U poplavi sintetičkih nota istočnjačkog prizvuka koje pale glazbenom scenom teško je vjerovati da postoji nešto domaće što kritika zove melemom za uši. Tako je okarakteriziran lanjski album “2” grupe Mayales, nastao nakon 13 godina stanke prije koje su jednako uspješno plovili scenom.
Ako postoji itko neupućen u ovu priču, uvod u nju počinje davne 1997., zaplet izlaskom lanjskog albuma “2”, vrhunac je pobjeda na polju Porina s tri osvojene nagrade, a rasplet veliki koncert 21. ožujka u zagrebačkoj Tvornici kulture na kojem će premijerno izvesti i nove stvari s, budućeg, trećeg albuma - uvoda u novu šarmantno zapetljanu Mayales priču.
– Ovo nam je najvažniji koncert, iako malo kasni u odnosu na izlazak albuma. Skovan je bez filozofije, na prijateljskoj kavi. Ali ima tu još nešto… Ime Mayales, lijep prijedlog prijatelja znanog po nadimku Zmija, znači buđenje, svetkovanje, piknik u prirodi i mislim da nam termin prvog dana proljeća u Tvornici baš pristaje – kaže Petar Beluhan, idejni osnivač i frontmen benda. Osim aktualnih i budućih stvari, na ‘meniju’ su u Tvornici i stari hitovi.
– Kada su te stare stvari nastale, to je bilo nešto potpuno drugačije i zvalo se acid jazz odnosno funk odnosno Jamiroquai i The Brand New Heavies koji su formirali i mene i postav i repertoar. S novim pjesmama smo skrenuli i nije lako pomiriti te dvije faze. Ružno zvuči, možda kao da se odričemo prošlosti, ali ne želimo stare pjesme svirati na stari način – priča Pero.
Aktualni stil grupe netko je slikovito opisao kao hipijevsko-pastoralan-country-psihodelizirani rock… a na to tko od članova unosi koji dio u bend, odgovor znaju bez puno razmišljanja.
– Ja sam psihodelija i pastorala – smije se gitarist Vlado Mirčeta.
– Country! – prijavljuje se Ivana Rushaidat koja pjeva vokale.
– Valjda hippie. Iako potpisujem svaki od tih pridjeva – pomirljiv je Beluhan. Kako god, djeluju kao harmonična dugogodišnja obiteljska zajednica od dana... kako je tko na koga naletio.
– Sjećam se Perine prve audicije 1997. u podrumu u Palmotićevoj ulici. Nije bila oglašena u bajkovitom smislu priče na način na koji je, recimo, U2 tražio članove. Sve je išlo preko prijatelja. Moj je bio i ostao Viktor Lipić, naš klavijaturist. Lipa je znao Peru, preporučio me, odsvirao sam tri stvari i ostalo je povijest – priča Vlado.
Slično je u bend ušla i Ivana, doduše puno kasnije, u ovo novo doba. Donijela im je šarm i zvuk ukulelea koji na nastupima svira, a gitarist Luka Geček i pjevačica Ines Nožica mladost.
– Lijepo smo generacijski poredani, kao braća Dalton. I guštamo u pričama vezanim uz generacijski jaz. Simpatična je situacija koja se razvija između Luke i Vlade. Naime, Vlado od početaka u rodnom Šibeniku nije u bendu svirao s drugim gitaristom. Sama činjenica da je u svoje dvorište pustio drugog i skoro upola mlađeg gitarista fenomen je u priči Mayalesa. A Luka svojom simpatičnošću kompenzira mladost i to što još ne može dosegnuti Vladino iskustvo, tako da Vlado, u trenutku kada vidi da ne pomaže ni “tjeranje u kut”, to pod debelim navodnicima, samo ga upozori: “Luke, I’m you father”. A svi smo gledali “Star Wars” pa na taj kultni citat umiremo od smijeha – pričaju Pero i Ivana. Kada je riječ o najvećem tremašu u bendu, jednoglasno prstom upiru u Peru koji na ovom albumu prvi put pjeva.
– Koliko god bedasto zvučalo, tremu rješavam zrelošću jer najmanje što si mogu pripisati jest da sam zreo. Stisnem zube i uz njih mogu sve – smije se Pero. Vlado svira u nekoliko bendova i s Ivanom priprema njezin prvi solo album, čiji singl najavljuju za prvi dan ljeta, ali radi i kao grafički dizajner. Ivana je pak, kaže, sretna jer lijepo živi zahvaljujući hit predstavi “Kauboji” u kojoj glumi. A na to može li se i kako se u Hrvatskoj živi od umjetnosti Pero kaže: – Pričamo o tercijarnoj djelatnosti i privilegij je da u trenutku u kojem smo okruženi gladnim ljudima, mi nismo gladni i imamo prostor za glazbu. Bog mi je dao da uživam lijep život i živim od glazbe. To je dosta hipijevski, kako to zovemo, pristojno klošarenje, ali u tome uživamo.
A na imaginaciju potencijalnog poziva britanskog glazbenog maga Joolsa Hollanda koji je i od anonimne Adele napravio zvijezdu, kažu: – Diskografsko iskustvo brzo nas je naučilo da nemamo nikakve šanse jer tamo gore je prevelika gužva. Ne gajimo utopije. Ustvari, gajimo jednu, a ta je da u ovoj zemlji nekome tko nađe vremena za umjetnost pružimo komadić zadovoljstva. Ljudi koji te zagrle jer im vaša glazba nešto znači najveća su hrana. Postići to u Hrvatskoj dovoljan nam je cilj do kraja života.
