravdava naš kvantni pomak od prvih Mayalesa do danas.

Je li vas s ikada dovela u iskušenje da napišete društveno angažiranu pjesmu?

Na jednom festivalu sjede Coki iz Jinxa i Letu Štuke i dolaze dečki iz Dubioze kolektiva, mlađarija, i kažu Šaranu: “Ti bi, frende, trebao raditi angažiranu mjuzu!” Dakle, mislim da smo i mi angažirani, ali ne direktno. Bez kritiziranja, taj format ili ta ideja teksta nam se ne čini izazovnom. Ali rezoniramo i puno razmišljamo o današnjoj situaciji. I možda upravo baš taj gorki okus ispiremo pjesmama s ovog albuma.

Što vam najviše stvara taj gorak okus?

Neodrživost glazbene scene u postojećem sustavu. Ali to nije hrvatska ekskluziva, već globalni problem koji će se teško rasplesti. Potreba ljudi za utaženjem snova i emocija je vječna, a opet, nije nam jasno da ne postoji način da se to uredi, da svi opstanemo i da glazbenici mogu živjeti od svojeg rada.

Preslušavajući album, čuje se tu malo The Beatlesa, The Whoa, The Beach Boysa, Grateful Deada, Aira... jesu li pogođeni uzori?

Istina. Imaš 4,6 od pet zvjezdica. Dok smo radili, osobno sam (govori Vladimir op.a.) počeo istraživati voodoo zvukove iz močvare, preštimavati gitare, igrati se slideom, učiti tehnike koje prije nisam upoznao. Proučavao sam svirku jedne tamnopute gospođe koja je 60-ih s akustičnom gitarom nastupala u nekom tv-showu i sretan sam jer sam sve to prenio na album. I „2“ je pratio taj trokut The Beach Boys – The Birds – The Beatles, a sada smo otišli dalje u jednom smjeru prema blues priči, a s druge strane proširili je modernijim zvukovima. No općenito, danas je teško raditi glazbu, a da ne staneš u neki citat pa je tako asocijacija na Air u pjesmi „Roadie“ ispravna, no Perina je u istoj pjesmi vezana uz Amandu Lear i „Folow me“. Sve je relativno i na slušatelju. To je na kraju krajeva i jako zabavno.

Nije pretjerano reći da je jedna od jačih strana album prepoznatljiva Vladina gitara.

Netko je rekao da je to naše najjače oružje i doista jest (Petar op.a.).

Kažu da nema ultimativno beskompromisnih karijera. Na koje ste vi kompromise morali pristati da bi ovaj album izašao?

U strahu da nam se ne ponovi duga pauza, rekli smo si “ajde da ovaj put izađemo bez picajzliranja i stisnemo si ruku kada budemo barem 70 posto zadovoljni”. Na kraju smo pristajući na “nesavršenstvo” dobili upravo suprotno i prezadovoljni smo. I da se vratimo na suštinu pitanja, poanta je da ovaj put nismo napravili niti jedan kompromis i to je suludi uspjeh.

Preferiram stvar „Most“. Možda se svidi i kojem pripadniku istoimene stranke pa vam uputi poziv na sudjelovanje u izbornoj kampanji.

Ne vjerujemo da bi nas ikada itko pozvao. Čini nam se da bismo prije nas dvojica stvorili svoju stranku nego služili nekoj.

Živimo u bipolarnom svijetu, utječe li to na vas, na vaš rad?

Utječe na način da smo još tvrdoglaviji, bahatiji i uvjereniji. Znamo da ne možemo puno izgubiti, što nam je na neki način i komparativna prednost, pa si kažemo “ajmo onda do jaja”. Nemamo se kome dodvoravati osim vlastitim estetskim kriterijima. Nikada nije ni bilo drugačije.

Cover albuma i spot za pjesmu „Među tajnim tajnama“ doživljavam kao fantazmagoričan put kroz vremenske dimenzije, što je nit koja i slušno podcrtava zvučni dojam albuma. Oba vizuala potpisuje Dalibor Barić.

Tako je. To je prvi čovjek koji je dobio pristup tako blizu i koji je ne samo pomirio naše estetike i želje već napravio i par koraka više. Njegova uloga je toliko jaka da ga smatramo šestim članom benda. Postoje ideje i za njegove live projekcije na nastupima.

Što su vam konkretno donijela osvojena tri Porina za prethodni album?

Tu skrećemo drastično lijevo i desno, uz dužno poštovanje jedne i druge strane priče. Porini su nam dobro legli u osobnoj sferi i pokazali da situacija s tom nagradom nije tako strogo programirana i dirigirana kad jedan Mayales uzima Porin za najbolji album u konkurenciji Tonyja Cetinskog i Prljavog kazališta. Ali istovremeno, Porini nam nisu donijeli ništa, poslije njih se ništa spektakularno nije događalo i ostavili su nas u procjepu, vakuumu između lijevih i desnih koji, i jedni i drugi, misle da pripadamo onima drugima.

Zato ćete sada uzeti još jedan?

Ako možemo mijenjati taj jedan Porin za deset poštenih koncerata u normalnim uvjetima, to odmah potpisujemo.

Tko vas trenutno najviše žulja u hrvatskom javnom prostoru?

Ne krademo eter jedni drugima. Za zdravo društvo dobro je da imamo i krajnje desnog Thompsona i krajnje lijevi slovenski Laibach... tada je mir u kući. Žulja nas filozofija tržišno opravdanih proizvoda tipa “što većina puši i ovo je za manjinu pa se nemoj time baviti”. Takvo slaganje društva vodi u samoubojstvo. Budemo li zaključivali po gledanosti, slušanosti ili čitanosti, možemo si svi pucati u glavu.